Sveta pisma
    Joseph Smith — Povijest 1
    Fusnote
    Tema

    Joseph Smith — Povijest

    Izvaci iz povijesti Josepha Smitha, proroka

    Poglavlje 1

    Joseph Smith govori o svojem podrijetlu, članovima obitelji, i njihovim ranim prebivalištima — Neobično uzbuđenje oko vjeroispovijesti prevladava u zapadnom New Yorku — On odlučuje tražiti mudrost kako ga je uputio Jakov — Otac i Sin se ukazuju, i Joseph je pozvan na svoje proročko službeništvo. (stihovi 1–20)

    1 Uslijed mnogih izvješća što ih proširiše zlonamjerne i lukave osobe, gledom na apojavu i napredovanje bCrkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, a sve njih smisliše začetnici njihovi kako bi djelovali protiv ugleda njezina kao Crkve i napredovanja njezina u svijetu — bijah potaknut napisati ovu povijest, kako bih razuvjerio javnost, i kako bi svi tragači za istinom došli u posjed činjenica, onako kako su se odigrale, gledom na mene i na Crkvu, onoliko koliko s takvim činjenicama ja raspolažem.

    2 U ovoj ću povijesti prikazati različite događaje gledom na ovu Crkvu, u istini i pravednosti, onako kako su se odigrali, ili kako trenutno postoje, a ovo je sada [1838] osma godina od auspostavljanja spomenute Crkve.

    3 aBijah rođen godine Gospodnje tisuću osam stotina i pete, dvadeset i trećeg dana prosinca, u gradu Sharonu, okrug Windsor, država Vermont… Otac moj, bJoseph Smith st., napusti državu Vermont i odseli se u Palmyru, okrug Ontario (današnji Wayne), u državi New York, kada bijah u svojoj desetoj godini, ili približno. Otprilike četiri godine nakon dolaska oca mojega u Palmyru on se preseli s obitelji svojom u Manchester u istom okrugu Ontario —

    4 Njegova se obitelj sastojala od jedanaest duša, naime, mog oca, aJosepha Smitha; moje bmajke, Lucy Smith (čije je ime, prije njezina braka, bilo Mack, kći Solomona Macka); moje braće: cAlvin (koji umrije 19. studenoga 1823., u svojoj 26. godini), dHyrum, ja, eSamuel Harrison, William, Don Carlos; i mojih sestara: Sophronia, Catherine i Lucy.

    5 Negdje u drugoj godini nakon naše selidbe u Manchester bijaše u mjestu gdje obitavasmo neobično uzbuđenje na temu vjeroispovijesti. Ono započe s metodistima, no uskoro postade općenito među svim sljedbama u tom području zemlje. Doista, činilo se da je čitav predio zemlje pod utjecajem toga, i velika se mnoštva pridruživahu različitim vjerskim strankama, što stvori veliki nemir i podjelu među ljudima, te jedni vikahu: a»Evo, ovdje!«, a drugi: »Evo, ondje!«. Neki se prepirahu za metodističku vjeru, neki za prezbiterijansku, a neki za baptističku.

    6 Naime, unatoč velikoj ljubavi koju obraćenici na ove različite vjere iskazivahu u vrijeme svojega obraćenja, te velikoj revnosti koju očitova pojedinačno svećenstvo, koje bijaše aktivno u uzdizanju i poticanju toga izuzetnog prizora vjerskog osjećaja, da bi se svi obratili, kako su oni to rado nazivali, nek se priključe kojoj god sljedbi žele; ipak, kad se obraćenici počeše osipati, neki u jednu stranku, a neki u drugu, vidjelo se da naizgled dobri osjećaji i svećenika i obraćenika bijahu više hinjeni nego zbiljski; jer prizor velike pomutnje i loših osjećaja uslijedi — svećenik se sukobljavaše sa svećenikom, i obraćenik s obraćenikom; tako da svi njihovi uzajamni dobri osjećaji, ako ikada imahu ikakve, bijahu posve izgubljeni u asukobu riječi i raspravi o mišljenjima.

    7 Bijah u to vrijeme u svojoj petnaestoj godini. Obitelj oca mojega bijaše pridobivena za prezbiterijansku vjeru, te se četvero od njih priključi toj crkvi, naime, moja majka Lucy; moja braća Hyrum i Samuel Harrison; te moja sestra Sophronia.

    8 Tijekom toga vremena velikog uzbuđenja um moj bijaše nagnan na ozbiljno razmišljanje i veliku uznemirenost; no, premda moji osjećaji bijahu duboki i često snažni, ipak se držah po strani od svih tih stranaka, iako prisustvovah njihovim raznim sastancima koliko bi mi god često prilike dopuštale. Tijekom vremena um moj postade ponešto priklonjen metodističkoj sljedbi, i ja osjetih neku želju da im se pridružim; no, toliko veliki bijahu pomutnja i sukob među različitim vjerozakonima, da bijaše nemoguće osobi mladoj poput mene, i toliko malo upoznatoj s ljudima i stvarima, stvoriti bilo kakav siguran zaključak o tome tko je u pravu, a tko u krivu.

    9 Um moj ponekad bijaše veoma uzbuđen, jer graja i uzburkanost bijahu tako veliki i neprekidni. Prezbiterijanci bijahu najodlučnije protiv baptista i metodista, i služahu se svim moćima i razuma i izvrtanja da dokažu njihove zablude, ili barem da uvjere ljude kako su oni u zabludi. S druge strane, baptisti i metodisti isto tako bijahu jednako revni u nastojanju da uspostave svoje vlastite nauke i ospore sve ostale.

    10 Posred toga rata riječima i uzburkanosti mišljenja često govorah sebi: Što učiniti? Koja je od svih ovih stranaka au pravu; ili, jesu li sve zajedno u krivu? Ako je ijedna od njih u pravu, koja je to, i kako ću ja to saznati?

    11 Dok se naprezah pod krajnjim teškoćama što ih uzrokovaše sukobi tih stranaka revnih pobornika vjere, jednog dana čitah Jakovljevu poslanicu, prvo poglavlje i peti stih, koji glasi: Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji daje svim ljudima obilno, i ne kori; i dat će mu se.

    12 Nikad nijedan odlomak Pisama nije s više moći ušao u srce čovječje nego što je ovaj tada u moje. Činilo se da je ušao s velikom silom u svaki oćut moga srca. Razmišljah o njemu uvijek iznova, znajući da ako ikome treba mudrosti od Boga, meni treba; jer kako postupiti ne znadoh, i osim ako ne dobijem više mudrosti nego što je tada imah, neću nikada znati; jer učitelji vjeroispovijesti različitih sljedbi ashvaćahu iste odlomke Pisama toliko različito tako da uništavahu svako pouzdanje da će se pitanje riješiti pozivanjem na bBibliju.

    13 Nakon nekog vremena stigoh do zaključka da moram ili ostati u mraku i pomutnji, ili moram učiniti kako Jakov nalaže, to jest, iskati od Boga. Napokon donesoh čvrstu odluku da ću aiskati od Boga, zaključivši da ako on daje mudrost onima kojima nedostaje mudrosti, i dat će obilno, i neće koriti, ja se mogu usuditi.

    14 Tako se u skladu s tom svojom čvrstom odlukom da ištem od Boga povukoh u šumu pokušati. To bijaše ujutro krasnog, vedrog dana, rano u proljeće tisuću osam stotina i dvadesete. Ovo bijaše prvi put u mojem životu da učinih takav pokušaj, jer posred svih svojih tjeskoba još se nikad ne pokušah amoliti naglas.

    15 Nakon što se povukoh na mjesto kamo bijah prethodno nakanio poći, ogledavši se oko sebe, i utvrdivši da sam sâm, kleknuh i počeh prinositi želje svoga srca Bogu. Tek što to učinih, kad me umah zahvati neka moć koja me potpuno svlada, i imaše tako zapanjujući utjecaj na mene, te mi sveza jezik tako da ne mogah govoriti. Gusta se tama skupi oko mene, te mi se činilo neko vrijeme kao da sam osuđen na nenadano uništenje.

    16 Ali, napregnuvši sve svoje moći da aprizovem Boga da me izbavi iz vlasti toga neprijatelja koji me zahvati, i upravo u tom trenutku kada bijah spreman utonuti u očaj i prepustiti se uništenju — ne zamišljenoj propasti, već moći nekog stvarnog bića iz nevidljiva svijeta, koje imaše takvu čudesnu moć kakvu nikad prije ne osjetih ni kod jednoga bića — baš u tom trenutku velike uzbunjenosti, ja ugledah stup bsvjetlosti točno povrh svoje glave, sjajniji od csunca, koji se spuštaše postupno sve dok ne pade na me.

    17 Čim se on pojavi, ja se nađoh izbavljen od neprijatelja koji me držaše vezanim. Kada svjetlost otpočinu na meni ja augledah bdvije Osobe, čiji se sjaj i cslava ne daju opisati, gdje stoje povrh mene u zraku. Jedan mi od njih progovori, zazvavši me imenom te reče, upirući prstom u drugoga — Ovo je moj dljubljeni eSin. Čuj ga!

    18 Moja svrha u namjeri da apitam Gospoda bijaše doznati koja je od svih sljedbi ispravna, kako bih mogao znati kojoj se priključiti. Čim, zato, stekoh upravljanje nad sobom, tako da mogah govoriti, ja zapitah Osobe, što stajahu povrh mene u svjetlosti, koja je od svih sljedbi ispravna (naime, u to mi vrijeme nikada ne uđe u srce da su sve pogrešne) — i kojoj se trebam priključiti.

    19 Odgovoriše mi da se ne smijem priključiti nijednoj od njih, jer su sve apogrešne; te mi Osoba koja mi se obraćaše reče kako su sva njihova vjerovanja odvratnost u očima njegovim; da su ti ispovjednici vjere svi pokvareni; da »oni bpristupaju meni usnama svojim, ali csrca su im daleko od mene, podučavaju kao nauke dzapovijedi ljudske, imajući eobličje božanskog, ali niječu moć njezinu«.

    20 On mi ponovno zabrani priključiti se bilo kojoj od njih; i mnogo toga drugog on kaza meni, što ne mogu zapisati sada. Kada dođoh k sebi ponovno, nađoh se kako ležim na leđima, gledajući gore u nebo. Kada svjetlost otiđe ne imadoh nikakve snage; no uskoro se oporavivši donekle, pođoh kući. I kad se naslonih na ognjište majka upita što nije u redu. Odgovorih: »Nije ništa, sve je u redu — dovoljno mi je dobro.« Tad rekoh svojoj majci: »Otkrih sam za sebe da prezbiterijanstvo nije istinito.« Čini se da aprotivnik bijaše svjestan, u vrlo ranom razdoblju mojega života, kako mi bijaše namijenjeno pokazati se onim koji uznemiruje i smeta kraljevstvu njegovu; inače zašto bi se moći tame udružile protiv mene? Čemu bprotivljenje i progonstvo što se podigoše protiv mene, gotovo u najranijem djetinjstvu mojemu?

    Neki propovjednici i drugi ispovjednici vjere odbacuju izvješće o Prvom viđenju — Progonstvo se gomila na Josephu Smithu — On svjedoči o stvarnosti viđenja. (stihovi 21–26)

    21 Nekoliko dana nakon što imah ovo aviđenje slučajno bijah u društvu jednog od metodističkih propovjednika, koji bijaše veoma aktivan u prije spomenutom vjerskom uzbuđenju; i razgovarajući s njim o pitanju vjeroispovijesti, iskoristih priliku da mu dadem izvješće o viđenju koje bijah imao. Veoma se začudih njegovu ponašanju; odnosio se prema mom priopćenju ne samo olako, nego i s velikim prezirom, govoreći da je sve to od đavla, da nema ničeg takvog kao što su bviđenja ili cobjave u ovim danima; da sve to prestade s apostolima, i da nikada više neće biti još toga.

    22 Uskoro otkrih, međutim, da moje kazivanje priče bijaše probudilo jako mnogo predrasuda protiv mene među ispovjednicima vjere, i to bijaše uzrokom velika aprogonstva, koje nastavljaše rasti; i premda bijah bnepoznat dječak, tek između četrnaeste i petnaeste godine, a moje životne prilike bijahu takve da učine dječaka bez važnosti u svijetu, ipak, ljudi visoka položaja primjećivali bi dovoljno da pobude javnost protiv mene i stvore žestoko progonstvo; i ovo bijaše zajedničko među svim sljedbama — sve se ujediniše kako bi me progonile.

    23 Potaknu me na ozbiljno razmišljanje tada, i često potom, kako bijaše veoma čudno da se nepoznati dječak, nešto više od četrnaest godina starosti, i uz to onaj koji bijaše osuđen na potrebu stjecanja bijedne zarade svagdašnjim radom svojim, smatra osobom od dostatne važnosti da privuče pozornost velikana najpoznatijih sljedbi toga doba, i to na način da stvori kod njih duh najžešćeg progonstva i pogrdnog govorenja. No, bilo to čudno ili ne, tako bijaše, i to često bijaše razlogom velike žalosti za mene.

    24 Međutim, ipak bijaše činjenica da imah viđenje. Mišljah od tada da se osjećah u mnogome poput aPavla, kad se bbranio pred kraljem Agripom, i podnosio izvješće o viđenju koje je imao kad je vidio svjetlo, i čuo glas; no ipak ih bijaše samo malo koji mu povjerovaše; neki rekoše da je nepošten, drugi rekoše da je lud; te ga ismijavahu i pogrđivahu. No sve to ne uništi stvarnost njegova viđenja. On vidje viđenje, znao je da ga vidje, i nikakvo progonstvo pod nebom ne mogaše to učiniti drugačijim; i makar ga oni progonili do smrti, on je ipak znao, i znat će do svog posljednjeg daha, da i vidje svjetlo i ču glas kako mu govori, i sav ga svijet ne mogaše primorati da misli ili vjeruje drugačije.

    25 Tako isto bijaše sa mnom. Ja doista vidjeh svjetlo, i usred toga svjetla vidjeh dvije aOsobe, i one zbiljski govorahu sa mnom; i premda bijah omražen i progonjen jer govorah da vidjeh viđenje, ipak to bijaše istina; i dok me oni proganjahu, pogrđivahu, i govorahu svakojako zlo protiv mene lažno jer tako govorah, bijah naveden reći u svom srcu: Čemu me progone što govorim istinu? Ja doista vidjeh viđenje; a tko sam ja da bih se mogao oduprijeti Bogu, ili zašto me svijet misli primorati da zaniječem ono što doista vidjeh? Jer vidjeh viđenje; znadoh to, i znadoh da i Bog to znade, i ne mogah to bzanijekati, niti se to usudih učiniti; u najmanju ruku znadoh da bih čineći tako uvrijedio Boga, i došao pod osudu.

    26 Sada postigoh zadovoljstvo uma svojega gledom na sektaški svijet — kako ne bijaše moja dužnost pridružiti se ikome od njih, već nastaviti kako činjah dok ne budem dalje usmjeren. Otkrih kako je aJakovljevo svjedočanstvo istinito — da čovjek kome nedostaje mudrosti može iskati od Boga, i primiti, i neće biti ukoren.

    Moroni se ukazuje Josephu Smithu — Josephovo ime bit će poznato kao dobro i zlo među svim narodima — Moroni mu govori o Mormonovoj knjizi i o nadolazećim sudovima Gospodnjim, te navodi mnoge stihove iz Pisama — Otkriveno je skrovište zlatnih ploča — Moroni nastavlja podučavati proroka. (stihovi 27–54)

    27 Nastavih obavljati svoje uobičajene poslove u životu do dvadeset i prvog rujna, tisuću osam stotina dvadeset i treće, cijelo vrijeme trpeći žestoko progonstvo od ruku svih staleža ljudi, i religioznih i nereligioznih, zato što nastavih tvrditi da bijah vidio viđenje.

    28 Tijekom vremenskog razdoblja što se nalazilo između vremena kada imah viđenje i godine tisuću osam stotina dvadeset i treće — pošto mi bijaše zabranjeno priključiti se bilo kojoj od vjerskih sljedbi toga vremena, i pošto bijah veoma mlađahne dobi, i proganjahu me oni koji trebahu biti moji prijatelji i postupati sa mnom ljubazno, a ako pretpostavljahu da sam obmanut nastojati na primjeren i srdačan način dozvati me pameti — bijah prepušten svakojakim anapastima; i družeći se sa svakojakim društvom, često upadah u mnoge nerazborite greške, te očitovah mladenačku slabost, i mane ljudske naravi; što me, žao mi je to reći, uvede u razne napasti, uvredljive u očima Božjim. Iznoseći ovo priznanje, nitko me ne treba smatrati krivim za bilo kakav velik ili zlonamjeran grijeh. Sklonost da počinim takve nikad ne bijaše u mojoj naravi. No bijah kriv za lakoumnost, i katkad se povezivah s veselim društvom, i tomu slično, nedosljedno onoj osobnosti koju mora gajiti onaj koji bijaše bpozvan od Boga kao što ja bijah. No to se neće činiti veoma čudnim nikome tko se prisjeti moje mladosti, i komu je poznata moja urođena vesela ćud.

    29 Kao posljedica ovoga, često se osjećah osuđenim zbog svoje slabosti i nesavršenostī; kada se, uvečer gore spomenutog dvadeset i prvog rujna, nakon što se povukoh na svoj noćni počinak, predadoh amolitvi i poniznom zazivanju Svemogućeg Boga za oprost svih svojih grijeha i ludosti, i također za očitovanje meni, kako bih upoznao svoje stanje i položaj pred njim; naime, imadoh posvemašnje pouzdanje da ću doživjeti božansko očitovanje, pošto ga prije imah.

    30 Dok tako zazivah Boga, otkrih kako se svjetlo pojavljuje u mojoj sobi, koje nastavljaše jačati sve dok soba ne bijaše svjetlija nego o podnevu, kad se istog trena pojavi aosoba kraj moje postelje, stojeći u zraku, jer njegove noge ne doticahu poda.

    31 On imaše na sebi opuštenu haljinu najsjajnije abjeline. To bijaše bjelina iznad svega zemaljskog što ikad vidjeh; niti vjerujem da bi se išta zemaljsko moglo učiniti da izgleda tako silno bijelo i blještavo. Njegove šake bijahu gole, i njegove ruke također, do malo povrh zapešća; tako i njegova stopala bijahu gola, kao i njegove noge, do malo povrh gležanja. Njegova glava i vrat bijahu također otkriveni. Mogah ustanoviti da ne imaše druge odjeće na sebi osim te haljine, jer ona bijaše otvorena, tako da mu mogah vidjeti u njedra.

    32 Ne bijaše samo njegova haljina veoma bijela, već i cijela njegova osoba bijaše asjajnija nego što se može opisati, a njegovo lice uistinu poput bmunje. Soba bijaše veoma osvijetljena, ali ne toliko jako blještava kao neposredno oko njegove osobe. U trenutku kad ga ugledah, cuplaših se; no strah me ubrzo ostavi.

    33 On me oslovi aimenom, i reče mi da je glasnik poslan iz nazočnosti Božje k meni, te da je njegovo ime Moroni; da Bog ima djelo koje želi da izvedem; i da će se moje ime smatrati dobrim i zlim među svim narodima, plemenima i jezicima, odnosno da će se i dobro i zlo govoriti o njemu među svim ljudima.

    34 On reče da postoji pohranjena aknjiga, ispisana na bzlatnim pločama, koja daje izvješće o prijašnjim žiteljima ovoga kontinenta, te o izvoru s kojega potekoše. On također reče da je cpunina vječnog evanđelja sadržana u njoj, kako ju je Spasitelj predao drevnim žiteljima;

    35 Također, da postoje dva kamena u srebrnim okvirima — a ti kamenovi, pričvršćeni na anaprsnik, tvore ono što se naziva bUrim i Tumim — pohranjena s pločama; a posjedovanje i upotreba tih kamenova bijahu ono što tvoraše c»vidioce« u drevna ili prijašnja vremena; te da ih je Bog pripremio u svrhu prevođenja knjige.

    36 Nakon što mi reče ovo, on započe navoditi proroštva aStaroga zavjeta. Najprije navede prvi dio btrećeg poglavlja Malahije; i navede također posljednji dio tog poglavlja istoga proroštva, no s malom izmjenom od načina kako piše u našim Biblijama. Umjesto da navede devetnaesti stih kako piše u našim knjigama, navede ga ovako:

    37 Jer gle, adan dolazi koji će bgorjeti poput peći, i svi oholi, da, i svi koji postupaju opako gorjet će poput cstrni; naime, oni koji dolaze spalit će ih, govori Gospod nad Vojskama, te im to neće ostaviti ni korijena ni grančice.

    38 I opet, on navede dvadeset treći stih ovako: Gle, objavit ću vam asvećeništvo, rukom bIlije proroka, prije dolaska velikog i strašnog dana Gospodnjeg.

    39 On također navede sljedeći stih drugačije: I on će posaditi u srcima djece aobećanja dana ocima, i srca djece bokrenut će se k ocima njihovim. Kad ne bi bilo tako, cijela bi zemlja bila posve opustošena kod dolaska njegova.

    40 Uz ova, on navede jedanaesto poglavlje Izaije, govoreći da će se ono uskoro ispuniti. Navede također treće poglavlje Djela, dvadeset drugi i dvadeset treći stih, točno onako kako stoje u našem Novom zavjetu. Reče da je taj aprorok Krist; no dan još ne dođe kad će »oni koji ne htjedoše čuti glas njegov biti bisključeni iz naroda«, ali uskoro će doći.

    41 On također navede atreće poglavlje Joela. I on reče da se to još ne ispuni, ali će se uskoro ispuniti. I on nadalje ustvrdi da će punina bpogana uskoro nastupiti. On navede mnoge druge odlomke Pisma, i iznese mnoga tumačenja što se ne mogu spomenuti ovdje.

    42 Štoviše, reče mi, kad dobijem te ploče o kojima bijaše govorio — jer se vrijeme da ih dobijem još nije ispunilo — da ih ne pokazujem nijednoj osobi; niti naprsnik s Urimom i Tumimom; samo onima kojima mi bude zapovjeđeno da im ih pokažem; ne učinim li tako, bit ću uništen. Dok on razgovaraše sa mnom o pločama, viđenje se otvori mome aumu te mogah vidjeti mjesto gdje ploče bijahu pohranjene, i to tako jasno i razgovijetno da prepoznah mjesto ponovno, kad ga posjetih.

    43 Nakon tog priopćenja vidjeh kako se svjetlo u sobi stade skupljati neposredno oko osobe toga koji mi bijaše govorio, i to se nastavi događati, sve dok soba opet ne ostade tamna, osim neposredno oko njega, kad li istog trena vidjeh kao da se prolaz otvara ravno gore prema nebu, i on se uspinjaše sve dok posvema ne nestade, a soba ostade kakva bijaše prije negoli se to nebesko svjetlo pojavi.

    44 Ležah duboko razmišljajući o izuzetnosti prizora i diveći se uvelike onomu što mi taj neobični glasnik bijaše rekao; kad li, usred mog arazmišljanja, iznenada spazih kako se moja soba ponovno poče rasvjetljavati, i kao da bijaše u trenu, isti nebeski glasnik bijaše opet pokraj moje postelje.

    45 On započe, i ponovno ispripovjedi sasvim iste stvari kao što učini za svoga prvog posjeta, bez i najmanje izmjene; i učinivši to, obavijesti me o velikim sudovima koji dolaze na zemlju, s velikim pustošenjima glađu, mačem i pošašću; te da će ti teški sudovi doći na zemlju za ovog naraštaja. Ispripovjedivši ovo, on ponovno uziđe kao što je učinio prije.

    46 U tom trenutku toliko duboki bijahu dojmovi utisnuti u moj um, da san pobježe s mojih očiju, i ja ležah obuzet zapanjenošću zbog onoga što bijah i vidio i čuo. No kakvo li bijaše moje iznenađenje kad opet ugledah istoga glasnika kraj svoje postelje, i začuh ga kako mi opetuje ili ponavlja iznova isto što i prije; i doda mi upozorenje, govoreći mi da će me aSotona pokušati biskušati (uslijed siromašnog stanja obitelji moga oca), kako bih se domogao ploča s namjerom da se obogatim. To mi on zabrani, govoreći da ne smijem imati nikakav drugi cilj na umu gledom na dobivanje ploča doli slaviti Boga, i ne smije na me utjecati nikakav drugi cporiv doli izgradnja njegova kraljevstva; u protivnom ih ne mogu dobiti.

    47 Nakon toga trećeg posjeta on opet uziđe na nebo kao i prije, a ja opet bijah ostavljen da pomno razmišljam o neobičnosti onoga što upravo doživjeh; kad gotovo odmah nakon što nebeski glasnik uziđe od mene treći put, pijetao zakukurika, i ja opazih kako dan sviće, tako da naši razgovori sigurno ispuniše cijelu tu noć.

    48 Ubrzo nakon toga ustadoh iz svoje postelje i, kao obično, pođoh na neophodne dnevne poslove; no, pokušavajući raditi kao i u drugim prilikama, otkrih kako mi se snaga toliko iscrpla da me to učini potpuno nemoćnim. Moj otac, koji bijaše radio zajedno sa mnom, otkri da nešto nije u redu sa mnom, i reče mi neka pođem k domu. Krenuh s namjerom da pođem prema kući; no, pri pokušaju da se prebacim preko ograde s njive gdje bijasmo, moja me snaga potpuno izda, i ja padoh nemoćan na zemlju, i neko vrijeme uopće ne bijah svjestan ičega.

    49 Prvo čega se mogu sjetiti bijaše glas koji mi govoraše, zazvavši me imenom. Pogledah gore, i ugledah istoga glasnika gdje stoji povrh moje glave, okružen svjetlošću kao i prije. On mi tad ponovno ispripovjedi sve što mi je ispripovjedio prošle noći, te mi zapovjedi da pođem k svome aocu i ispričam mu o viđenju i zapovijedima koje bijah primio.

    50 Ja poslušah; vratih se k svome ocu na njivi, i izložih mu cijeli slučaj. On mi odgovori da to bijaše od Boga, te mi reče da pođem i učinim kako mi glasnik bijaše zapovjedio. Otiđoh s njive i pođoh na mjesto gdje mi glasnik bijaše rekao da su ploče pohranjene; a uslijed jasnoće viđenja kojega bijah imao o tome, prepoznah mjesto čim stigoh tamo.

    51 U blizini sela Manchester, okrug Ontario, država New York, stoji abrdo znatne veličine, i najviše od svih u okolici. Na zapadnoj strani toga brda, nedaleko od vrha, pod kamenom znatne veličine, ležahu ploče, pohranjene u kamenoj posudi. Taj kamen bijaše debeo i zaobljen posred gornje strane, i tanji prema rubovima, tako da mu središnji dio bijaše vidljiv povrh tla, no rub unaokolo bijaše pokriven zemljom.

    52 Odstranivši zemlju, pribavih polugu, koju podmetnuh ispod ruba kamena, i s nešto ga napora podigoh. Pogledah unutra, i tu doista ugledah aploče, bUrim i Tumim i cnaprsnik, kao što izjavi glasnik. Posuda u kojoj oni ležahu bijaše napravljena slaganjem kamenja u nekoj vrsti cementa. Na dnu posude bijahu položena dva kamena poprijeko u odnosu na posudu, i na tim kamenovima ležahu ploče i ostale stvari s njima.

    53 Pokušah ih izvaditi, ali mi glasnik zabrani, te bijah ponovno obaviješten kako vrijeme da se iznesu na vidjelo još nije došlo, a i neće, dok četiri godine ne prođu od toga vremena; no, reče mi da trebam doći na to mjesto točno za jednu godinu od toga vremena, i da će se on ondje susresti sa mnom, te da trebam nastaviti činiti tako sve dok ne dođe vrijeme da dobijem ploče.

    54 Prema tome, kako mi bijaše zapovjeđeno, odlažah svršetkom svake godine i svaki put nađoh istoga glasnika tamo, te primah naputke i obavijesti od njega pri svakom našemu razgovoru, gledom na ono što će Gospod učiniti, te kako će se i na koji način njegovim akraljevstvom upravljati u posljednje dane.

    Joseph Smith se ženi Emmom Hale — On prima zlatne ploče od Moronija i prevodi neke od znakova — Martin Harris pokazuje znakove i prijevod profesoru Anthonu, koji kaže: »Ne mogu čitati zapečaćenu knjigu«. (stihovi 55–65)

    55 Pošto vremenite prilike moga oca bijahu veoma ograničene, bijasmo u nuždi raditi svojim rukama, idući na nadnicu i drugačije, kako bi nam se ukazala mogućnost. Katkad bijasmo kod kuće, a katkad vani, i stalnim radom bijaše nam omogućeno steći pristojno uzdržavanje.

    56 Godine 1823. obitelj moga oca suoči se s velikom nevoljom smrću mojeg najstarijeg brata, aAlvina. U mjesecu listopadu 1825. zaposli me stari gospodin po imenu Josiah Stoal, koji življaše u okrugu Chenango, država New York. On bijaše čuo nešto o rudniku srebra koji otvoriše Španjolci u Harmonyju, okrug Susquehanna, država Pennsylvania; i bijaše, prije nego što me zaposli, kopao kako bi, ako je moguće, otkrio rudnik. Nakon što odoh živjeti kod njega, on me povede, s ostalom svojom radnom snagom, da kopamo u potrazi za rudnikom srebra, na čemu nastavih raditi gotovo mjesec dana, bez uspjeha u našem pothvatu, te naposljetku uvjerih starog gospodina da prestane kopati u potrazi za njim. Odatle nasta veoma raširena priča da sam ja kopač novca.

    57 Tijekom vremena kada bijah tako zaposlen, bijah poslan stanovati kod g. Isaaca Halea, iz toga mjesta; tamo prvi put vidjeh svoju ženu (njegovu kćer), aEmmu Hale. Dana 18. siječnja 1827. mi se vjenčasmo, dok ja još bijah zaposlen u službi kod g. Stoala.

    58 Zbog toga što nastavljah tvrditi da vidjeh viđenje, aprogonstvo me i dalje pratilo, i obitelj oca moje žene veoma se protivila tome da se mi vjenčamo. Bijah, zato, u nuždi da je odvedem drugamo; tako otiđosmo i vjenčasmo se u kući civilnog suca Tarbilla, u South Bainbridgeu, okrug Chenango, država New York. Odmah nakon svog vjenčanja napustih g. Stoala, te pođoh k svom ocu, i obrađivah zemlju s njim u tom razdoblju godine.

    59 Naposljetku dođe vrijeme da dobijem ploče, Urim i Tumim, i naprsnik. Dana dvadeset i drugog rujna tisuću osam stotina dvadeset i sedme, pošavši kao i obično svršetkom još jedne godine do mjesta gdje bijahu pohranjeni, onaj isti nebeski glasnik predade mi ih s ovim nalogom: Da ću biti odgovoran za njih; ako ih izgubim nemarno, ili bilo kojim svojim apropustom, bit ću odbačen; no, budem li se poslužio svim svojim naporima da ih bsačuvam, dok ih on, taj glasnik, ne zatraži natrag, bit će zaštićeni.

    60 Uskoro otkrih razlog zašto bijah primio toliko stroge naloge da ih držim u sigurnosti, i zašto glasnik reče da će ih, kad izvršim ono što se zahtijevalo od mene, on zatražiti natrag. Jer čim se doznade da ih ja imam, najveći napori bijahu poduzeti da mi ih se oduzme. Svaki lukavi naum koji se mogao izmisliti koristio se u tu svrhu. Progonstvo postade ogorčenije i oštrije nego prije, i mnoštva bijahu neprestance u pripravnosti da mi ih oduzmu, ako je moguće. No, mudrošću Božjom oni ostadoše sigurni u mojim rukama, sve dok ne izvrših pomoću njih što se zahtijevalo od mene. Kad ih, prema dogovoru, glasnik zatraži natrag, ja ih predadoh njemu; i on ih ima pod svojom skrbi do ovoga dana, a to je drugi dan svibnja, tisuću osam stotina trideset i osme.

    61 Uzbuđenje se, međutim, i dalje nastavi, a govorkanje se sa svojih tisuću jezika cijelo vrijeme koristilo u širenju laži o obitelji moga oca, i o meni. Kad bih iznio njihov tisućiti dio, to bi ispunilo sveske. Progonstvo, međutim, postade tako nepodnošljivo da bijah u nuždi napustiti Manchester, i otići sa svojom ženom u okrug Susquehanna, u državi Pennsylvania. Dok se pripremasmo za polazak — kako bijasmo veoma siromašni, a progonstvo tako teško na nama te ne postojaše vjerojatnost da će nam ikad biti drugačije — usred naših nevolja nađosmo prijatelja u gospodinu po imenu aMartin Harris, koji dođe k nama i dade mi pedeset dolara da nam pomogne na našem putovanju. G. Harris bijaše žitelj općine Palmyra, okrug Wayne, u državi New York, i cijenjeni poljodjelac.

    62 S tom pravodobnom pomoći bijaše mi omogućeno stići do mjesta svog odredišta u Pennsylvanii; i odmah po svome dolasku onamo započeh prepisivati znakove s ploča. Prepisah ih priličan broj, i pomoću aUrima i Tumima prevedoh neke od njih, što učinih između vremena kada stigoh u kuću oca svoje žene, u mjesecu prosincu, i sljedeće veljače.

    63 Negdje u tom mjesecu veljači prije spomenuti g. Martin Harris dođe u naše mjesto, uze znakove koje bijah precrtao s ploča, i krenu s njima u grad New York. Za ono što se dogodi s njim i znakovima oslanjam se na njegovo vlastito izvješće o okolnostima, kako mi ih on iznese nakon svog povratka, što bijaše kako slijedi:

    64 »Pođoh u grad New York, i pokazah znakove koji bijahu prevedeni, s prijevodom njihovim, profesoru Charlesu Anthonu, gospodinu proslavljenom zbog svojih književnih postignuća. Profesor Anthon izjavi da je prijevod ispravan, više nego ijedan što ga on prije bijaše vidio prevedena s egipatskoga. Tad mu pokazah one koji još ne bijahu prevedeni, i on reče da su oni egipatski, kaldejski, asirski i arapski; te reče da su to stvarni znakovi. On mi dade potvrdu, koja jamči ljudima u Palmyri da su to stvarni znakovi, i da je prijevod onih koji bijahu prevedeni također ispravan. Ja uzeh potvrdu i stavih je u svoj džep, te se upravo zaputih iz kuće kad me g. Anthon pozove natrag, i upita me kako je mladić saznao da postoje zlatne ploče na mjestu gdje ih je našao. Odgovorih mu da mu je to anđeo Božji objavio.

    65 On mi tada reče: ›Da vidim tu potvrdu.‹ Ja je prema tome izvadih iz svog džepa i dadoh mu je, kadli je on uze i podera na komadiće, govoreći da ne postoji ništa takvo danas kao posluživanje aanđela, i ako mu donesem ploče, on će ih prevesti. Obavijestih ga da je dio ploča bzapečaćen, i da mi je zabranjeno donijeti ih. On odgovori: ›Ne mogu čitati zapečaćenu knjigu.‹ Ja otiđoh od njega i pođoh k dr. Mitchellu, koji potvrdi ono što profesor Anthon bijaše rekao i o znakovima i o prijevodu.«

    · · · · · · ·

    Oliver Cowdery služi kao pisar u prevođenju Mormonove knjige — Joseph i Oliver primaju Aronovo svećeništvo od Ivana Krstitelja — Oni su kršteni, zaređeni, i primaju duh proroštva. (stihovi 66–75)

    66 Dana 5. travnja 1829. aOliver Cowdery dođe u moju kuću, a do tog ga vremena nikad prije nisam vidio. On mi izjavi da je, pošto bijaše podučavao u školi u susjedstvu gdje otac moj obitavaše, a otac moj bijaše jedan od onih koji su slali svoju djecu u školu, on otišao stanovati na neko vrijeme u njegovoj kući; i dok bijaše ondje obitelj mu ispripovjedi o okolnostima toga kako primih ploče, i prema tome on se dođe raspitati kod mene.

    67 Dva dana nakon dolaska g. Cowderyja (a bijaše to 7. travnja) ja započeh prevoditi Mormonovu knjigu, a on započe pisati za mene.

    · · · · · · ·

    68 Mi i dalje nastavismo djelo prevođenja, kad li, sljedećega mjeseca (svibanj 1829), određenoga dana pođosmo u šumu moliti se i pitati Gospoda gledom na akrštenje za botpust grijeha, što nađosmo kako se spominje u prijevodu ploča. Dok bijasmo tako zauzeti, moleći se i prizivajući Gospoda, cglasnik s neba siđe u doblaku svjetla, i položivši eruke svoje na nas, on nas fzaredi, govoreći:

    69 Vama, moji sudrugovi službenici, u ime Mesije podjeljujem asvećeništvo Aronovo, koje obnaša ključeve posluživanja anđela, i evanđelja pokajanja, i krštenja uranjanjem za otpust grijeha; i ono neće nikad više biti uzeto sa zemlje, sve dok sinovi bLevijevi ne prinesu ponovno prinos Gospodu u pravednosti.

    70 On reče da ovo Aronovo svećeništvo nema moć polaganja ruku za adar Duha Svetoga, no, da će nam ona biti podijeljena poslije; i zapovjedi nam da pođemo i krstimo se, te nam dade upute da ja trebam krstiti Olivera Cowderyja, i da nakon toga on treba krstiti mene.

    71 Prema tome mi pođosmo i krstismo se. Ja najprije krstih njega, a nakon toga on krsti mene — nakon čega ja položih svoje ruke na njegovu glavu i zaredih ga u Aronovo svećeništvo, i nakon toga on položi svoje ruke na mene i zaredi me u isto svećeništvo — jer nam tako bijaše zapovjeđeno.*

    72 Glasnik koji nas pohodi tom prilikom i podijeli nam to svećeništvo reče da mu je ime Ivan, onaj isti koji se zove aIvan Krstitelj u Novom zavjetu, i da on djeluje pod ravnanjem bPetra, cJakova i dIvana, koji obnašahu eključeve svećeništva fMelkisedekova, a to će nam svećeništvo, on reče, u pravo vrijeme biti podijeljeno, i ja ću se zvati prvim gstarješinom Crkve, a on (Oliver Cowdery) drugim. Bijaše to petnaestog dana svibnja, 1829., kada bijasmo zaređeni rukom toga glasnika, i kršteni.

    73 Odmah nakon našeg izlaska iz vode, nakon što se bijasmo krstili, mi iskusismo velike i slavne blagoslove od našeg Nebeskog Oca. Čim krstih Olivera Cowderyja aDuh Sveti siđe na nj, te on ustade i bprorokovaše mnogo toga što će se uskoro dogoditi. I opet, čim on krsti mene, ja također zadobih duh proroštva, i tada, ustavši, prorokovah o usponu ove Crkve, i mnogo toga drugoga vezanog uz Crkvu, i ovaj naraštaj djece ljudske. Bijasmo ispunjeni Duhom Svetim, i radovasmo se u Bogu spasenja našega.

    74 Pošto naši umovi bijahu sada prosvijetljeni, Pisma se počeše otvarati našem arazumijevanju, i bpravo značenje i nakana njihovih tajnovitijih odlomaka počeše nam se otkrivati na način koji nikad ne mogasmo postići ranije, niti se ikad prije toga sjetismo. U međuvremenu bijasmo primorani čuvati u tajnosti okolnosti da primismo svećeništvo i da se krstismo, i to uslijed duha progonstva koji se već bijaše očitovao u susjedstvu.

    75 Prijetili su nam napadom svjetine, s vremena na vrijeme, i to, također, ispovjednici vjere. A njihove namjere da nas napadnu svjetinom bijahu suzbijene jedino utjecajem obitelji oca moje žene (po božanskoj providnosti), koja mi postade veoma naklonjena, i koja se usprotivi svjetinama, i bijaše voljna da mi bude dopušteno nastaviti djelo prevođenja bez prekidanja; i zato nam ponudi i obeća zaštitu od svih nezakonitih postupaka, koliko to leži na njima.

    • Oliver Cowdery opisuje ove događaje ovako: »Ovo bijahu dani koji se nikad neće zaboraviti — sjediti uz zvuk glasa uzrokovanog nadahnućem s neba probudi najveću zahvalnost u ovim grudima! Dan za danom ja nastavljah, neometan, pisati iz usta njegovih, dok on prevođaše pomoću Urima i Tumima, ili, kako bi to Nefijci rekli, ›tumačā‹, povijest ili zapis nazvan ›Mormonova knjiga‹.

      Spomenuti, čak i s nekoliko riječi, zanimljivo izvješće što ga dadoše Mormon i vjerni sin njegov, Moroni, o narodu što ga nebo nekoć ljubljaše i bijaše mu naklonjeno, prelazilo bi moju sadašnju namjeru; zato ću ovo odložiti za buduće razdoblje i, kako rekoh u uvodu, prijeći izravnije na nekoliko zgoda neposredno povezanih s usponom ove Crkve, što može biti ugodno nekolikim tisućama onih što istupiše, posred mrštenja pobožnjakovića i kleveta licemjera, i prigrliše evanđelje Kristovo.

      Nitko od ljudi, pri svojem zdravom razumu, ne bi mogao prevesti i zapisati smjernice dane Nefijcima iz usta Spasiteljevih, o točnom načinu na koji ljudi trebaju izgrađivati njegovu Crkvu, a naročito kad je pokvarenost raširila nesigurnost nad svim oblicima i sustavima što se koriste među ljudima, a da ne poželi povlasticu pokazati spremnost srca ukapanjem u tekući grob, kako bi izmolio ›čistu savjest po uskrsnuću Isusa Krista‹.

      Nakon zapisivanja izvješća danog o Spasiteljevu službeništvu ostatku potomstva Jakovljeva, na ovom kontinentu, bijaše lako vidjeti, kao što prorok reče da će biti, kako tama prekri zemlju i gusta tama umove ljudi. Razmišljajući dalje bijaše lako vidjeti kako posred velikog razdora i buke o vjeroispovijesti nitko nema ovlast od Boga upravljati uredbama evanđelja. Naime, pitanje se može postaviti imaju li ljudi ovlast upravljanja u ime Kristovo, koji niječu objave, kad je njegovo svjedočanstvo ništa manje nego duh proroštva, a njegova je vjeroispovijest bila utemeljena, sazdana i podržavana neposrednim objavama, u svim razdobljima svijeta kad god on imaše narod na zemlji? Premda ove činjenice zakopaše, i brižljivo prikriše ljudi čije bi spletkarenje bilo ugroženo da se jednom dopustilo da one zasinu na licima ljudi, one nama više nisu zakopane; i mi samo čekasmo da nam se dade zapovijed: ›Ustanite, i krstite se‹.

      Ovo se nije dugo željelo prije negoli se ostvarilo. Gospod, koji je bogat milosrđem, i uvijek voljan uslišati dosljednu molitvu poniznih, nakon što ga mi zazvasmo na žarki način, podalje od stanova ljudskih, milostivo siđe očitovati nam svoju volju. Iznenada, kao iz središta vječnosti, glas nam Otkupiteljev navijesti mir, kad se veo razdvoji i anđeo Božji siđe dolje odjeven slavom, i izruči gorljivo iščekivanu poruku, i ključeve evanđelja pokajanja. Kakve li radosti! Kakva li čuda! Kakve li zapanjenosti! Dok svijet bijaše razdiran i smeten — dok milijuni pipahu poput slijepaca koji traže zid, i dok se svi ljudi oslanjahu na nesigurnost, kao potpuna masa, oči naše vidješe, uši naše čuše, kao za ›danjeg žara‹; da, i više — iznad blistavila svibanjske sunčane zrake, koja tad razli sjaj svoj nad površjem prirode! Tad glas njegov, iako blag, probode do srži, a riječi njegove, ›Ja sam vaš sudrug-sluga‹, odagnaše svaki strah. Slušasmo, motrismo, divismo se! Bijaše to glas anđela iz slave, bijaše to poruka od Svevišnjega! I slušajući to radovasmo se, dok se ljubav njegova raspaljivaše na dušama našim, i mi bijasmo ogrnuti viđenjem Svemogućega! Gdje bijaše mjesta sumnji? Nigdje; nesigurnost pobježe, sumnja potonu da više ne ustane, dok izmišljanje i obmana pobjegoše zauvijek!

      Ali, dragi brate, razmisli, još razmisli na trenutak, kakva li radost ispuni naša srca, i s kakvim se iznenađenjem sigurno prignusmo (jer tko ne bi prignuo koljeno za takav blagoslov?), kada primismo pod njegovom rukom Sveto svećeništvo, dok on govoraše: ›Vama, moji sudrugovi-sluge, u ime Mesije, podjeljujem ovo svećeništvo i ovu ovlast, koji će ostati na zemlji, tako da sinovi Levijevi mogu još uvijek prinijeti prinos Gospodu u pravednosti!‹

      Neću ti ni pokušati oslikati osjećaje ovoga srca, niti veličanstvenu ljepotu i slavu što nas okružiše tom prilikom; no, vjerovat ćeš mi kad kažem da zemlja, ni ljudi, s rječitošću vremena, ne mogu ni započeti odijevati jezik na tako zanimljiv i uzvišen način kao ta sveta osoba. Ne; niti ova zemlja ima moć da dade radost, udijeli mir, ili shvati mudrost što bijaše sadržana u svakoj rečenici kako one bijahu izručivane moću Svetoga Duha! Čovjek može obmanuti svoje sudrugove, obmana može slijediti obmanu, a djeca opakoga mogu imati moć da zavedu bezumne i neuke, sve dok ništa osim izmišljanja ne bude hranilo mnoštvo, a plod laži bude nosio na svojem strujanju lakomislene u grob; no, jedan dodir prstom ljubavi njegove, da, jedna zraka slave s višnjega svijeta, ili jedna riječ iz usta Spasiteljevih, iz grudiju vječnosti, obara sve to u beznačaj, i briše to zauvijek iz uma. Uvjerenje da bijasmo u nazočnosti anđela, sigurnost da čusmo glas Isusov, i istinu nepomućenu kako ona istjecaše iz čiste osobe, uzrokovana voljom Božjom, za mene nadmašuju svaki opis, i uvijek ću gledati na taj izraz Spasiteljeve dobrote s udivljenjem i zahvaljivanjem dok mi je dopušteno ostati; i u onim dvorima gdje savršenost prebiva i grijeh nikad ne dolazi, nadam se da ću štovati u onaj dan koji nikad neće prestati.« — Messenger and Advocate, sv. 1 (listopad 1834), str. 14–16.