Kako proučavanje crkvene povijesti osnažuje moju vjeru
Slike: Getty images
Kao učenik srednje škole u južnoj Africi, uživao sam u proučavanju povijesti. Kada sam otišao na sveučilište, primio sam diplomu iz povijesti. Kao učenik Vjeronauka, a zatim Instituta, uživao sam u svim svojim predavanjima, no naročito sam uživao u Nauku i savezima jer su mi predstavili crkvenu povijest. Tijekom godina, uživao sam u čitanju knjiga o crkvenoj povijesti – čak i one koje su govorile o teškim temama u našoj povijesti. Kako sam nastavio učiti crkvenu povijest iz raznih izvora, moja je vjera osnažena. Ovo su tri načina kako se to događa.
Crkvena povijest daje mi perspektivu, naročito kada se radi o nekadašnjim praksama, uključujući ograničenja za svećeništvo i hramske blagoslove. Kada sam prvi put saznao za razdoblje u kojem su crni muškarci imali ograničenje za obnašanje svećeništva, moja je vjera bila uzdrmana. Kako je Crkva koju sam volio mogla uskraćivati svećeništvo crncima? Neki su mi ljudi pokušali pokazati objašnjenja za koja su tvrdili da su dio nauka ili Svetih pisama. Bila su zbunjujuća i prilično uznemirujuća.
S vremenom, upravo je povijesno objašnjenje imalo smisla i pružilo utjehu. Povijesni uvod u Službenu izjavu 2, na primjer, objašnjava da je Joseph Smith zaredio nekoliko crnaca, no da su crkveni vođe prestali podjeljivati svećeništvo crncima na početku povijesti Crkve. Zatim navodi ovu važnu izjavu: »Crkveni zapisi ne nude jasan uvid u podrijetlo ovog običaja.«1 Gospel Topics essays2 i drugi crkveni priručnici pružaju više detalja i dodatni povijesni kontekst.3 Ova povijesna objašnjenja imala su mi smisla i osnažila su moju vjeru.
Crkvena povijest pomaže mi cijeniti one koji su utrli put. To je naročito istinito kada se razmatraju doprinosi koje su naizgled »obični« članovi dali. Na primjer, prve kapele izgrađene u Južnoj Africi, Zimbabveu i Zambiji tijekom 1950-ih i 1960-ih omogućene su doprinosima članova. Primanje hramskih uredbi zahtijevalo je još veću žrtvu. Znajući da će biti potrebna desetljeća prije nego što će imati hramove u Africi, mnogi su članovi prodali svoju imovinu, uključujući svoje domove, kako bi imali novaca da putuju do hrama i sudjeluju u tim svetim uredbama. Crkva na afričkom kontinentu izgrađena je na vjeri tih ranih članova koji su imali malo, a žrtvovali puno. Kada čitam njihove zapise, moja je vjera učvršćena i moja voljnost da žrtvujem povećana.
Crkvena povijest potiče me da budem bolji u vođenju zapisa. Crkveni vođe potiču vođenje dnevnika. Zašto? Zato što je povijest Crkve zapis o »načinu življenja, vjeri… i djelima« njezinih članova (vidi Nauk i savezi 85:2). Kad god čitam crkvenu povijest, poput nove povijesti, Saints, impresioniran sam kako su ti svesci mogući samo zbog dnevnika, pisama i drugih zapisa običnih članova Crkve. Njihovi iskreni zapisi iz prvog lica potiču me biti bolji u vođenju dnevnika i na taj način pomoći budućim povjesničarima dokumentirati istinitu povijest Crkve u Africi.
Također postoji osobniji blagoslov od čitanja crkvene povijesti i nastojanja da vodim svoj zapis. Kako je predsjednik Henry B. Eyring, drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, naučavao, blagoslovljen sam vidjeti i sjetiti se Gospodinove ruke u mom životu i životu članova moje obitelji.4 Ovo sjećanje osnažuje moje svjedočanstvo i povećava moju sposobnost suočiti se s izazovima u mom životu. Kada vodim svoj vlastiti zapis i razmišljam o pažljivim zapisima drugih članova Crkve, počinjem vidjeti Gospodinove velebne obrasce dok obnavlja svoju Crkvu i kraljevstvo u posljednje dane.
Ove i mnoge druge lekcije naučene iz proučavanja crkvene povijesti uvelike su doprinijele mom osobnom duhovnom razvoju. Ove lekcije također su mi dale hrabrost braniti moju vjeru budući da razumijem zašto činimo ono što činimo. Biti svjestan povijesnog konteksta mnogih naših praksi i vjerovanja učinilo me je boljim učiteljem i boljim učenikom.
Slike: Getty images