Evo Jaganjca Božjeg
Naše prilagođeno nedjeljno bogoslužje naglašava sakrament Gospodinove večere kao svetu, priznatu središnju točku našeg tjednog iskustva štovanja.
Dobro mi je išlo dok nisam vidi suze u očima ovih mladih u ovom zboru. Njihove su suze elokventnija propovijed nego što bih je ja ikada mogao iznijeti.
Gledajući gore s obale, preko nestrpljive gomile koja je tražila da je krsti njegova ruka, Ivan, zvan Krstitelj, u daljini je ugledao svog bratića Isusa iz Nazareta kako odlučno korača prema njemu ne bi li zatražio tu istu uredbu. Pobožno, no dovoljno čujno da čuju oni u blizini, Ivan je izrekao divljenje koje nas još uvijek dira dva tisućljeća kasnije: »Evo Jaganjca Božjeg.«1
Poučno je da taj Isusov prethodnik o kome su davno prorokovali nije Isusa nazvao »Jahve«, ili »Spasitelj«, ili »Otkupitelj«, ili čak »Sin Božji« – što su sve bili primjenjivi nazivi. Ne, Ivan je odabrao najraniji i možda generalno najprepoznatljiviji lik u vjerskoj tradiciji svog naroda. Upotrijebio je figuru žrtvenog janjeta prinesenog kao pomirenje za grijehe i boli palog svijeta i svih palih ljudi na njemu.
Molim vas, dopustite mi prisjećanje na samo mali dio te povijesti.
Nakon izgona iz Edenskog vrta, Adam i Eva suočili su se s poražavajućom budućnošću. Otvorivši vrata smrtnosti i vremenitog života za nas, zatvorili su vrata besmrtnosti i vječnom životu za sebe. Zbog prijestupa koji su svjesno odabrali učiniti za našu dobrobit, sada su se suočili s tjelesnom smrti i duhovnim progonstvom, odvojenošću od Božjeg prisutstva zauvijek.2 Što su morali učiniti? Hoće li postojati izlaz iz tog stanja? Nismo sigurni koliko je njima dvoje bilo dopušteno upamtiti od uputa koje su primili dok su još uvijek bili u vrtu, ali oni jesu upamtili da trebaju Bogu redovito prinositi žrtvu čistog jaganjca bez mane, prvorođenog mužjaka od svojeg stada.3
Kasnije je anđeo došao objasniti da je ta žrtva oblik, prauzor prinosa koji će za njih učiniti Spasitelj svijeta koji treba doći. »Ovo je slika žrtve Jedinorođenca Očeva, koji je pun milosti i istine«, anđeo je rekao. »Stoga… pokaj se i prizivaj Boga u ime Sina zavijeka.«4 Srećom, postojat će način za izići iz tog stanja i izdići se iznad njega.
Na predsmrtničkim vijećima na nebu, Bog je Adamu i Evi (i svima nama ostalima) obećao da će pomoć doći od njegovog čistog, Prvorođenog Sina bez mane, Jaganjca Božjeg »od postanka svijeta… zaklanog«,5 kako ga je apostol Ivan kasnije opisao. Prinošenjem svojih malih simboličnih jaganjaca u smrtnosti, Adam i njegovo potomstvo izražavali su svoje razumijevanje pomirbene žrtve Isusa Pomazanika i zavisnost o njoj.6 Kasnije će šator u pustinji postati okruženje za tu uredbu i, nakon toga, hram koji će Salomon izgraditi.
Nažalost, kao simbol istinskog pokajanja i života ispunjenog vjerom, ovo ritualno žrtvovanje savršene janjadi nije davalo puno rezultata, kao što nam toliko mnogo Starog zavjeta otkriva. Moralna odlučnost koja je trebala popratiti ta žrtvovanja ponekad nije potrajala ni dovoljno dugo da se krv na kamenu osuši. U svakom slučaju, nije potrajala dovoljno dugo da bi spriječila bratoubojstvo kada je u prvoj generaciji Kajin ubio svog brata Abela.7
S takvim iskušenjima i nevoljama koje su trajale stoljećima, nije čudo da su anđeli na nebu pjevali od radosti kada se, napokon, rodio Isus – davno obećani Mesija. Nakon njegovog kratkog smrtnog službeništva ovaj je najčišći Pashalni jaganjac pripremio svoje učenike na svoju smrt uvodeći sakrament Gospodnje večere, osobniji oblik uredbe koja je bila uvedena izvan Edena. I dalje će postojati prinos, još uvijek će uključivati žrtvovanje, ali imat će simbolizam koji je puno dublji, s puno više samopreispitivanja i bit će osobniji od puštanja krvi prvorođenog janjeta. Nefijcima je nakon svog Uskrsnuća Spasitelj rekao o tome:
»I nećete mi prinositi više prolijevanje krvi…
Prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan. I tko god dođe k meni srca skršena i duha raskajana, njega ću krstiti ognjem i Duhom Svetim…
Zato pokajte se… i spasite se.«8
Moja voljena braćo i sestre, s uzbudljivim novim naglaskom na povećanom učenju evanđelja kod kuće, za nas je ključno upamtiti da nam je još uvijek zapovjeđeno: »Idi u dom molitve i prinosi sakramente svoje u sveti dan moj.«9 Kao dodatak pronalaženju vremena za više evanđeoske poduke u domovima, naše prilagođeno nedjeljno bogoslužje također treba smanjiti složenost rasporeda sastanaka na način koji ispravno naglašava sakrament Gospodinove večere kao svetu, priznatu središnju točku našeg tjednog iskustva štovanja. Trebamo upamtiti na najosobniji mogući način da je Krist umro od slomljenog srca podnoseći potpuno sam grijehe i žalosti cijele obitelji čovječanstva.
Budući da smo pridonijeli tom kobnom teretu, takav trenutak zaslužuje naše poštovanje. Stoga smo potaknuti da na naša bogoslužja dolazimo na vrijeme i pobožno, prikladno odjeveni za sudjelovanje u svetoj uredbi. »Odjeća za crkvu« u naše je vrijeme pomalo izgubila na svom značenju, a iz poštovanja prema njemu u čiju prisutnost dolazimo, trebali bismo obnoviti taj običaj šabatnjeg odijevanja i uređivanja kad god i gdje god možemo.
Što se tiče točnosti, dolazak sa zakašnjenjem uvijek će biti s ljubavlju dozvoljen onim blagoslovljenim majkama koje su, s djecom, grickalicama i torbama s pelenama koje vuku u čudesnom metežu, sretne da su uopće stigle do crkve. Nadalje, bit će onih čija će krava neizbježno zaglibiti u blatu na nedjeljno jutro. Ipak, ovoj posljednjoj skupini kažemo da je povremeno kašnjenje razumljivo, ali ako krava zaglibi svake nedjelje, tada izričito preporučamo da prodate kravu ili zapunite glib.
U tom istom duhu, upućujemo apostolsku molbu za smanjenje buke u svetištu naših zgrada. Volimo razgovarati jedni s drugima i trebali bismo – to je jedno od veselja dolazaka u crkvu – no to se ne bi trebalo vršiti tako glasno u prostoru izričito posvećenom za štovanje. Bojim se da su posjetitelji koji nisu naše vjere zaprepašteni onime što ponekad može biti bučno nepoštivanje u okruženju koje bi trebali odlikovati molitva, svjedočanstvo, objava i mir. Možda je nebo također malo zaprepašteno.
Duhu naših sakramentalnih sastanaka nadodat će ako su predsjedavajući službenici za govornicom značajno prije početka, slušajući uvodnu glazbu i pobožno postavljajući primjer koji bismo mi ostali trebali slijediti. Ako se čavrlja iza govornice, ne bismo trebali biti iznenađeni čavrljanjem pastve. Čestitamo onim biskupstvima koja ne čitaju obavijesti koje umanjuju duha štovanja. Ja, na primjer, ne mogu zamisliti svećenika poput Zaharije – tamo u drevnom hramu Gospodnjem, koji treba sudjelovati u jedinstvenoj svećeničkoj povlastici koja mu se pruža jednom u životu – jednostavno ga ne mogu zamisliti kako zastaje ispred žrtvenika kako bi nas podsjetio da je do izviđačke utrke drvenih autića još samo šest tjedana i da će rok za prijavu uskoro isteći.
Braćo i sestre, taj sat koji je Gospodin posvetio najsvetiji je sat u našem tjednu. Prema zapovijedi, okupljamo se za najšire prihvaćenu uredbu u Crkvi. Ona je u sjećanje na onoga koji je upitao može li ga mimoići kalež koji će upravo popiti, samo da bi nastavio jer je znao da ga za naše dobro kalež ne može mimoići. Pomoći će nam ako se prisjetimo da se simbol tog kaleža polako približava niz red prema nama pod rukama jedanaestogodišnjih i dvanaestogodišnjih đakona.
Kada sveti sat dođe da predstavimo svoj žrtveni dar Gospodinu, imamo svoje vlastite grijehe i nedostatke za razriješiti; zato smo tamo. Ali mogli bismo biti uspješniji u takvom kajanju ako imamo obzira prema tuđim slomljenim srcima i utučenim duhovima koji nas okružuju Nedaleko od nas sjede neki koji su možda plakali – javno ili u sebi – tijekom cijele sakramentalne pjesme i molitve tih svećenika. Možemo li to potiho primijetiti i ponuditi našu malu koricu utjehe i našu malu čašicu suosjećanja – možemo li to posvetiti njima? Ili ucviljenom članu koji se bori i koji nije na bogoslužju i, ne bude li ponešto otkupiteljskog posluživanja s naše strane, neće biti tamo ni idući tjedan? Ili našoj braći i sestrama koji uopće nisu članovi Crkve, ali jesu naša braća i sestre? Na ovome svijetu ne manjka patnje, unutar Crkve i van nje, stoga pogledajte u bilo kojem smjeru i pronaći ćete nekoga čija se bol doima preteškom za podnijeti i čija žalost, čini se, nema kraja. Jedan način na koji možemo »uvijek ga se spominjati«10 bio bi pridružiti se Velikom Liječniku u njegovom beskrajnom zadatku uzimanja tereta onih koji su opterećeni i olakšavanja boli onima koji su uznemireni.
Voljeni prijatelji, dok se svaki tjedan ujedinjujemo diljem svijeta u onome što se nadamo da je rastuća sveta potvrda Kristovog veličanstvenog pomirbenog dara cijelom čovječanstvu, donesimo na sakramentalni oltar »više suza za njegovu tugu [i] više boli za njegovu žalost«. Tada, dok promišljamo, molimo se i obnavljamo savez, uzmimo od tog svetog trenutka »više strpljivosti u trpljenju, … više hvale za utjehu.«11 Za takvu strpljivost i utjehu, za takvu svetost i nadu, molim za sve vas u ime njega koji je razlomio dragocjeni kruh oprosta i izlio sveto vino otkupljenja, Isusa Krista, velikog, milostivog i svetog Jaganjca Božjeg. Amen.