20. poglavlje

Kročiti Spasiteljevom stazom dobrotvornosti

»Mjerilo sućuti je mjera našeg sljedbeništva; to je mjera naše ljubavi za Boga i jednih za druge.«

Iz života Howarda W. Huntera

Predsjednik Howard W. Hunter podučio je da je Spasitelj »dao nama svoju ljubav, svoje služenje i svoj život… Trebali bismo nastojati davati kako je on davao.«¹ Predsjednik Hunter osobito je poticao članove Crkve da slijede Spasiteljev primjer dobrotvornosti u svojim svakodnevnim životima.

Djela dobrotvornosti bila su definirajući aspekt karijere Howarda W. Huntera u pravnoj profesiji. Kolega odvjetnik je objasnio:

»Provodio je puno svog vremena dajući [besplatnu] pravnu uslugu… jer jednostavno nije imao srca poslati račun… Percipirali su ga kao prijatelja, vodiča, savjetnika i profesionalca koji se daleko više brinuo da ljudi dobiju pomoć koja im je potrebna nego da on primi naknadu za to.«²

Dobrotvornost je bila obilježje crkvene službe predsjednika Huntera. Žena koja je rekla da je on bio njezin najutjecajniji učitelj objasnila je nekoliko razloga:

»Uvijek sam primjećivala da je ovaj čovjek volio druge tako što su mu bili prioritet, slušajući kako bi razumio i dijeleći svoja iskustva s drugima, što je bilo jedno od njegovih najvećih užitaka. Podučio me je da razumijem važnost tih osobina i osjetim radost u njihovoj primjeni.«³

Druga žena iz okola predsjednika Huntera u Kaliforniji odala je sljedeću počast:

»Predsjednik Howard W. Hunter bio je naš predsjednik okola prije mnogo godina kada je naša obitelj živjela u okolu Pasadena. Moj je otac preminuo, ostavljajući moju majku da odgaja moju stariju sestru i mene. Iako nismo bili istaknuta obitelj u okolu, koji je pokrivao veliko zemljopisno područje, predsjednik Hunter nas je osobno poznavao.

Moja najznačajnija uspomena na njega je ona koja je doprinijela mom osjećaju važnosti. Nakon svakog sabora okola, čekali bismo u redu da se rukujemo s njime. Uvijek bi primio ruku moje majke i rekao: ‘Kako ste, sestro Sessions, i kako su Betty i Carolyn?’ Bila sam ushićena čuti ga kako nas oslovljava imenom. Znala sam da nas je poznavao i da je skrbio za našu dobrobit. Ta uspomena još uvijek grije moje srce.«⁴

Predsjednik Hunter jednom je rekao: »Osjećam da je naša misija služiti i spašavati, graditi i uzvisivati.«⁵ Komentari njegove braće iz Dvanaestorice pokazuju kako je dobro ispunjavao tu misiju. »On zna kako postići da se ljudi osjećaju dobro«, izvijestio je jedan, »On ne dominira njima. On je dobar slušatelj.« Drugi je rekao: »Kada putujete s njim, on uvijek pazi kako bi se uvjerio da su svi zbrinuti te da nikome nije neugodno ili da se osjeća zapostavljeno.« Još je jedan izvijestio: »On se brine i osjetljiv je prema drugima. Posjeduje dobrotvornost i srce koje prašta. On je učenik evanđelja, čovječanstva i ljudske naravi.«⁶

Isus Krist »podučio je lekcije ljubavi i opetovano pokazao nesebično služenje prema drugima. Svi su bili primatelji njegove ljubavi.«

Naučavanja Howarda W. Huntera

Dvije velike zapovijedi su Gospodinovo mjerilo našeg učeništva.

U davna vremena, postojao je test čistoće zlata koji se obavljao pomoću glatkog, crnog, silikatnog kamena koji se nazivao probni kamen. Kada bi se zlatom prešlo preko tog kamena, pojavila bi se crta ili oznaka na njegovoj površini. Zlatar bi usporedio tu oznaku s bojom na svojoj tablici stupnjevane boje. Oznaka je bila crvenija što je količina bakra ili legure bila veća, ili žuća kako se postotak zlata povećavao. Ovaj proces prilično je precizno pokazivao čistoću zlata.

Metoda testiranja čistoće zlata pomoću kamena bila je brza i zadovoljavajuća za većinu praktičnih primjena. No zlatar koji je i dalje dovodio u pitanje čistoću, proveo bi još precizniji test koristeći proces koji je uključivao vatru.

Naveo bih da je Gospodin pripremio probni kamen za vas i za mene, vanjsku mjeru unutarnjeg učeništva koji označava našu vjeru i preživjet će vatre koje tek trebaju doći.

Jednom prilikom, dok je Isus podučavao ljude, jedan mu je zakonoznanac pristupio i postavio ovo pitanje: »Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?«

Isus, veliki učitelj, odgovorio je protupitanjem čovjeku koji je očito dobro poznavao zakon: »Što stoji… pisano u zakonu?«

Čovjek je odgovorio odlučnim sažetkom dvije velike zapovijedi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!«

S odobravanjem Krist je odgovorio: »To vrši pa ćeš živjeti!« (Luka 10:25–28).

Vječni život, Božji život, život kakvom težimo, ukorijenjen je u dvije zapovijedi. Sveta pisma kažu da »o tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci« (Matej 22:40). Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga. Dvije djeluju zajedno; nerazdvojne su. U najvišem smislu mogu se smatrati sinonimima. I to su zapovijedi koje svatko od nas može živjeti.

Isusov odgovor zakonoznancu može se smatrati Gospodinovim kamenom kušnje. Drugom je prilikom rekao: »Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće« (Matej 25:40). On će mjeriti našu predanost njemu po tome kako ljubimo i služimo našim bližnjima. Kakvu oznaku ostavljamo na Gospodinovom kamenu? Jesmo li doista dobri bližnji? Pokazuje li test da smo 24-karatno zlato ili se može detektirati trag nečistog zlata?⁷

Spasitelj nas je podučio da volimo sve, uključujući i one koje može biti teško voljeti.

Kao da se ispričao što je postavio tako jednostavno pitanje Učitelju, zakonoznanac se pokušao opravdati pitajući dalje: »Tko je onda moj bližnji?« (Luka 10:29)

Svi trebamo biti vječno zahvalni za to pitanje, jer u Spasiteljevom se odgovoru nalazi jedna od najbogatijih i najdragocjenijih usporedbi, koju je svatko od nas pročitao i čuo mnogo puta.

»Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapadne među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.

Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe.

A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe.

Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se.

Pristupi mu, opra rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu.

Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ʻBrini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti’« (Luka 10:30–35).

Kada je Isus dovršio prispodobu, upitao je zakonoznanca: »Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?« (Luka 10:36) Tu Učitelj drži probni kamen kršćanstva. On traži da se naša oznaka mjeri na njemu.

I svećenik i levit u Kristovoj usporedbi trebali su zapamtiti uvjete zakona: »Kad opaziš kako se magarac tvoga brata ili njegov vol svalio na putu, ne kloni se, nego mu pomozi da ih podigne« (Ponovljeni zakon 22:4). Ako bi pomogla volu, koliko bi onda osoba trebala biti voljna pomoći bratu u potrebi. Starješina James E. Talmage je napisao: »Izgovore [da se to ne napravi] jednostavno je naći; oni se pojavljuju lako i obilno poput korova uz cestu« (Jesus the Christ, 3. izd., Salt Lake City: The Church of Jesus Christ of Latter-day Saints, 1916., str. 431).

Samarijanac nam je dao primjer čiste Kristove ljubavi. Imao je sućuti; otišao je do čovjeka kojeg su ranili lopovi i povezao njegove rane. Odveo ga je do konačišta, skrbio o njemu, platio njegove troškove i ponudio više ako bude potrebno za njegovu skrb. To je priča o ljubavi čovjeka za njegovoga bližnjeg.

Stara izreka govori da čovjek koji je obuzet sobom ne vrijedi puno. Ljubav ima načina da od male vrijednosti napravi veliku. Ključ je voljeti naše bližnje, uključujući i bližnje koje je teško voljeti. Trebamo upamtiti da iako stječemo prijatelje, Bog je postavio naše bližnje – posvuda. Ljubav ne bi trebala imati granica; ne bismo trebali imati uske odanosti. Krist je rekao: »Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?« (Matej 5:46).⁸

Bog »će mjeriti našu predanost njemu po tome kako ljubimo i služimo našim bližnjima«.

Trebali bismo voljeti i služiti drugima u njihovim nevoljama.

Joseph Smith je napisao pismo svecima, koje je objavljeno u Messenger and Advocate (Glasnik i zastupnik), o tome da ljubimo jedni druge kako bismo bili opravdani pred Bogom. Napisao je:

»Draga braćo: To je dug koji svaki svetac treba ispuniti prema svojoj braći – da će ih uvijek voljeti i pomagati im. Kako bismo bili opravdani pred Bogom, moramo ljubiti jedni druge: moramo nadići zlo, posjećivati sirote i udovice u njihovim nevoljama i moramo se održati neokaljanima od svijeta jer takve vrline proistječu iz velikog izvora čiste vjere. Jačanjem naše vjere nadodavanjem svake dobre osobine koja resi djecu blagoslovljenog Isusa, možemo se moliti u vrijeme molitve; možemo ljubiti našega bližnjeg kao samog sebe i biti vjerni u nedaćama, znajući da je nagrada tih osoba veća u nebeskom kraljevstvu. Kakva utjeha! Kakva radost! Dopustite mi živjeti životom pravednika i neka moja nagrada bude kao njegova!« (History of the Church, 2:229).

Te dvije vrline, ljubav i služenje, zahtijevaju se od nas ako želimo biti dobri bližnji i pronaći mir u našim životima. Zasigurno su bile u srcu starješine Willarda Richardsa. Dok su bili u zatvoru Carthage onoga poslijepodneva kada se dogodilo mučeništvo Josepha i Hyruma, čuvar je rekao da će biti sigurniji u ćeliji. Joseph se okrenuo starješini Richardsu i pitao: »Ako odemo u ćeliju, hoćeš li poći s nama?«

Starješina Richards je odgovorio: »Brate Josephe, nisi me tražio da prijeđem rijeku s tobom – nisi me tražio da dođem u Carthage – nisi me tražio da dođem u zatvor s tobom – pa smatraš li da bih te sad ostavio? No reći ću ti što ću učiniti; budeš li osuđen na vješanje zbog izdaje, mene će objesiti umjesto tebe, a ti ćeš biti slobodan.«

Zasigurno je s velikim ganućem i osjećajem Joseph odgovorio: »Ali ne možeš.«

Na što je starješina Richards čvrsto odgovorio: »Hoću« (vidi B. H. Roberts, A Comprehensive History of the Church, 2:283).

Test starješine Richardsa vjerojatno je veći nego što će većina nas imati: test vatre umjesto testa kamenom. Ali kada bi se od nas tražilo da to učinimo, bismo li mogli položiti svoje živote za našu obitelj? Naše prijatelje? Naše bližnje?

Mjerilo sućuti je mjera našeg učeništva; to je mjera naše ljubavi za Boga i jednih za druge. Hoćemo li ostaviti oznaku čistog zlata ili ćemo, poput svećenika i levita, prijeći na drugu stranu?⁹

Moramo odlučnije koračati stazom dobrotvornosti koju nam je Isus pokazao.

U važnoj poruci svecima posljednjih dana u Navoou svega godinu dana prije njegovoga tragičnog i preranog mučeništva, prorok Joseph Smith je rekao:

»Da bismo osigurali i njegovali ljubav drugih osoba, moramo voljeti druge, čak i naše neprijatelje kao i prijatelje… Kršćani bi trebali prestati hrvati se i svađati se međusobno te početi njegovati načela jedinstva i prijateljstva među sobom« (History of the Church, 5:498–499).

To je veličanstven savjet danas, kao što je bio i [tada]. Svijet u kojem živimo, bilo da je blizu doma ili daleko, treba evanđelje Isusa Krista. Ono pruža jedini način na koji će svijet ikada spoznati mir. Trebamo biti ljubazniji jedni prema drugima, nježniji i milostiviji. Trebamo biti sporiji na ljutnju i brži da pomognemo. Trebamo pružiti ruku prijateljstva i oduprijeti se osveti. Ukratko, trebamo ljubiti jedni druge čistom ljubavlju Kristovom, iskrenom dobrotvornošću i sućuti i, ako je potrebno, dijeljenjem patnje, jer to je način na koji Bog voli nas.

Na našim bogoštovljima, često pjevamo pjesmu čiji je tekst napisala Susan Evans McCloud. Smijem li se prisjetiti nekoliko redaka te pjesme za vas?

Kriste, daj da volim tebe,
stazom tvojom hodam sad,
da pomažem i uzdižem,
snagom tvojom od’zgora… 

Tko sam ja da druge sudim,
meni grešnom sudiš ti.
U mom srcu skrivena je tuga
što se ne vidi… 

Ja sam čuvar brata svoga:
iscjeljenje pružit ću.
Ranjenima, nemoćnima
srce svoje otkrit ću.
Ja sam čuvar brata svoga:
ja ću te slijediti.

(Hymns, 1985, br. 220.)

Moramo odlučnije i dobrotvornije hodati stazom koju nam je Isus pokazao. Trebamo zastati kako bismo pomogli i uzdignuli druge i zasigurno ćemo dobiti snagu odozgor. Ako želimo više iscjeljivati, postoji mnogo neizrecivih prilika za to, za pomaganje ranjenima, nemoćnima te za otvaranje srca svima. Da, Gospodine, mi ćemo te slijediti.¹⁰

Dobrotvornost je čista Kristova ljubav i ona će trajati.

»Novu vam zapovijed dajem«, rekao je [Isus]. »Ljubite jedan drugoga… Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici« (Ivan 13:34–35). Tu ljubav koju trebamo imati za našu braću i sestre u ljudskoj obitelji i koju Krist ima za svakoga od nas, nazivamo dobrotvornost ili »čista Kristova ljubav« (Moroni 7:47). To je ljubav koja je potaknula patnju i žrtvu Kristovog pomirenja. To je najviši domet ljudske duše i najdublji izraz ljudskog srca…

Dobrotvornost obuhvaća sve druge božanske vrline. Ona razlikuje početak i kraj nauma spasenja. Kada sve drugo posustane, dobrotvornost – Kristova ljubav – neće posustati. To je najveća od svih božanskih osobina.

Iz obilja svoga srca Isus je govorio siromasima, unesrećenima, udovicama, dječici, zemljoradnicima i ribarima, i onima koji su čuvali koze i ovce; nepoznatima i strancima, bogatima, politički moćnima, kao i neprijateljski raspoloženim farizejima i pismoznancima. Posluživao je siromasima, gladnima, lišenima, bolesnima. Blagoslovio je hrome, slijepe, gluhe i druge s fizičkim manama. Istjerivao je demone i zle duhove koji su uzrokovali mentalna i emocionalna oboljenja. Čistio je one koji su bili opterećeni grijehom. Podučavao je lekcije ljubavi i opetovano pokazivao nesebično služenje prema drugima. Svi su bili primatelji njegove ljubavi. Svi su »povlašteni, jedni kao i drugi, i nikome zabranjeno nije« (2. Nefi 26:28). Sve su to izričaji i primjeri njegove bezgranične dobrotvornosti.

Svijet u kojem živimo uvelike bi imao koristi kada bi muškarci i žene posvuda primjenjivali čistu ljubav Kristovu, koja je dobra, krotka i ponizna. Ona je bez zavisti ili oholosti. Ona je nesebična jer ne traži ništa zauzvrat. Ne tolerira opačinu niti zlonamjernost, niti se raduje zloći; ne daje prostora predrasudama, mržnji ili nasilju. Odbija odobravati ismijavanje, vulgarnost, zlostavljanje ili ostracizam. Potiče različite ljude da žive skupa u kršćanskoj ljubavi bez obzira na vjerska uvjerenja, rasu, nacionalnost, financijski ugled, obrazovanje ili kulturu.

Spasitelj nam je zapovjedio da volimo jedan drugoga kao što je on volio nas; da se ogrnemo »vezom ljubavi« (NiS 88:125), kao što je on to učinio. Pozvani smo očistiti svoje unutarnje osjećaje, promijeniti svoje srce, uskladiti svoje ponašanje i izgled s onime u što kažemo da vjerujemo i osjećamo u sebi. Trebamo biti iskreni sljedbenici Kristovi.¹¹

Ljubiti druge je »još uzvišeniji put«.

Dok je bio mladić, brat Vern Crowley rekao je da je naučio važnu lekciju koju je prorok Joseph podučavao prvim svecima u Nauvoou kada im je rekao da »ljube druge, čak i naše neprijatelje kao i prijatelje«. To je dobra lekcija za svakoga od nas.

Nakon što se njegov otac razbolio, Vern Crowley preuzeo je odgovornost za obiteljsko odlagalište za olupine iako je imao samo petnaest godina. Neki su kupci povremeno nepošteno iskoristili mladića, a dijelovi su nestajali s odlagališta preko noći. Vern je bio ljutit i zavjetovao se da će uhvatiti nekoga i učiniti ga primjerom. Osveta bi bila njegova.

Ubrzo nakon što se njegov otac počeo oporavljati od svoje bolesti, Vern je otišao u obilazak odlagališta jedne noći prije zatvaranja. Bilo je gotovo mračno. U udaljenom kutku imanja, ugledao je nekoga kako nosi veliki komad mašinerije prema stražnjoj ogradi. Potrčao je poput atletskog prvaka i uhvatio mladoga lopova. Njegova je prva misao bila izbaciti svoju frustraciju šakama, a zatim odvući dječaka do ureda i nazvati policiju. Njegovo je srce bilo puno ljutnje i osvete. Uhvatio je svog lopova i namjeravao je osvetiti mu se prema zasluzi.

Od nikuda, došao je Vernov otac, stavio svoju slabu i bolesnu ruku na rame svoga sina i rekao: »Verne, vidim da si uzrujan. Mogu li ja ovo preuzeti?« Zatim je otišao do mladog nazovi-lopova, stavio svoju ruku oko njegovog ramena, pogledao ga u oči na trenutak te rekao: »Sinko, reci mi, zašto ovo radiš? Zašto si pokušao ukrasti tu mjenjačku kutiju?« Zatim je gospodin Crowley počeo hodati prema uredu sa svojom rukom oko dječaka, postavljajući pitanja o mladićevim problemima s autom dok su hodali. Kada su stigli do ureda, otac je rekao: »Mislim da ti je otišla spojka i da to uzrokuje probleme.«

U međuvremenu, Vern je bjesnio. »Koga briga za njegovu spojku?«, pomislio je. »Nazovimo policiju i svršimo s ovim.« No otac je samo nastavio razgovarati. »Verne, donesi mu spojku. Donesi mu i ležište također. I donesi mu i lamelu spojke. To bi trebalo riješiti problem.« Otac je predao sve dijelove mladiću koji je pokušao pljačku i rekao: »Uzmi ovo. A evo i mjenjačka kutija također. Ne moraš krasti, mladiću. Samo trebaš pitati. Postoji izlaz iz svakog problema. Ljudi su voljni pomoći.«

Brat Vern Crowley rekao je da je naučio vječnu lekciju ljubavi toga dana. Mladić se često vraćao na posjed. Dobrovoljno je, mjesec za mjesecom, platio sve dijelove koje mu je Vic Crowley dao, uključujući i mjenjačku kutiju. Tijekom tih posjeta, pitao je Verna zašto je njegov tata takav kakav je i zašto je učinio to što je učinio. Vern mu je rekao nešto o uvjerenjima svetaca posljednjih dana i koliko je njegov otac volio Gospodina i ljude. Naposljetku, takozvani lopov se krstio. Vern je kasnije rekao: »Teško je sada opisati osjećaje koje sam imao i kroz što sam postao tijekom tog iskustva. I ja sam također bio mlad. Uhvatio sam svog lopova. Namjeravao sam provesti najstrožu kaznu. Ali me je moj otac podučio drugom načinu.

Drugačijem načinu? Boljem načinu? Višem načinu? Uzvišenijem načinu? O, kako bi svijet mogao imati koristi od takve velebne lekcije. Kao što je Moroni izjavio:

»Stoga, tko god vjeruje u Boga, smije se zasigurno nadati boljemu svijetu…

U daru Sina svojega pripravi Bog izvrsniji put« (Eter 12:4, 11).¹²

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Što predsjednik Hunter misli govoreći o dvije velike zapovijedi kao o »Gospodinovom kamenu kušnje«? (Vidi 1. odsjek.) Razmislite kako biste odgovorili na pitanje koje predsjednik Hunter postavlja na kraju 1. odsjeka.
Ponovite priču predsjednika Huntera o usporedbi o dobrom Samarijancu (vidi 2. odsjek). Što možemo naučiti iz ovih naučavanja o ljubavi prema našima bližnjima? Kako možemo povećati našu ljubav prema onima koje može biti »teže voljeti«?
U 3. odsjeku predsjednik Hunter podučava da trebamo ljubiti i služiti drugima u njihovim trenucima nevolja. Kako ste vi bili blagoslovljeni zato što su vas drugi ljubili i služili vam u vrijeme potrebe?
Razmotrite naučavanja predsjednika Huntera o praćenju Spasiteljevog primjera (vidi 4. odsjek). Kako možemo razviti veću ljubav za druge? Koji su neki od načina kako možemo aktivnije pokazati našu ljubav?
U 5. odsjeku, predsjednik Hunter prolazi kroz nekoliko načina na koje je Krist pokazao svoju ljubav. Kada ste osjetili Spasiteljevu ljubav u svome životu? Koji su blagoslovi došli vama zato što ste »koristili čistu Kristovu ljubav«.
Što možemo naučiti iz priče predsjednika Huntera o Vernu Crowleyu. (Vidi 6. odsjek.) Kako možemo zamijeniti osjećaje »ljutnje i osvete« s osjećajima dobrotvornosti? Koja su vam iskustva pomogla naučiti da je dobrotvornost »uzvišeniji način«?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 25:31–46; 1 Korinćanima 13; Efežanima 4:29–32; 1 Ivanova 4:20; Mosija 4:13–27; Alma 34:28–29; Eter 12:33–34; Moroni 7:45–48; NiS 121:45–46

Pomoć pri proučavanju

»Djelovanje prema onom što ste naučili donijet će dodatno i trajno razumijevanje (vidi Ivan 7:17)« (Propovijedaj moje evanđelje [2004.], 19). Razmislite o tome da pitate sami sebe kako možete primijeniti naučavanja kod kuće, na poslu i u svojim crkvenim odgovornostima.