Četiri titule

Jedna titula koja opisuje sve nas na najtemeljitiji način je sin Nebeskog Oca. Bez obzira što smo ili što činimo u životu, ne smijemo nikada zaboraviti da smo Božja doslovna duhovna djeca. Bili smo njegova djeca prije nego što smo došli na ovaj svijet, i bit ćemo njegova djeca zauvijek. Ova temeljna istina trebala bi promijeniti način na koji gledamo sebe, našu braću i sestre i sam život.

Nažalost, nitko od nas ne živi uistinu prema onome što ta titula znači, »jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave«.¹

Može biti obeshrabrujuće ponekad znati što znači biti sin Božji, a ipak to ne doživjeti. Protivnik voli iskorištavati te osjećaje. Sotona bi radije da se opisujete po svojim grijesima umjesto božanskim potencijalom. Braćo, nemojte ga slušati.

Svi smo vidjeli kako dijete uči hodati. Ide malim koracima i tetura. Pada. Grdimo li takve pokušaje? Naravno da ne. Koji bi otac kaznio dijete zbog spoticanja? Mi potičemo, hvalimo i divimo se jer sa svakim malim korakom dijete postaje sve više kao njegovi roditelji.

Sada, braćo, uspoređeni sa savršenstvom Boga, mi smrtnici smo malo više od čudnog i drhtećeg djeteta. Ali naš brižni Nebeski Otac želi da postanemo kao on, i, draga braćo, to bi morao biti i naš vječni cilj. Bog razumije da tamo ne dolazimo odjednom, već korak po korak.

Ne vjerujem u Boga koji bi postavio pravila i zapovjedi samo kako bi nas gledao kako podbacujemo da bi nas mogao kazniti. Vjerujem u Nebeskog Oca koji je pun ljubavi i brige i koji se raduje svakom našem trudu kako bi uspravno stali i hodali prema njemu. Čak i kad se spotaknemo, on nas potiče da se ne obeshrabrimo – da nikada ne odustanemo ili pobjegnemo od našeg dodijeljenog područja službe – nego da budemo hrabri, nađemo vjeru i nastavimo pokušavati.

Naš Otac na Nebu vodi svoju djecu i često šalje neviđenu nebesku pomoć onima koji žele slijediti Spasitelja.

I to nas vodi do naše iduće titule koja nam je zajednička: svi koji iskreno teže slijediti Krista zovu se njegovim učenicima. Iako priznajemo da nitko od nas nije savršen, ne koristimo tu činjenicu kao ispriku kako bismo snizili naša očekivanja, živjeli ispod naših povlastica, kako bi se odgodio dan našeg pokajanja ili kako bismo odbili narasti u bolje, savršenije i pročišćenije sljedbenike našeg Gospodara i Kralja.

Zapamtite da Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nije izgrađena za muškarce i žene koji su savršeni ili netaknuti smrtnim kušnjama, nego za ljude kakvi smo vi i ja. A izgrađena je na stijeni našeg Otkupitelja, Gospodina Isusa Krista,² kroz čije pomirenje možemo biti pročišćeni i postati »sugrađani… i ukućani Božji«.³

Bez pomirenja Isusa Krista, život bi bio slijepa ulica bez nade ili budućnosti. Uz pomirenje, život je oplemenjeno i nadahnjujuće putovanje rasta i razvoja koji vodi u vječni život u nazočnosti našeg Nebeskog Oca.

Ali dok je pomirenje namijenjeno da nam pomogne postati poput Krista, nije namijenjeno da nas sve napravi istima. Ponekad zamijenimo razlike u osobnostima s grijehom. Možemo čak pogriješiti misleći da zato što je netko drugačiji od nas, to znači da nije drag Bogu. Ovaj način razmišljanja vodi neke u vjerovanje da Crkva želi stvoriti svakog člana iz istog kalupa — da svaki od nas treba izgledati, osjećati, misliti i ponašati se kao svi ostali. To bi proturječilo genijalnosti Boga, koji je stvorio svakog čovjeka drugačijeg od njegovog brata, svakog sina drugačijeg od njegova oca. Čak i jednojajčani blizanci nisu isti u svojim osobnostima i duhovnim identitetima.

To također proturječi i namjeri i smislu Crkve Isusa Krista, koja priznaje i štiti slobodu izbora - sa svim njezinim dalekosežnim posljedicama – za svako od Božje djece. Kao učenici Isusa Krista, ujedinjeni smo u našim svjedočanstvima obnovljenog evanđelja i predanosti obdržavanja Božjih zapovijedi. Ali smo različiti u našim kulturnim, društvenim i političkim izborima.

Crkva napreduje kada koristimo našu raznolikost i potičemo jedni druge u razvijanju naših sposobnosti kako bismo uzdigli i ojačali naše bližnje.

Braćo, učeništvo je životno putovanje slijeđenja našeg Spasitelja. Putem te metaforičke staze od Betlehema do Golgote imat ćemo puno prilika napustiti naše putovanje. Ponekad će se činiti da put zahtjeva više od onog što smo mi poželjeli. Ali kao muškarci svećeništva, moramo imati hrabrosti slijediti Otkupitelja, čak i kada se naš križ čini preteškim za nositi.

Svakim korakom kojim slijedimo Sina Božjega, podsjećamo se da još nismo savršeni. Ali budimo postojani i dosljedni učenici. Nemojmo se predati. Budimo vjerni našim zavjetima. Nemojmo nikada izgubiti iz vida našeg Zagovornika i Otkupitelja dok hodamo prema njemu, jednim nesavršenim korakom za drugim.

Braćo, ako zaista slijedimo Gospodina Isusa Krista, moramo prihvatiti našu treću titulu: iscjelitelj duša. Mi koji smo zaređeni u svećeništvo Boga pozvani smo koristiti »umijeće iscjelitelja«.⁴

Naš je posao izgraditi, popraviti, ojačati, uzdignuti i upotpuniti. Naš je zadatak slijediti primjer Spasitelja i dosegnuti one koji pate. Mi moramo »plakati s onima koji plaču… i tješiti one kojima je utjeha potrebna«.⁵ Mi povijamo rane unesrećenih. Mi »potpomaž[emo] slabe, uzdiž[emo] ruke ovješene i ojača[vamo] koljena klecava«.⁶

Kao kućni učitelji, mi smo iscjelitelji. Kao svećenički vođe, mi smo iscjelitelji. Kao očevi, sinovi i muževi, mi trebamo biti predani iscjelitelji. U jednoj ruci nosimo bočicu posvećenog ulja za blagoslov bolesnih, u drugoj nosimo kruh kako bismo nahranili gladne, a u našim srcima nosimo mirnu riječ Božju, »što liječi dušu ranjenu«.⁷

To je naša prva i najvažnija odgovornost kao obnašatelja svećeništva – a to je primjenjivo i na Aronovo i na Melkisedekovo svećeništvo. Obnovljeno evanđelje Isusa Krista blagoslivlja živote ne samo kada u njega vjerujemo – nego još više kada ga živimo. U primjeni načela evanđelja pojedinci su uzdignuti, a obitelji ojačane. Naša je povlastica i odgovornost ne samo pričati priče, nego također činiti djela.

Spasitelj je stvaratelj čuda. On je veliki Iscjelitelj. On je naš primjer, naše svjetlo, čak i u najtamnijim trenucima i pokazuje nam pravi put.

Slijedimo ga. Budimo dostojni naše uloge i postanimo iscjelitelji služeći Bogu i našim bližnjima.

Četvrta titula koju dijelimo vraća nas na prvu titulu na popisu. Kao sinovi Nebeskog Oca, mi smo baštinici svega što on ima.

»Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja.

Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi - ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim - da s njim budemo i proslavljeni.«⁸

Razmislite o tome, moja voljena braćo. Mi smo subaštinici s Kristom!

Stoga, ima li smisla da mnogi od nas troše toliko vrijednog vremena, misli, sredstava i energije u potrazi za ugledom, svjetovnim dobrima ili zabavom najnovijim i najprivlačnijim elektroničkim napravama?

Gospodin nam je dao božansko obećanje da »koji su god vjerni sve do postizavanja tih dvaju svećeništava… veličanju poziva svojega… mene primaju, riječ je Gospodnja… A tko mene prima, prima i Oca mojega… Stoga će mu se dati sve što ima Otac moj.«⁹

Izvan naše je moći zamisliti sve što to obećanje sadrži. Ali znam da je veliko, da je božanstveno, da je vječno i da je vrijedno svog našeg truda u životu.

Znajući to, kako možemo ne htjeti voljno i radosno služiti Gospodinu i svojima bližnjima te biti dostojni svoje odgovornosti u svećeništvu Božjem?

To je najplemenitiji rad koji će izazvati svako naše osjetilo i svu našu sposobnost. Težimo li vidjeti otvorena nebesa i svjedočiti poticajima Svetog Duha koji nam pokazuje put? Onda uzmimo naš srp i bacimo se na posao – cilj mnogo veći od nas samih!

Služenje Bogu i našim bližnjima je za nas izazov i pretvorit će nas u nešto veće od bilo čega što smo mislili da je moguće.

Možda pomislite da niste potrebni, da ste zanemareni ili neželjeni, da ste nitko.

Iskreno mi je žao ako se bilo koji obnašatelj svećeništva tako osjeća. Zasigurno se nije dogodilo da vas Nebeski Otac zanemari ili ne želi. On vas voli. A sa sigurnošću vam kažem da vas Crkva treba.

Zar ne znate da »što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake«?¹⁰

Možda je istina da smo slabi. Možda nismo mudri ili moćni. Ali kad Bog djeluje kroz nas, nitko i ništa ne može stati protiv nas.¹¹

Zato ste potrebni. Trebate dati svoj poseban doprinos, a Bog ga može uvećati na moćne načine. Vaša sposobnost da doprinesete ne ovisi o vašem pozivu u Crkvi. Prilike za služenje su beskrajne. Ako čekate po strani, potičem vas da se bacite u središte.

Nemojte čekati na određeni poziv prije nego postanete potpuno uključeni u izgradnju Božjeg kraljevstva. Kao obnašatelji svećeništva, vi ste već pozvani na rad. Proučavajte riječ Božju svaki dan, molite se Nebeskom Ocu, usvojite načela obnovljenog evanđelja, zahvalite se Bogu i zamolite za njegovo vodstvo. Tada živite onako kako ste naučili, prvo u vašim obiteljima, ali i u svim drugim trenucima u životu.

U simfoniji velikog Skladatelja, vi imate određeni dio za odsvirati – vlastite note za otpjevati. Ako ih ne uspijete izvršiti, simfonija će se nastaviti. Ali ako budete dostojni, pridružite se zboru i dozvolite Božjoj moći da djeluje kroz vas, vidjet ćete »ustave nebeske« kako se otvaraju, a on će »izliti na vas punom mjerom blagoslov«.¹² Dosegnite vaš pravi potencijal kao sin Boga, a tako možete biti sila dobra u svojoj obitelji, svom domu, svojoj zajednici, svom narodu i svugdje u svijetu.

A u tom procesu, kada »izgubi[te] svoj život « u službi drugih,¹³ vi ćete rasti i razvijati se dok ne dosegnete »mjer[u] punine veličine Kristove«.¹⁴ Tada ćete biti spremni naslijediti, s Kristom, sve što vaš Otac ima.

Moja draga braćo, dragi moji prijatelji, vi ste važni. Vi ste voljeni. Vi ste potrebni. Ovo je djelo istinito. Svećeništvo koje imate povlasticu nositi je zaista Božje.

Molim se da ćete dok razmišljate o mnogim titulama dostojnog obnašatelja svećeništva otkriti božanski vjetar u leđa koji će vas uzdignuti do velikog nasljeđa koje je vaš Nebeski Otac sačuvao za vas. Ostavljam vam ovaj blagoslov i svoje svjedočanstvo, u sveto ime Isusa Krista. Amen.