Poruka Prvog predsjedništva, listopad 2013.
Naša odgovornost za spašavanje
Za svece posljednjih dana potreba za spašavanjem braće i sestara koji su, iz jednog ili drugog razloga, zastranili od puta aktivnosti u Crkvi, od vječnog je značaja. Znamo li takve ljude koji su nekoć prihvaćali evanđelje? Ako znamo, kakva je naša odgovornost spasiti ih?
Razmislite o izgubljenima među starijima, obudovljenima i bolesnima. Prečesto se nalaze u opustošenim i napuštenim divljinama izolacije zvanom usamljenost. Kada mladost odlazi, kada zdravlje opada, kada žestina nestaje, kada svjetlo nade sve slabije svijetli, njima se može pomoći i pružiti podrška rukom koja pomaže i srcem koje poznaje suosjećanje.
Postoje, naravno, drugi koji trebaju biti spašeni. Neki se bore s grijehom dok drugi lutaju u strahu ili apatiji ili neznanju. Zbog bilo kojeg razloga, oni su se izolirali od aktivnosti u Crkvi. A oni će gotovo sigurno ostati izgubljeni ako se u nama – aktivnim članovima Crkve – ne probudi želja pomoći im i spasiti ih.
Netko za pokazati put
Prije nekog vremena primio sam pismo od čovjeka koji je odlutao od Crkve. To je tipično za mnoge naše članove. Nakon što je pojasnio kako je postao neaktivan, napisao je:
»Imao sam toliko puno, a sad imamo toliko malo. Nesretan sam i osjećam se kao da podbacujem u svemu. Evanđelje nikada nije napustilo moje srce, iako je napustilo moj život. Molim za vaše molitve.
Molim vas ne zaboravite one od nas koji su tu negdje – izgubljene svece posljednjih dana. Znam gdje je Crkva, ali ponekad mislim da trebam nekoga da mi pokaže put, ohrabri me, ukloni mi strah i iznese mi svjedočanstvo.«
Dok sam čitao to pismo, moje su se misli okrenule mojem posjetu jednoj od velikih umjetničkih galerija svijeta – poznati muzej Victoria and Albert u Londonu, Engleskoj. Tamo, veličanstveno uramljeno, stoji remek-djelo koje je 1831. naslikao Joseph Mallord William Turner. Slika pokazuje teške crne oblake i bijes turbulentnog mora koje može dovesti do opasnosti i smrti. Svijetlo iz nasukanog broda svjetluca u daljini. U prvom planu, bačen visoko od nadolazećih valova zapjenjenog mora, veliki je čamac za spašavanje. Ljudi snažno vuku vesla dok oluja bijesni nad čamcem. Na obali stoji žena i dvoje djece, mokri od kiše, šibani vjetrom. S nestrpljenjem gledaju prema moru. U svom sam umu skratio ime slike. Nazvao sam je Spašavanje.1
Među olujama života vreba opasnost. Muškarci i žene, dječaci i djevojčice nađu se nasukanima, suočeni s uništenjem. Tko će voditi čamce za spašavanje, ostavljajući iza sebe ugodu doma i obitelj, i otići spasiti ih?
Naš zadatak nije nepremostiv. Vršimo Gospodnje djelo; imamo pravo i na njegovu pomoć.
U vrijeme Učiteljevog službeništva, on je pozvao ribare Galileje da napuste svoje mreže i slijede ga, izjavljujući: »Učinit ću vas ribarima ljudi!«2 Pristupimo redovima ribara muškaraca i žena kako bi priskrbili kakvu god pomoć možemo.
Naša je dužnost posegnuti i spasiti one koji su napustili sigurnost aktivnosti, kako bi se vratili za Gospodinov stol da bi se gostili njegovom riječju, kako bi imali društvo njegovog Duha i kako više ne bi bili »tuđinci i gosti, nego… sugrađani svetih i ukućani Božji.«3
Načelo ljubavi
Našao sam dva temeljna razloga koji većim djelom utječu na povratak u aktivnost i promjenu stavova, navika i djelovanja. Prvo, pojedinci se vraćaju jer netko im je pokazao njihove vječne mogućnosti i pomogao im je odlučiti ih ostvariti. Manje aktivni se ne mogu dugo zadovoljiti s osrednjim kada vide da je odličnost u njihovom dosegu.
Drugo, drugi se vraćaju jer su njihovi voljeni ili »sugrađani svetih« slijedili uputu Spasitelja, voljeli svoje susjede kao sebe same4 i pomagali drugima ostvariti svoje snove i ambicije.
Katalizator u tom procesu bilo je – i nastavit će biti – načelo ljubavi.
U pravom smislu riječi, te osobe nasukane u olujom razbacanom moru Turnerove slike nalik su na mnoge naše manje aktivne članova koji očekuju spas onih koji vode čamce za spašavanje. Njihova srca traže spas. Majke i očevi mole za svoje sinove i kćeri. Žene zazivaju nebesa da se posegne za njihovim muževima. Ponekad djeca mole za svoje roditelje.
Moja je molitva da imamo želju spasiti manje aktivne i vratiti ih radosti evanđelja Isusa Krista, kako bi mogli sudjelovati s nama u svemu što puno zajedništvo pruža.
Posegnimo spasiti izgubljene oko nas: starije, obudovljene, bolesne, osobe s invaliditetom, manje aktivne i one koji se ne drže zapovijedi. Ispružimo prema njima ruku koja pomaže i srce koje poznaje suosjećanje. Čineći tako, donijet ćemo radost u njihova srca, a mi ćemo iskusiti bogato zadovoljstvo koje dolazi kada pomažemo drugome na putu u vječni život.
© 2013. Intellectual Reserve, Inc. Sva prava pridržana. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/13. Pravo prevođenja odobreno: 6/13. Naslov izvornika: First Presidency Message, October 2013. Croatian 10670 119
Naučavanje iz ove poruke
Razmotrite upitati ljude koje posjećujete znaju li nekoga tko ima problema sa svojim dolascima u Crkvu. Možete odabrati jednu osobu i raspraviti načine kako pokazati ljubav, poput pozivanja te osobe da sudjeluje na kućnoj obiteljskoj večeri ili da svrati na obrok.