Vježbati naše duhovne mišiće
Baš kao što čitanje i učenje o mišićima nije dovoljno za izgradnju mišića, čitanje i učenje o vjeri bez dodavanja radnji nedovoljno je za izgradnju vjere.
Zahvalan sam na blagoslovu posjedovanja fizičkog tijela koje je čudesan dar našeg Nebeskog Oca. Naša tijela imaju više od 600 mišića.1 Mnoge je mišiće potrebno primjenjivati kako bi bili u stanju izvršavati naše svakodnevne aktivnosti. Mogli bismo uložiti puno mentalnog napora u čitanje i učenje o našim mišićima, no ako mislimo da će oni od toga ojačati, bit ćemo vrlo razočarani. Naši mišići rastu samo kada ih koristimo.
Shvatio sam da se duhovni darovi ponašaju na isti način. I njih treba koristiti kako bi rasli. Duhovni dar vjere, na primjer, nije samo osjećaj ili raspoloženje; ona je načelo djelovanja koje se učestalo javlja u Svetim pismima vezano uz glagol oživotvoriti.2 Baš kao što čitanje i učenje o mišićima nije dovoljno za izgradnju mišića, čitanje i učenje o vjeri bez dodavanja radnji nedovoljno je za izgradnju vjere.
Kada sam imao 16 godina, moj je najstariji brat Ivan, koji je tada ima 22 godine, jednoga dana došao kući i iznio obitelji neke vijesti. Odlučio je biti kršten u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Naši su ga roditelji gledali ponešto skeptično, a ja se sjećam da nisam u potpunosti razumio što se događalo. Otprilike godinu dana kasnije, iznio nam je još neočekivaniju vijest: odlučio je služiti kao misionar Crkve što je značilo da ga nećemo vidjeti dvije godine. Moji roditelji nisu bili oduševljeni ovom viješću; međutim u njemu sam vidio jasnu odlučnost koja je povećala moje divljenje prema njemu i odluku koju je donio.
Mjesecima kasnije, dok je Ivan služio svoju misiju, imao sam priliku planirati odmor sa svojim suučenicima. Htjeli smo proslaviti kraj naših srednjoškolskih godina i provesti nekoliko dana na plaži.
Napisao sam pismo svojem bratu misionaru spominjući mu svoje ljetne planove za odmor. Napisao mi je natrag da je grad u kojem je služio bio na putu do mojeg odredišta. Odlučio sam kako će biti dobra ideja navratiti i posjetiti ga. Tek sam kasnije saznao da obitelj ne bi smjela posjećivati misionare.
Sve sam dogovorio. Sjećam se da sam sjedio u autobusu i razmišljao o svoj zabavi koju bismo Ivan i ja imali na ovaj predivan sunčani dan. Doručkovali bismo, razgovarali, igrali se u pijesku, sunčali – kako ćemo se dobro provesti!
Kada je autobus stigao na terminal, vidio sam Ivana kako stoji uz još jednog mladića, obojica u bijelim košuljama i kravatama. Izašao sam iz autobusa, zagrlili smo se, a on mu upoznao sa svojim suradnikom. Ne gubeći dalje ni minute, rekao sam svojem bratu svoje planove za taj dan, no nisam znao što je Ivan isplanirao. Pogledao me, nasmiješio se i rekao: »Naravno! Međutim, prvo imamo neke poslove za obaviti. Hoćeš li poći s nama?« Pristao sam, misleći da ćemo kasnije imati dovoljno vremena za uživanje na plaži.
Toga sam dana, više od 10 sati, hodao ulicama tog grada sa svojim bratom i njegovim suradnikom. Smiješio sam se ljudima cijeli dan. Pozdravljao sam ljude koje nisam vidio nikada u životu. Razgovarali smo sa svima, kucali na vrata nepoznatih osoba i posjećivali ljudi koje su moj brat i njegov suradnik podučavali.
Tijekom jednog takvog posjeta, moj brat i njegov suradnik podučavali su o Isusu Kristu i naumu spasenja. Odjednom je Ivan zastao i pogledao me. Na moje me iznenađenje ljubazno zamolio da iznesem svoje mišljenje o onome što se naučavalo. Prostorija je utihnula i sve su oči bile uprte u mene. Uz malo sam poteškoća napokon pronašao riječi i iznio svoje osjećaje o Spasitelju. Nisam znao je li ono što iznosim ispravno ili ne. Moj me brat nikada nije ispravio; naprotiv, zahvalio mi se na iznošenju mojih misli i osjećaja.
Tijekom tih zajedničkih sati, moj brat i njegov suradnik nisu proveli jednu minutu iznoseći lekciju isključivo meni, a ipak sam stekao više znanja nego tijekom svih mojih prethodnih razgovora s njime. Svjedočio sam tome kako su se izrazi lica mijenjali kada su ljudi primali duhovno svjetlo u svojem životu. Vidio sam kako su neki od njih pronašli nadu u porukama i naučio sam kako služiti drugima, a zaboraviti na sebe i svoje osobne želje. Činio sam ono što je Spasitelj naučavao: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe.«3
Gledajući unatrag, shvaćam da je moja vjera rasla toga dana jer mi je moj brat pružio priliku da je upotrijebim. Primijenio sam je dok smo čitali Sveta pisma, tražeći ljude za podučavanje, iznoseći svjedočanstvo, služeći drugima i tako dalje. Nikada se nismo stigli sunčati toga dana, no moje je srce bilo obasjano svjetlom s neba. Nisam vidio ni najmanje zrnce pijeska na plaži, no osjetio sam kako bi vjera rasta poput malog sjemena gorušičnog zrna.4 Nisam proveo sunčan dan kao turist, no stekao sam predivna iskustva i, neshvativši to, bio sam misionar – bez da sam bio član Crkve!
Prilike za osnažiti duhovne mišiće
Zahvaljujući Obnovi evanđelja možemo razumjeti kako nam naš Nebeski Otac pomaže razviti duhovne darove. Vjerojatnije je kako će nam pružiti prilike da razvijemo ove darove, umjesto da nam ih samo daje bez duhovnog i fizičkog napora. Ako smo usklađeni s njegovim Duhom, naučit ćemo prepoznati ove prilike, a zatim djelovati prema njima.
Tražimo li više strpljenja, možemo otkriti kako nam je potrebno više vježbe dok čekamo na odgovor. Želimo li imati više ljubavi za svoje bližnje, možemo je njegovati tako da se sjednemo uz osobu koja je prvi puta u crkvi. S vjerom je slično: kada nam sumnje uđu u naše misli, bit će potrebno povjerenje u Gospodinova obećanja da bi se išlo naprijed. Na ovaj način primjenjujemo duhovne mišiće i razvijamo ih u izvore snage u svojem životu.
Vjerojatno neće biti lako u početku, a moglo bi čak i postati veliki izazov. Gospodinove riječi preko proroka Moronija primjenjuju se na nas danas: »I dođu li ljudi k meni pokazat ću im slaboću njihovu. Ja dajem slaboću ljudima da bi bili ponizni; a milost je moja dostatna za sve ljude koji se ponize preda mnom; jer ako se ponize preda mnom, i imaju vjeru u me, tad ću učiniti da ono što je slabo postane jako za njih.«5
Zahvalan sam na svojem bratu Ivanu koji mi nije samo iznio evanđelje, već me i neizravno pozvao da ga živim i prepoznam svoje slabosti. Pomogao mi je prihvatiti Učiteljev poziv: »Dođi i slijedi me«6 – kročiti kako je Spasitelj kročio, tražiti kako je Spasitelj tražio i voljeti kao nas Spasitelj voli. Mjesecima kasnije, nakon mojeg misionarskog iskustva, odlučio sam biti kršten i služiti vlastiti misiju.
Prihvatimo poziv predsjednika Russella M. Nelsona i s namjerom dođimo Spasitelju7 utvrđujući one mišiće kojima je potrebno više duhovne aktivnosti pa ih počnimo primjenjivati. Ovo je utrka na duge staze, maraton, prije nego sprint pa nemojmo zaboraviti male, ali dosljedne duhovne aktivnosti koje će osnažiti ove važne duhovne mišiće. Želimo li povećati svoju vjeru, onda činimo ono za što je potrebna vjera.
Iznosim svoje svjedočanstvo da smo mi djeca brižnog Nebeskoga Oca. Njegov nas Sin Isus Krist voli. Došao je na ovaj svijet kako bi nam pokazao put i zatim je dobrovoljno dao svoj život da bi nam pružio nadu. Spasitelj nas sve poziva da slijedimo njegov savršeni primjer, primjenjujemo svoju vjeru u njega i njegovo Pomirenje te proširujemo sve duhovne darove s kojima smo blagoslovljeni. On je put. Ovo je moje svjedočanstvo, u ime Isusa Krista. Amen.