1 Nefi 17
    Footnotes
    Theme

    Poglavlje 17

    Nefiju je zapovjeđeno da izgradi lađu — Njegova mu se braća suprotstavljaju — On ih usrdno opominje prepričavajući povijest Božjeg djelovanja s Izraelom — Nefi je ispunjen moću Božjom — Njegovoj je braći zabranjeno da ga dotiču, da ne bi usahnuli poput isušene trske. Oko 592–591. pr. Kr.

    1 I dogodi se da ponovno krenusmo na put svoj u divljinu; i putovasmo gotovo prema istoku od tog vremena nadalje. I mi putovasmo i pregazismo mnoge nevolje u divljini; i žene naše rađahu djecu u divljini.

    2 I toliko veliki bijahu blagoslovi Gospodnji nad nama, da dok smo živjeli o asirovu mesu u divljini, žene su naše obilno dojile djecu svoju, i bijahu snažne, da, i to poput naših muškaraca; i one počeše podnositi putovanja svoja bez mrmljanja.

    3 I tako vidimo da se zapovijedi Božje moraju ispuniti. A bude li tako da djeca ljudska aobdržavaju zapovijedi Božje, on ih hrani, i jača ih, i proviđa sredstva kojima mogu izvršiti ono što im on zapovjedi; stoga, on bprovidje sredstva za nas dok prebivasmo u divljini.

    4 A mi prebivasmo mnogo godina, da, i to osam godina u divljini.

    5 I dođosmo do zemlje koju nazvasmo Izobila, zbog mnogih plodova njenih, a i divljeg meda; i sve to pripravi Gospod da ne bismo izginuli. I ugledasmo more, koje nazvasmo Irreantum, što znači, kad se prevede, mnoge vode.

    6 I dogodi se da razapesmo šatore svoje pokraj morske obale; i premda pretrpjesmo mnoge anevolje i mnogo teškoća, da, i to toliko da ih ne možemo sve ni zapisati, bijasmo veoma radosni kad dođosmo do morske obale; i nazvasmo to mjesto Izobila, zbog mnogih plodova njegovih.

    7 I dogodi se, nakon što ja, Nefi, bijah u zemlji Izobila mnogo dana, glas mi Gospodnji dođe, govoreći: Ustani, i uspni se u goru. I dogodi se da ja ustadoh i pođoh u goru, te zavapih Gospodu.

    8 I dogodi se da mi Gospod prozbori, govoreći: Sagradi lađu, na anačin koji ću ti ja pokazati, kako bih mogao prenijeti narod tvoj preko ovih voda.

    9 I ja rekoh: Gospode, kamo da pođem da bih mogao pronaći rudače za taljenje, kako bih mogao izraditi oruđe za gradnju lađe na način koji mi ti pokaza?

    10 I dogodi se da mi Gospod reče kamo da pođem pronaći rudaču, kako bih mogao izraditi oruđe.

    11 I dogodi se da ja, Nefi, izradih mijeh za raspirivanje vatre od koža zvjeradi; i nakon što bijah izradio mijeh, kako bih imao čime raspirivati vatru, udarih kamenom o kamen da bih upalio vatru.

    12 Naime, Gospod do tada ne dopuštaše da palimo mnogo vatre dok putovasmo divljinom; jer on reče: Učinit ću da ti hrana postane slasna, a da je i ne akuhaš;

    13 I bit ću također svjetlo vaše u divljini; i apripravit ću put pred vama, budete li obdržavali zapovijedi moje; stoga, ukoliko budete obdržavali zapovijedi moje, bit ćete povedeni prema bobećanoj zemlji; i cznat ćete da sam ja taj koji vas vodim.

    14 Da, i Gospod također reče: Nakon što stignete u obećanu zemlju, aznat ćete da ja, Gospod, jesam bBog; i da vas ja, Gospod, izbavih od uništenja; da, da vas ja izvedoh iz zemlje jeruzalemske.

    15 Stoga se ja, Nefi, trudih obdržavati zapovijedi Gospodnje, i usrdno poticah braću svoju na vjernost i marljivost.

    16 I dogodi se da izradih oruđe od rudače koju rastalih iz stijene.

    17 A kad braća moja vidješe da se spremam agraditi lađu, počeše mrmljati protiv mene, govoreći: Naš je brat bezumnik, jer misli da može izgraditi lađu; da, i on također misli da može prijeći ove velike vode.

    18 I tako se braća moja tužahu na mene, i poželješe da ne moraju raditi, jer ne vjerovahu da ja mogu izgraditi lađu; niti htjedoše vjerovati da me Gospod uputi.

    19 I tad se dogodi da ja, Nefi, bijah silno žalostan zbog tvrdoće srdaca njihovih; i evo, kad oni vidješe da se počeh žalostiti, bijahu sretni u srcima svojim, toliko da se aveseljahu nada mnom, govoreći: Znadosmo da ne možeš izgraditi lađu, jer znadosmo da ti nedostaje razbora; stoga ne možeš izvršiti tako veliko djelo.

    20 I ti si poput oca našega, zaveden bezumnim aumišljajima srca njegova; da, on nas izvede iz zemlje jeruzalemske, i mi lutasmo divljinom tolike mnoge godine; a žene se naše izmučiše, dok očekivahu dijete; i rađahu djecu u divljini i trpljahu sve osim smrti; i bilo bi bolje da pomriješe prije no što iziđoše iz Jeruzalema nego da trpljahu te nevolje.

    21 Gle, ove mnoge godine trpljasmo u divljini, a za to vrijeme mogasmo uživati imetak naš i zemlju baštine naše; da, i mogasmo biti sretni.

    22 I znademo da narod koji bijaše u zemlji jeruzalemskoj bijaše apravedan narod; jer oni obdržavahu propise i sudove Gospodnje, i sve zapovijedi njegove prema zakonu Mojsijevu; stoga, znademo da su pravedan narod; a otac ih naš osudi, i odvede nas odande jer htjedosmo poslušati riječi njegove; da, a naš je brat poput njega. I takvim jezikom braća moja mrmljahu i prigovarahu protiv nas.

    23 I dogodi se da im ja, Nefi, prozborih, govoreći: Vjerujete li da bi oci naši, koji bijahu djeca Izraelova, bili izvedeni iz ruku Egipćana da ne poslušaše riječi Gospodnje?

    24 Da, držite li da bi bili izvedeni iz ropstva, da Gospod ne zapovjedi Mojsiju da ih aizvede iz ropstva?

    25 Evo, znadete da djeca Izraelova bijahu u aropstvu; i znadete da oni bijahu opterećeni btlakama koje bijaše teško podnositi; stoga, znadete da je svakako moralo biti dobro za njih da budu izvedeni iz ropstva.

    26 Evo, znadete da aMojsiju bijaše zapovjeđeno od Gospoda da učini to veliko djelo; i znadete da se njegovom briječju vode Crvenoga mora razdijeliše ovamo i onamo, te oni prođoše po suhu tlu.

    27 No, znadete da se Egipćani, koji bijahu vojska faraonova, utopiše u Crvenomu moru.

    28 I znadete također da bijahu nahranjeni amanom u divljini.

    29 Da, a znadete i da Mojsije riječju svojom, u skladu s moću Božjom koja bijaše u njemu, audari stijenu i poteče voda, kako bi djeca Izraelova mogla utažiti žeđ svoju.

    30 I premda ih vođaše Gospod Bog njihov, Otkupitelj njihov, idući pred njima, vodeći ih danju i dajući im svjetlo noću, i čineći sve za njih što bijaše čovjeku aprikladno primiti, oni otvrdnuše srca svoja i zaslijepiše umove svoje, i bgovorahu pogrdno protiv Mojsija i protiv pravoga i živoga Boga.

    31 I dogodi se, u skladu s riječju svojom on ih auništi; i u skladu s riječju svojom on ih bvođaše; i u skladu s riječju svojom on učini sve za njih; i ništa ne bijaše učinjeno doli po riječi njegovoj.

    32 I nakon što prijeđoše rijeku Jordan, on ih učini moćnima tako da aistjeraše djecu te zemlje, da, tako da ih raspršiše do uništenja.

    33 I evo, držite li da djeca te zemlje, što bijahu u zemlji obećanoj, koju oci naši istjeraše, držite li da ona bijahu pravedna? Gle, kažem vam, ne.

    34 Držite li da bi oci naši bili bolji izbor od njih da oni bijahu pravedni? Kažem vam, ne.

    35 Gle, Gospod cijeni svako atijelo jednako; onaj koji je bpravedan, cpovlašten je kod Boga. No gle, taj narod bijaše odbacio svaku riječ Božju, i bijaše ogrezao u bezakonju; i punina gnjeva Božjega bijaše nad njima; i Gospod prokle zemlju protiv njih, a blagoslovi je za oce naše; da, prokle je protiv njih na njihovo uništenje, a blagoslovi je za oce naše te oni zadobiše moć nad njom.

    36 Gle, Gospod astvori bzemlju da bi bila cnapučena; i on stvori djecu svoju da bi je mogli posjedovati.

    37 I on apodiže pravedan narod, a zatire narode opakih.

    38 I odvodi pravedne u dragocjene azemlje, a opake bzatire, i kune im zemlju zbog njih.

    39 On vlada visoko na nebesima, jer to je prijestolje njegovo, a ova je zemlja apodnožje njegovo.

    40 I on ljubi one koji ga žele imati za Boga svojega. Gle, on ljubljaše oce naše, i asklapaše saveze s njima, da, i to s Abrahamom, bIzakom, i cJakovom; i on se spominjaše saveza koje bijaše sklopio; stoga, on ih izvede iz zemlje dEgipta.

    41 I on ih ispravljaše u divljini štapom svojim; jer oni aotvrdnuše srca svoja, baš kao i vi; i Gospod ih ispravljaše zbog bezakonja njihova. On posla ognjene leteće bzmije među njih; i nakon što bijahu izujedani, on pripravi put da bi mogli biti ciscijeljeni; a trud što ga trebahu uložiti bijaše gledanje; a zbog djednostavnosti puta, ili lakoće njegove, bijaše ih mnogo koji izginuše.

    42 I oni otvrdnuše srca svoja s vremena na vrijeme, i agovorahu pogrdno protiv bMojsija, a također i protiv Boga; ipak, vi znadete da bijahu vođeni njegovom nenadmašivom moću u zemlju obećanu.

    43 I evo, nakon svega toga, vrijeme dođe kad oni postadoše opaki, da, gotovo do zrelosti; i mislim da su danas pred uništenjem; jer znadem da dan mora zasigurno doći kad moraju biti uništeni, doli tek nekolicine, koji će biti odvedeni u sužanjstvo.

    44 Stoga, Gospod azapovjedi ocu mome da otiđe u divljinu; a i Židovi mu nastojahu oduzeti život; da, i bvi mu također nastojaste oduzeti život; stoga ste ubojice u srcima svojim i vi ste poput njih.

    45 aHitri ste činiti bezakonje, no spori spomenuti se Gospoda Boga svojega. Vi vidjeste banđela, i on vam govoraše; da, čuste glas njegov s vremena na vrijeme, i on vam govoraše mirnim nježnim glasom, ali vi bijaste cbešćutni, te ne mogaste osjetiti riječi njegove; stoga vam on govoraše poput glasa grmljavine, što uzrokova da se zemlja potrese kao da će se raspući.

    46 A vi također znadete da amoću svemoćne riječi svoje on može učiniti da zemlja umine; da, i znadete da riječju svojom može učiniti da neravna mjesta postanu ravnima, a ravna će se mjesta raspuknuti. O, dakle, kako to da možete biti tako tvrdi u srcima svojim?

    47 Gle, duša se moja razdire patnjom zbog vas, i srce je moje bolno; strahujem da ćete biti odbačeni zauvijek. Gle, apun sam Duha Božjega, toliko da tijelo moje bnema snage.

    48 I tad se dogodi, kad izgovorih ove riječi, oni se rasrdiše na me, i htjedoše me baciti u dubine mora; a kad istupiše da stave ruke svoje na me, ja im prozborih, govoreći: U ime Svemogućega Boga, zapovijedam vam da me ne adotičete, jer sam ispunjen bmoću Božjom, toliko da mi gotovo uništava tijelo, i tko god bude stavio ruke svoje na me cusahnut će poput isušene trske; i bit će ništavan pred moći Božjom, jer Bog će ga udariti.

    49 I dogodi se, ja im, Nefi, rekoh da ne mrmljaju više protiv oca svojega; niti da mi uskraćuju pomoć svoju, jer Bog mi zapovjedi da izgradim lađu.

    50 I rekoh im: aDa mi je Bog zapovjedio neka učinim sve, to bih mogao učiniti. Zapovjedi li mi da reknem ovoj vodi, budi zemljom, bit će zemlja; i reknem li to, to će biti učinjeno.

    51 I evo, ako Gospod ima tako veliku moć, i izveo je toliko mnogo čudesa među djecom ljudskom, kako li ne bi mogao apodučiti mene da izgradim lađu?

    52 I dogodi se da ja, Nefi, izrekoh mnogo toga braći svojoj, toliko da se oni postidješe i ne mogahu se sukobiti sa mnom; niti se usudiše staviti ruke svoje na me, ni dotaknuti me prstima svojim, i to mnoge dane. Evo, ne usudiše se učiniti to da ne bi usahnuli preda mnom, tako moćan bijaše aDuh Božji; i tako on djelovaše na njih.

    53 I dogodi se da mi Gospod reče: Ispruži ruku svoju ponovno prema braći svojoj, i oni neće usahnuti pred tobom, ali ću ih potresti, govori Gospod, a to ću učiniti kako bi mogli znati da sam ja Gospod Bog njihov.

    54 I dogodi se da ja ispružih ruku svoju prema braći svojoj, i oni ne usahnuše preda mnom; no, Gospod ih potrese, i to u skladu s riječju koju bijaše izrekao.

    55 I tad oni rekoše: Znademo zasigurno da Gospod jest s tobom, jer znademo da to jest moć Gospodnja što nas potrese. I oni padoše dolje preda me i upravo mi se htjedoše apokloniti, no, ne dopustih im, govoreći: Ja sam vaš brat, da, i to vaš mlađi brat; stoga, klanjajte se Gospodu Bogu svojemu, i poštujte oca svoga i majku svoju, da bi bdani vaši mogli biti dugi u zemlji koju će vam Gospod Bog vaš dati.