Još jedan dan
Svi mi imamo »danas« u kojem živimo, a ključ da učinimo naš dan uspješnim je naša spremnost na žrtvovanje.
Prije nekoliko godina moji su prijatelji dobili prekrasno dijete koje su nazvali Brigham. Nakon njegovog rođenja Brighamu je dijagnosticirana rijetka bolest nazvana Hunterov sindrom, što je na žalost značilo da će Brigham imati kratak život. Jednog dana, dok su Brigham i njegova obitelj posjećivali hramsko tlo, Brigham je izrekao određeni izraz; dva puta je rekao: »Još jedan dan.« Već sljedećeg dana, Brigham je preminuo.
Posjetio sam Brighamov grob nekoliko puta, i svaki put kad to učinim, razmišljam o izrazu »još jedan dan«. Pitam se što bi značilo, kakav bi učinak imalo na moj život znati da imam još samo jedan dan života. Kako bih se odnosio prema svojoj ženi, svojoj djeci i drugima? Koliko bih bio strpljiv i pristojan? Kako bih se brinuo o svom tijelu? Koliko bih se žarko molio i istraživao Sveta pisma? Mislim da ćemo na ovaj ili onaj način svi u jednom trenutku imati svijest o »još jednom danu« – svijest da moramo mudro upotrijebiti vrijeme koje imamo.
U Starom zavjetu čitamo priču o Ezekiji, kralju Jude. Prorok Izaija je najavio Ezekiji da će njegov život uskoro završiti. Kad je čuo prorokove riječi, Ezekija se počeo moliti, preklinjati i gorko plakati. Tom je prilikom Bog dodao 15 godina Ezekijinom životu. (Vidi Izaija 38:1–5.)
Ako bi nam bilo rečeno da nam preostaje kratko vrijeme za živjeti, i mi bismo mogli preklinjati tražeći više dana života u ime onoga što smo trebali učiniti, ili učiniti drugačije.
Bez obzira na vrijeme koje Gospodin, u svojoj mudrosti, odluči udijeliti svakome od nas, u jedno možemo biti sigurni: svi mi imamo »danas« u kojem živimo, a ključ da učinimo naš dan uspješnim je naša spremnost na žrtvovanje.
Gospodin je rekao: »Gle, sada se zove danas sve do dolaska Sina Čovječjega, i zaista, to je dan žrtve« (NiS 64:23; kurziv nadodan).
Engleska riječ sacrifice (žrtva) dolazi od latinskih riječi sacer, što znači »sveto« i facere, što znači »učiniti«, drugim riječima činiti stvari svetima, odavati im počast.
»Nebeski blagoslov ta žrtva nosi« (»Čovjeku slava«, Pjesmarica, br. 14).
Na koje će načine žrtva učiniti naše dane značajnima i blagoslovljenima?
Prvo, osobna nas žrtva osnažuje i daje vrijednost stvarima za koje žrtvujemo.
Prije više godina u posnu nedjelju starija sestra došla je za govornicu iznijeti svoje svjedočanstvo. Živjela je u gradu koji se zove Iquitos koji se nalazi u amazonskom području Perua. Rekla nam je da je od vremena svog krštenja uvijek imala cilj primanja uredbi u hramu u Limi, Peru. Vjerno je plaćala punu desetinu i štedila od svojeg oskudnog prihoda godinama.
Njezina radost u odlasku u hram i primanju svetih uredbi u njemu bila je izražena ovim riječima: »Danas mogu reći da se napokon osjećam spremnom proći kroz zastor. Ja sam najsretnija žena na svijetu; štedjela sam novac, nemate pojma koliko dugo, da posjetim hram i nakon sedam dana na rijeci i 18 sati autobusom, napokon sam bila u domu Gospodnjem. Kad sam napuštala to sveto mjesto, rekla sam sebi, nakon svih žrtvi koje su se tražile od mene kako bih došla u hram, neću dopustiti da me išta natjera da olako shvaćam svaki savez koji sam sklopila; to bi bio gubitak. Ovo je veoma ozbiljna obveza!«
Naučio sam od ove drage sestre da je osobna žrtva neprocjenjiva snaga koja potiče naše odluke i našu odlučnost. Osobna žrtva potiče naše postupke, naše obveze i naše saveze te daje značenje svetim stvarima.
Drugo, žrtve koju prinosimo za druge, i koje drugi prinose za nas, rezultira blagoslovima za sve.
Kad sam bio student u zubarskoj školi, financijski izgledi naše lokalne ekonomije nisu bili veoma ohrabrujući. Inflacija je dramatično smanjivala vrijednost valute iz dana u dan.
Sjećam se godine kad sam trebao upisati kiruršku praksu; trebao sam imati svu potrebnu kiruršku opremu prije upisivanja tog semestra. Moji su roditelji uštedjeli potrebna sredstva. Ali jedne se noći nešto dramatično dogodilo. Otišli smo kupiti opremu, da bismo otkrili kako je iznos novca koji smo imali za kupnju čitave opreme sada bio dovoljan za kupiti samo par kirurških pinceta – i ništa više. Vratili smo se kući praznih ruku i teška srca zbog misli da ću izgubiti semestar fakulteta. Međutim, iznenada je moja majka rekla: »Taylor, dođi sa mnom, idemo vani.«
Otišli smo u grad gdje ima mnogo mjesta koja prodaju i kupuju nakit. Kad smo došli u jedan dućan, moja je majka izvadila iz svoje torbe malu plavu baršunastu vrećicu koja je sadržavala prekrasnu zlatnu narukvicu sa zapisom koji je govorio: »Mojoj dragoj kćeri od tvog oca.« Bila je to narukvica koju joj je moj djed poklonio za jedan od njenih rođendana. Tada ju je, pred mojim očima, prodala.
Kad je primila novac, rekla mi je: »Ako postoji jedna stvar u koju sam sigurna, to je da ćeš ti biti zubar. Idi i kupi svu opremu koju trebaš.« Dakle, možete li zamisliti kakav sam student postao od tog trenutka nadalje? Htio sam biti najbolji i završiti studij brzo zato što sam znao visoku cijenu žrtve koju je prinosila.
Naučio sam da nas žrtve koje naši bližnji prinose za nas osvježavaju poput hladne vode usred pustinje. Takva žrtva donosi nadu i motivaciju.
Treće, svaka žrtva koju prinosimo mala je u usporedbi sa žrtvom Sina Božjega.
Što je vrijednost čak i omiljene zlatne narukvice u usporedbi sa žrtvom samog Sina Božjega? Kako možemo iskazati poštovanje toj beskrajnoj žrtvi? Svakog se dana možemo sjetiti da imamo još jedan dan života i biti vjerni. Amulek je podučio: »Da, želio bih da istupite i da ne otvrdnjujete više srca svoja; jer gle, sad je vrijeme i dan spasenja vašega; i zato, pokajete li se i ne otvrdnete li srca svoja, smjesta će veliki naum otkupljenja biti ostvaren za vas« (Alma 34:31). Drugim riječima, ponudimo li Gospodinu žrtvu skršenog srca i raskajanog duha, blagoslovi velikog nauma sreće odmah se očituju u našem životu.
Naum otkupljenja moguć je zahvaljujući žrtvi Isusa Krista. Kao što je on sam opisao, žrtva »prouzroči da ja, sâm Bog, najveći od svih, uzdrhtim od boli, i krvarim iz svake pore, te trpim i tijelom i duhom – i htjedoh ne piti gorku čašu, i ustuknuti« (NiS 19:18).
A zbog ove žrtve, nakon slijeđenja procesa iskrenog pokajanja, možemo osjetiti kako se težina naših pogrešaka i grijeha uklanja. Zapravo, krivnja, stid, bol, tuga i prezir prema sebi zamijenjeni su čistom savješću, srećom, radošću i nadom.
Istovremeno, kada častimo i kada smo zahvalni za njegovu žrtvu, možemo u velikoj mjeri primiti snažnu želju da budemo bolja Božja djeca, da se držimo podalje od grijeha i obdržavamo saveze kao nikada prije.
Tada ćemo sami, poput Enoša kada je primio oprost svojih grijeha, osjetiti želju da se žrtvujemo i tražimo dobrobit svoje braće i sestara (vidi Enoš 1:9). I bit ćemo spremniji svakog »još jednog dana« slijediti poziv koji nam je predsjednik Howard W. Hunter iznio kada je rekao: »Ispravite svađe. Potražite zaboravljenog prijatelja. Ostavite sumnju i zamijenite je povjerenjem… Dajte blag odgovor. Potičite mlade. Iskažite svoju odanost riječju i djelom. Održite obećanje Odreknite se zamjeranja. Oprostite neprijatelju. Ispričajte se. Nastojte razumjeti. Razmislite o svojim očekivanjima prema drugima. Mislite najprije na nekoga drugoga. Budite ljubazni. Budite nježni. Smijte se malo više. Izrazite svoju zahvalnost. Zaželite dobrodošlicu strancu. Obradujte srce djeteta… Izgovarajte ljubav i onda je izgovarajte ponovno« (Naučavanja predsjednika Crkve: Howard W. Hunter [2015.] 31; prilagođeno iz »What We Think Christmas Is« McCall’s, prosinac 1959., 82–83).
Ispunimo naše dane takvim poticajem i snagom koje nam daju osobna žrtva i žrtva koju prinosimo za druge ili primamo od drugih. I na poseban način, uživajmo u miru i radovanju koje nam žrtva Jedinorođenca nudi; da, taj mir koji se spominje kada čitamo da Adam pade da bi ljudi bili, a ljudi jesu – vi jeste – da biste imali radost (vidi 2 Nefi 2:25). Ta je radost prava radost koju samo žrtva i Pomirenje Spasitelja Isusa Krista mogu ponuditi.
Moja je molitva da ga slijedimo, da vjerujemo u njega, da ga volimo i da osjećamo ljubav iskazanu njegovom žrtvom svaki put kada imamo priliku živjeti još jedan dan. U ime Isusa Krista, amen.