2011.
Stajati na svetim mjestima
studenoga 2011


Stajati na svetim mjestima

Komunikacija s našim Ocem na Nebu – uključujući naše molitve njemu i njegovo nadahnuće nama – je potrebna kako bismo prevladali životne oluje i iskušenja.

Moja ljubljena braćo i sestre, čuli smo lijepe poruke ovog jutra, i pohvaljujem sve koji su sudjelovali. Posebno smo sretni što je starješina Robert D. Hales ponovno s nama i što se osjeća bolje. Bob, volimo te.

Dok sam razmišljao što bih vam jutros želio reći, osjetio sam se potaknut podijeliti određene misli i osjećaje koje smatram prigodnima i pravovremenima. Molim se za vodstvo u svojim napomenama.

Na ovoj zemlji živim već 84 godine. Kako bih vam to malo ilustrirao, reći ću vam da sam rođen iste godine kada je Charles Lindbergh letio prvi let bez prekida od New Yorka do Pariza u jednomotornom jednosjednom jednokrilcu. Mnogo se toga promijenilo u 84 godine od tada. Čovjek je davno bio na mjesecu i natrag. Zapravo, juče-rašnja znanstvena fantastika danas postaje stvarnost. A ta se stvarnost, zahvaljujući tehnologiji našeg doba, mijenja toliko brzo da jedva možemo biti u koraku s njom – ako uopće možemo. Za one od nas koji se sjećaju telefona s brojčanicima i pisaćih mašina, današnja tehnologija je naprosto začuđujuća.

Također se brzo mijenja i moralni kompas društva. Ponašanja koja su nekad bila neprimjerena i nemo-ralna sada ne samo da se toleriraju, već mnogi na njih gledaju kao da su prihvatljiva.

Nedavno sam u Wall Street Journalu pročitao članak Jonathana Sacksa, jednog od glavnih britanskih rabina. Između ostalog, piše: »U gotovo svakom zapadnom društvu 1960-ih dogodila se mo-ralna revolucija, potpuno napuštanje njihove tradicionalne etike suzdržljivosti. Sve što trebamo, otpjevali su Beatlesi, je ljubav. Judeo-kršćanski moralni kodeks bio je odbačen. Umjesto toga nastala je [izreka]: [Radite] što god vam odgovara. Deset zapovijedi bile su prepisane kao deset kreativnih prijedloga.«

Rabin Sacks nastavlja jadikovati:

»Potrošili smo naš moralni kapital s istim nepromišljenim bacanjem kao što smo potrošili naš financijski kapital …

Postoje veliki dijelovi [svijeta] gdje je religija stvar prošlosti i gdje ne postoji glas koji se protivi kulturi kupi, potroši, odjeni, pokaži, jer si toga vrijedan. Poruka je ta da je moral zastario, savjest je za slabiće, a glavna prevladavajuća zapovijed glasi: ‘Ne budi uhvaćen.’«1

Moja braćo i sestre, to – nažalost – opisuje većinu svijeta oko nas. Jesmo li zbog toga očajnički zabrinuti i pitamo li se kako ćemo preživjeti takav svijet? Ne. Uistinu, u našim životima imamo evanđelje Isusa Krista, i znamo da moral nije zastario, da je naša savjest tu da nas vodi i da smo odgovorni za svoja djela.

Iako se svijet promijenio, zakoni Božji ostaju postojani. Oni se nisu promijenili. Oni se neće promijeniti. Deset zapovijedi su upravo to – zapovijedi. One nisu prijedlozi. One su u svakom pogledu neophodne danas kao i kada ih je Bog dao djeci Izraela. Ako osluhnemo, čut ćemo odjek Božjeg glasa, koji nam govori ovdje i sada:

»Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega …

Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga …

Sjeti se da svetkuješ dan subotni …

Poštuj oca svoga i majku svoju …

Ne ubij!

Ne učini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno …

Ne poželi…«2

Naš kodeks ponašanja je konačan. Nije podložan pregovorima. Nalazi se ne samo u deset zapovijedi, već i u propovijedi na gori, koju nam je iznio Spasitelj dok je hodao zemljom. Nalazi se posvuda u njegovim učenjima. Nalazi se u riječima suvremene objave.

Naš Otac na Nebu isti je jučer, danas i zauvijek. Prorok Mormon nam govori da je Bog »nepromjenjiv od sve vječnosti do vječnosti«.3 U ovom svijetu gdje se naizgled sve mijenja, njegova postojanost nešto je na što se možemo osloniti, sidro za koje se možemo čvrsto uhvatiti i biti sigurni, kako ne bismo zalutali u nepoznate vode.

Može vam se ponekad činiti da se osobe u svijetu zabavljaju daleko više od vas. Neki se među vama mogu osjećati ograničeni kodeksom ponašanja kojeg se pridržavamo u Crkvi. Moja braćo i sestre, ipak vam kažem da ne postoji ništa što može donijeti više radosti u naše živote ili više mira našim dušama od Duha koji nam može doći dok slijedimo Spasitelja i obdržavamo zapovijedi. Taj Duh ne može biti prisutan tijekom aktivnosti u kojima toliko veliki dio svijeta sudjeluje. Apostol Pavao rekao je istinu: »Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.«4 Izraz zemaljski čovjek može se odnositi na svakoga od nas ako to dopustimo.

Moramo biti oprezni u svijetu koji se toliko udaljio od onoga što je duhovno. Presudno je da odbacimo sve što ne odgovara našim mjerilima, ne dopuštajući u tom procesu da odustanemo od onoga što najviše želimo: vječnog života u kraljevstvu Božjem. Oluje će i dalje udarati o naša vrata s vremena na vrijeme, jer one su nezaobilazan dio našeg postojanja na zemlji. Međutim, bit ćemo daleko bolje opremljeni da se nosimo s njima, da učimo iz njih i prevladamo ih ako imamo evanđelje u našoj srži i ljubav prema Spasitelju u našim srcima. Prorok Izaija je izjavio: »Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti trajan pokoj i uzdanje.«5

Kao način da budemo u svijetu, ali ne od svijeta, neophodno je da komuniciramo s našim Nebeskim Ocem kroz molitvu. On želi da to činimo. Odgovorit će na naše molitve. Spasitelj nas je opomenuo, kako je zapisano u 3. Nefiju, 18. poglavlju: »Morate stalno bdjeti i moliti da ne upadnete u napast. Sotona, naime, želi vas imati …

Stoga se uvijek morate moliti Ocu u ime moje.

I što god zaištete Oca u ime moje, što je pravedno, vjerujući da ćete primiti, evo, dat će vam se.«6

Dobio sam svjedočanstvo o moći molitve kada sam imao oko 12 godina. Naporno sam radio kako bih zaradio nešto novaca i uspio sam uštedjeti pet dolara. Bilo je to u vrijeme Velike depresije, kada je pet dolara bio značajan iznos – naročito za 12-godišnjeg dječaka. Dao sam sve svoje kovanice u ukupnom iznosu od pet dolara svom ocu, a on mi je zauzvrat dao novčanicu od 5 dolara. Znam da je bilo nešto posebno što sam planirao kupiti s tih pet dolara, iako se svih ovih godina kasnije ne mogu sjetiti što. Samo se sjećam koliko mi je taj novac bio važan.

U to vrijeme nismo imali perilicu rublja, stoga je moja majka svaki tjedan slala našu odjeću koju je trebalo oprati u praonicu. Nakon par dana, hrpa koju smo zvali »mokro rublje« bila bi nam dostavljena, a majka bi ga objesila na štrik iza kuće da se osuši.

Spremio sam svoju novčanicu od pet dolara u džep svojih traperica. Kao što možete pretpostaviti, moje su traperice bile poslane u prao-nicu s novcem u džepu. Kada sam shvatio što se dogodilo, razbolio sam se od brige. Znao sam da se džepovi pregledavaju u praonici prije pranja. Ako moj novac pritom nije bio pronađen i uzet, znao sam da je gotovo sigurno da će novac ispasti tijekom pranja i da će ga uzeti djelatnik praonice koji ne bi imao pojma kome bi novac trebalo vratiti čak i da je imao namjeru to učiniti. Šansa da dobijem svojih pet dolara natrag bila je gotovo nikakva – činjenica koju je moja draga majka potvrdila kada sam joj rekao da sam ostavio novac u svom džepu.

Želio sam taj novac, trebao mi je taj novac, i naporno sam radio kako bih ga zaradio. Shvatio sam da postoji samo jedna stvar koju mogu učiniti. U svom očaju okrenuo sam se svom Ocu na Nebu i preklinjao ga da nekako sačuva moj novac u tom džepu do povratka mokrog rublja.

Dva vrlo duga dana kasnije, kada sam znao da je vrijeme da dostavni kamion donese naše rublje, sjeo sam pored prozora, čekajući. Kad se kamion zaustavio pored rubnika, moje je srce lupalo. Čim je mokro rublje stiglo u kuću, zgrabio sam svoje traperice i otrčao u svoju sobu. Posegnuo sam u džep drhtavim rukama. U prvi tren nisam ništa pronašao, pa sam pomislio da je sve izgubljeno. A zatim su moji prsti dodirnuli mokru novčanicu od pet dolara. Kad sam ju izvukao iz džepa, preplavio me osjećaj olakšanja. Izrekao sam emotivnu molitvu zahvalnosti svom Ocu na Nebu, jer sam znao da je odgovorio na moju molitvu.

Od tog davnog događaja, primio sam odgovor na bezbrojne molitve. Nije prošao nijedan dan da nisam komunicirao sa svojim Ocem na Nebu u molitvi. To je odnos kojeg njegujem – bez kojeg bih doslovno bio izgubljen. Ako sada nemate takav odnos sa svojim Ocem na Nebu, potičem vas da radite prema tom cilju. Dok to činite, imat ćete pravo na njegovo nadahnuće i vodstvo u svom životu – što je potrebno svakome od nas ako želimo duhovno opstati kroz naše putovanje ovdje na zemlji. Takvo nadahnuće i vodstvo su darovi koje on slobodno daje ako ih tražimo. Oni su dragocjeni!

Uvijek sam ponizan i zahvalan kada moj Nebeski Otac komunicira sa mnom kroz njegovo nadahnuće. Naučio sam to prepoznati, vjerovati i slijediti. Mnogo sam puta bio primatelj takvog nadahnuća. Jedno pri-lično dramatično iskustvo dogodilo se u kolovozu 1987. za vrijeme posvećenja hrama Frankfurt Njemačka. Predsjednik Ezra Taft Benson bio je s nama prvih dan-dva posvećenja, ali se vratio kući, tako da sam ja imao priliku voditi preostala zasjedanja.

U subotu smo imali zasjedanje za naše članove iz Nizozemske koji su pripadali okrugu hrama u Frankfurtu. Dobro sam poznavao jednog od naših izuzetnih vođa iz Nizozemske, brata Petera Mourika. Neposredno prije početka zasjedanja, primio sam jasno nadahnuće da bi brat Mourik trebao biti pozvan govoriti svojim nizozemskim članovima tijekom zasjedanja i da bi, zapravo, trebao biti prvi govornik. Budući da ga nisam vidio u hramu tog jutra, predao sam poruku starješini Carlosu E. Asayu, našem predsjedniku područja, pitajući je li Peter Mourik prisutan na zasjedanju. Neposredno prije nego što sam ustao da otvorim zasjedanje, dobio sam poruku od starješine Asaya koja mi je ukazala na to da brat Mourik zapravo nije prisutan, da je zauzet oko nečeg drugoga, i da je planirao doći na posvećenje u hram sljedećeg dana s članovima vojnih okola.

Dok sam stajao za govornicom da iskažem dobrodošlicu ljudima i navedem pregled programa, primio sam još jednom nepogrješivo nadahnuće da najavim Petera Mourika kao prvog govornika. Bilo je to suprotno svim mojim instinktima, budući da sam upravo čuo od starješine Asaya da brat Mourik definitivno nije u hramu. Međutim, vjerujući u to nadahnuće, najavio sam zbor, molitvu, a zatim da će naš prvi govornik biti brat Peter Mourik.

Vrativši se na svoje mjesto, bacio sam pogled prema starješini Asayu. Na njegovom sam licu vidio zabrinut pogled. Kasnije mi je rekao da, kada je čuo da sam najavio brata Mourika kao prvog govornika, nije mogao vjerovati svojim ušima. Rekao je da je znao da sam primio njegovu poruku i da sam je doista pročitao, i nije mogao shvatiti zašto bih onda najavio brata Mourika kao govornika, znajući da nije bio nigdje u hramu.

U vrijeme kad se to događalo, Peter Mourik je bio na sastanku u područnom uredu u Porthstrasseu. Dok je njegov sastanak trajao, odjednom se okrenuo starješini Thomasu A. Hawkesu ml., koji je tada bio regionalni predstavnik, i pitao: »Kako me brzo možete odvesti do hrama?«

Starješina Hawkes, koji je bio poznat po brzoj vožnji u svom malom sportskom automobilu, rekao je: »Mogu vas odbaciti tamo za 10 minuta! Ali zašto morati ići u hram?«

Brat Mourik priznao je da nije znao zašto je trebao otići u hram, ali je znao da tamo mora stići. Njih dvojica odmah su se uputili prema hramu.

Za vrijeme predivne izvedbe zbora, osvrnuo sam se okolo misleći kako ću u svakom trenutku vidjeti Petera Mourika. Nisam ga vidio. Međutim, začudo, nisam osjećao zabrinutost. Osjećao sam slatko, nesumnjivo uvjerenje da će sve biti dobro.

Brat Mourik ušao je kroz vrata hrama pred kraj uvodne molitve, još uvijek ne znajući zašto je bio tamo. Dok je žurio hodnikom, ugledao je mene na ekranu i čuo kako najavljujem: »Sada će nam se obratiti brat Peter Mourik.«

Na čuđenje starješine Asaya, Peter Mourik odmah je ušao u prostoriju i zauzeo mjesto na podiju.

Nakon zasjedanja, brat Mourik i ja razgovarali smo o tome što se dogodilo prije njegovog govora. Razmišljao sam o nadahnuću koje je došlo tog dana, ne samo meni, već i Peteru Mouriku. To čudesno iskustvo pružilo mi je nesumnjivo svjedočanstvo o važnosti toga da budemo dostojni primiti takvo nadahnuće, a zatim mu vjerovati – i slijediti ga – kada dođe. Znam bez sumnje da je Gospodin namijenio da oni koji su bili prisutni na tom zasjedanju prilikom posvećenja hrama u Frankfurtu čuju snažno, dirljivo svjedočanstvo njegovog sluge brata Petera Mourika.

Moja ljubljena braćo i sestre, komunikacija s našim Ocem na Nebu – uključujući naše molitve njemu i njegovo nadahnuće nam – je potrebna kako bismo prevladali životne oluje i iskušenja. Gospodin nas poziva: »Priključite se meni i ja ću se priključiti vama. Tražite me pomno i naći ćete me.«7 A dok to činimo, osjećat ćemo njegovog Duha u našim životima kako nas ispunjava željom i odvažnošću da budemo snažni i postojani u pravednosti – da »stoji[mo]… na svetim mjestima, i ne miče[mo] se«8.

Dok vjetrovi promjene kovitlaju oko nas, a moralne se niti društva nastavljaju raspadati pred našim očima, sjetimo se Gospodinovih dragocjenih obećanja onima koji u njega vjeruju: »Ne boj se, jer ja sam s tobom; Ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.«9

Kakvo obećanje! Neka takav bude naš blagoslov, iskreno se molim u sveto ime našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Amen.