Neposredna dobrota Božja
Čak i dok strpljivo čekamo Gospodina, postoje određeni blagoslovi koji nam dolaze odmah.
Prije nekoliko godina, naš petogodišnji sin došao mi je i izjavio: »Tata, shvatio sam nešto. Shvatio sam da je uskoro za tebe jako dugo za mene.«
Kada Gospodin ili njegovi sluge kažu nešto kao »za malo dana« ili »vrijeme nije daleko«, to može doslovno značiti životni vijek ili duže.1 Njegovo vrijeme, i često njegov odabir vremena, drugačiji su od naših. Strpljivost je ključ. Bez nje, ne možemo niti razviti niti pokazati vjeru u Boga na život i spasenje. Ali moja je poruka danas da, čak i dok strpljivo čekamo Gospodina, postoje određeni blagoslovi koji nam dolaze odmah.
Kad su Almu i njegov narod uhvatili Lamanci, oni su se molili za izbavljenje. Nisu bili odmah izbavljeni, ali dok su strpljivo čekali izbavljenje, Gospodin je pokazao svoju dobrotu sa sigurnim neposrednim blagoslovima. Odmah je smekšao srca Lamanaca tako da ih ne ubiju. Također je osnažio Almin narod i olakšao njihove terete.2 Kad su napokon bili izbavljeni, otputovali su u Zarahemlu, gdje su iznijeli svoje iskustvo zapanjenom slušateljstvu. Narod Zarahemle čudio se i »kad pomisliše na neposrednu dobrotu Božju i moć njegovu u izbavljenju Alme i braće njegove iz ruku Lamanaca i iz ropstva, oni uzdigoše glasove svoje i dadoše zahvale Bogu«.3
Neposredna dobrota Božja dolazi svima koji ga prizivaju s pravom nakanom i cjelovitom namjerom srca. Ovo uključuje one koji vape u iskrenom očajanju, kada se izbavljenje čini tako daleko, a patnja se čini otegnuta, čak pojačana.
Tako je bilo s mladim prorokom koji je trpio do ruba u vlazi tamnice prije nego što je napokon zavapio: »O Bože, gdje si? (…) Koliko će se dugo ruka tvoja zadržavati…? Da, o Gospode, koliko… dugo…?«4 Kao odgovor, Gospodin nije odmah izbavio Josepha, ali je odmah proglasio mir.5
Bog također daje neposrednu nadu u krajnje izbavljenje.6 Bez obzira što, bez obzira gdje, u Kristu i kroz Krista osmjeh nade uvijek grane pred nama.7 Neposredno pred nama.
Štoviše, on je obećao: »Ljubav [se] moja neće odmać od tebe.«8
Iznad svega, Božja je ljubav neposredna. S Pavlom, svjedočim da nas ništa neće »moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu.«9 Čak nas i naši grijesi, iako nas na neko vrijeme mogu odvojiti od njegovog Duha, ne mogu odvojiti od postojanosti i neposrednosti njegove božanske očinske ljubavi.
Ovo su neki načini i sredstva kojima nas on »odmah blagoslivlja«.10 A sad, kako bih osuvremenio i približio ova načela, iznosim vam iskustva dvoje ljudi čiji životi stoje kao svjedočanstva neposredne dobrote Božje.
Otkad je bila mlada tinejdžerka, Emilie se mučila sa zlouporabom droga. Iskušavanje je dovelo do navike, a navika je naposljetku otvrdnula u ovisnost koja ju je držala zatočenom godinama, unatoč povremenim razdobljima zdravlja. Emilie je pažljivo sakrila svoj problem, posebno nakon što je postala supruga i majka.
Početak njezinog izbavljenja uopće se nije činio kao izbavljenje. U jednom trenutku Emilie je prolazila rutinski zdravstveni pregled, a u sljedećem su je vozili u kolima hitne pomoći u ustanovu za stacionarno liječenje. Počela je paničariti dok je mislila o razdvajanju od svoje djece, svog muža i svog doma.
Te noći, sama u hladnoj, mračnoj sobi, Emilie se sklupčala na svom krevetu i jecala. Njezina je sposobnost razlučivanja bila umanjena sve dok naposljetku, nadvladana tjeskobom, strahom i opresivnom tamom u toj sobi i u njezinoj duši, Emilie nije zapravo pomislila da će umrijeti te noći. Sama.
U tom očajničkom stanju Emilie je nekako skupila snagu da se iskotrlja iz kreveta na svoja koljena. Bez ikakvog se zauzimanja položaja, kakvo je ponekad bilo dio prethodnih molitvi, Emilie potpuno predala Gospodinu dok je očajnički preklinjala: »Dragi Bože, trebam te. Molim te pomozi mi. Ne želim biti sama. Molim te pomozi mi da prođem ovu noć.«
I odmah, kao što je učinio s Petrom u davnini, Isus je ispružio svoju ruku i uhvatio njezinu tonuću dušu.11 Na Emilie su došli čudesan mir, hrabrost, sigurnost i ljubav. Soba više nije bila hladna, znala je da više nije bila sama i prvi je put, otkad joj je bilo 14 godina, Emilie znala da će sve biti u redu. Kad se »probudi[la] pred Bogom«12 Emilie je zaspala u miru. I tako vidimo da »pokajete li se i ne otvrdnete li srca svoja, smjesta će veliki naum otkupljenja biti ostvaren za vas.«13
Emilieno iscjeljenje i krajnje izbavljenje trajalo je dugo – mjeseci liječenja, obuke i savjetovanja, tijekom kojih ju je podržavala, a ponekad i nosila, njegova dobrota. I ta je dobrota ostala s njom kad je ušla u hram sa svojim mužem i djecom da budu zapečaćeni zajedno zauvijek. Poput naroda u Zarahemli, Emilie sada daje zahvale dok razmišlja o neposrednoj dobroti Božjoj i njegovoj moći kad ju je izbavio iz ropstva.
A sad, iz života druge hrabre vjernice. Dana 27. prosinca 2013. Alicia Schroeder radosno je primila svoje drage prijatelje, Seana i Sharlu Chilcote, koji su se nenadano pojavili na njezinim vratima. Sean, koji je također bio Aliciin biskup, dao joj je svoj mobitel i ozbiljno rekao: »Alicia, volimo te. Moraš preuzeti ovaj poziv.«
Aliciin muž Mario bio je na liniji. Nalazio se u udaljenom području s nekima od njihove djece na dugo očekivanom putovanju motornim saonicama. Dogodila se strašna nesreća. Mario je bio ozbiljno ozlijeđen, a njihov je 10-godišnji sin Kaleb poginuo. Kad je Mario u suzama rekao Alicii za Kalebovu smrt, ona je bila nadvladana šokom i užasom koje će malo tko ikada iskusiti. To ju je srušilo. Paralizirana neizrecivom tjeskobom, Alicia se nije mogla pokrenuti niti govoriti.
Biskup i sestra Chilcote brzo su je podignuli i pridržali. Neko su vrijeme plakali i duboko tugovali zajedno. Tada je biskup Chilcote ponudio dati Alicii blagoslov.
Ono što se tada dogodilo nepojmljivo je bez nekog razumijevanja Pomirenja Isusa Krista i neposredne dobrote Božje. Biskup Chilcote blago je položio svoje ruke na Aliciinu glavu i s uzdrhtalim glasom počeo govoriti. Alicia je čula dvije stvari, kao da ih je sam Bog izgovorio. Prvo, čula je svoje ime, Alicia Susan Schroeder. Zatim je čula kako biskup priziva ovlast Svemogućeg Boga. U tom trenutku – na sam spomen svog imena i Božje moći – Alicia je bila ispunjena neopisivim mirom, ljubavlju, utjehom i nekako radošću. I to je ostalo s njom.
A sad, naravno, Alicia, Mario i njihova obitelj i dalje tuguju za Kalebom i on im nedostaje. Teško je! Kad god pričam s njom, Aliciine oči napune se suzama dok govori koliko voli svog dječaka i kako joj nedostaje. I njezine oči ostanu vlažne dok priča o tome kako ju je Veliki Izbavitelj podržao kroz svaki trenutak njezine patnje, počevši s njegovom neposrednom dobrotom tijekom njezinog najdubljeg očaja i nastavljajući se sada sa živom nadom u ponovni susret koji će doći »za malo dana«.
Shvaćam da ponekad životna iskustva stvaraju zbunjenost i zbrku koje mogu otežati primanje, prepoznavanje ili zadržavanje one vrste potpore koja je došla Emilie i Alicii. Ja sam prošao kroz takva vremena. Svjedočim da je tijekom takvih trenutaka samo naše očuvanje nježno i snažno očitovanje neposredne dobrote Božje. Sjetite se, drevnog je Izraela naposljetku izbavio »taj isti Bog, koji ih sačuva«14 iz dana u dan.
Svjedočim da je Isus Krist Veliki Izbavitelj i u njegovo ime obećavam da će vas on, kada se okrenete k njemu s pravom nakanom i cjelovitom namjerom srca, izbaviti od svega što prijeti umanjiti ili uništiti vaš život i radost. To izbavljenje može trajati duže nego što biste htjeli – možda cijeli život ili duže. Stoga, preporučam vam neposrednu dobrotu Božju koja će vam dati utjehu, hrabrost i nadu, koja će vas podržati i osnažiti do tog dana krajnjeg izbavljenja, i svjedočim o njoj, u ime Isusa Krista. Amen.