Sve je to zbog ljudi
Crkva je zbog vas, Gospodinovih učenika – onih koji ga vole i slijede te koji su uzeli njegovo ime na sebe.
Dok sam se pripremao za izgradnju veličanstvenog hrama Pariz Francuska, imao sam iskustvo koje nikada neću zaboraviti. Godine 2010., kada je pronađeno zemljište za hram, gradonačelnik grada je zatražio da se sastane s nama kako bi saznao više o našoj Crkvi. Ovaj je sastanak bio ključan korak u stjecanju građevinske dozvole. Pedantno smo pripremili prezentaciju koja je uključivala nekoliko dojmljivih fotografija hramova svetaca posljednjih dana. Moja je najstrastvenija nada bila da će njihova arhitektonska ljepota uvjeriti gradonačelnika da podrži naš projekt.
Na moje iznenađenje, gradonačelnik je nagovijestio da će, umjesto da pregledaju našu prezentaciju, on i njegov tim radije provesti vlastito istraživanje kako bi otkrili kakva smo mi vrsta crkve. Sljedećeg mjeseca smo pozvani natrag kako bismo poslušali izvješće koje je podnijela gradska vijećnica koja je slučajno bila i profesorica religijske povijesti. Rekla je: »Više od svega, htjeli smo razumjeti tko su članovi vaše crkve. Prvo smo prisustvovali na jednom od vaših sakramentalnih sastanaka. Sjedili smo u stražnjem dijelu kapele i pažljivo promatrali ljude u kongregaciji i što su oni radili. Tada smo se sastali s vašim susjedima – onima koji žive oko vašeg centra kolčića – i upitali smo ih kakvi ste ljudi vi mormoni.«
»Pa, koji su vaši zaključci?«, Upitao sam, osjećajući se malo tjeskobno. Odgovorila je: »Otkrili smo da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana bliža prvotnoj Crkvi Isusa Krista od ijedne druge za koju znamo«. Gotovo sam se pobunio rekavši: »To nije u potpunosti točno! To nije crkva koja je najbliža; to jest Crkva Isusa – ista Crkva, istinita Crkva!«. No, suzdržao sam se i umjesto toga prinio tihu molitvu zahvale. Gradonačelnik nas je tada obavijestio da, temeljem njihovog otkrića, on i njegov tim nemaju primjedbi na izgradnju hrama u svojoj zajednici.
Danas, kada razmišljam o tom čudesnom iskustvu, osjećam se zahvalan na gradonačelnikovoj mudrosti i duhu razlučivanja. Znao je da ključ u razumijevanju Crkve nije u tome da ju se sagleda kroz vanjski izgled njezinih građevina ili čak kao dobro uspostavljenu instituciju, već kroz njene milijune vjernih članova koji svakoga dana nastoje slijediti primjer Isusa Krista.
Definicija Crkve može se dobiti iz odlomka u Mormonovoj knjizi u kojem stoji: »I oni [što znači Gospodinovi učenici] koji bijahu kršteni u ime Isusovo bijahu nazvani crkvom Kristovom«.1
Drugim riječima, Crkva je tu zbog ljudi. Tu je zbog vas, Gospodinovih učenika – onih koji ga vole i slijede te koji su uzeli njegovo ime na sebe po savezu.
Predsjednik Russell M. Nelson jednom je usporedio Crkvu s lijepim automobilom. Svi mi volimo kada je naše vozilo čisto i sjajno. No, svrha auta nije da se ističe kao atraktivan stroj; svrha je prevoziti ljude u autu.2 Na isti način, kao članovi Crkve, mi cijenimo što imamo predivna mjesta bogoštovlja koja su čista i dobro održavana, a također uživamo što imamo dobro funkcionirajuće programe. No, oni su tek sustavi podrške. Naša isključiva namjera je pozvati svakog Božjeg sina i kćer da dođu Kristu te ih voditi diljem puta saveza. Ništa nije važnije. Naše je cijelo djelo vezano za ljude i saveze.
Nije li predivno da naziv koji je objavom dan obnovljenoj Crkvi povezuje dva najvažnija čimbenika u svakom evanđeoskom savezu? Prvo je ime Isusa Krista. Ova Crkva pripada njemu, a njegovo posvećujuće Pomirenje i savezi su jedini put do spasenja i uzvišenja. Drugi dio naziva odnosi se na nas: svece, ili drugim riječima, njegove svjedoke i učenike.
Naučio sam važnost usredotočenosti na ljude kada sam služio kao predsjednik kolčiča u Francuskoj. Na početku mojeg služenja na umu sam imao vrlo ambiciozan cilj za kolčić: stvaranje novih odjela, izgradnju novih sastajališta pa čak i izgradnju hrama u našem području. Kada sam razriješen, šest godina kasnije, nijedan od tih ciljeva nije bio ostvaren. To se moglo činiti kao potpuni neuspjeh osim što su, tijekom ovih šest godina, moji ciljevi postali potpuno drugačiji.
Dok sam sjedio iza govornice na dan svoga razrješenja, bio sam obasut dubokim osjećajem zahvalnosti i postignuća. Pogledao sam lica stotina članova koji su bili nazočni. Mogao sam se prisjetiti duhovnog iskustva povezanog sa svakim od njih.
Tamo su bila ona braća i sestre koja su ušla u vode krštenja, oni kojima sam potpisao njihove prve preporuke kako bi mogli primiti svete uredbe hrama te oni mladi i parovi koje sam odijelio ili razriješio kao cjelodnevne misionare. Tamo su bili mnogi drugi kojima sam posluživao dok su prolazili kroz kušnje i nevolje u svojem životu. Osjetio sam golemu bratsku ljubav za svakoga od njih. Pronašao sam čistu radost u služenju njima i radovanju u njihovoj rastućoj odanosti Spasitelju i vjeri u njega.
Predsjednik M. Russell Ballard je naučavao: »Ono što je najvažnije u našim crkvenim odgovornostima nisu statistički podaci o kojima se izvještava ili sastanci koji se održavaju, već činjenica jesu li pojedinci – kojima se pojedinačno služilo kao što je Spasitelj činio – uzdignuti i ohrabreni te na kraju promijenjeni.«3
Moja draga braćo i sestre, jesmo li aktivni u evanđelju ili smo samo zaposleni u Crkvi? Ključ je u slijeđenju Spasitelja u svemu. Učinimo li to, prirodno ćemo se usredotočiti na spašavanje pojedinaca umjesto na izvršavanje zadataka i primjenjivanje programa.
Jeste li se ikada upitali kako bi bilo kada bi Spasitelj posjetio vaš odjel ili ogranak iduće nedjelje? Što bi on učinio? Bi li se on brinuo jesu li vizualna pomagala dovoljno dobra ili jesu li stolice postavljene ispravno u učionici? Ili, bi li pronašao nekoga koga bi volio, podučavao i blagoslovio? Možda bi on potražio novog člana ili prijatelja kojemu bi izrazio dobrodošlicu, bolesnog brata ili sestru u potrebi za utjehom, ili kolebljivu mladu osobu koju treba uzdignuti i potaknuti.
Kojim bi satovima Isus prisustvovao? Ne bi me iznenadilo ako bi prvo posjetio Malu školu. Vjerojatno bi kleknuo i porazgovarao s njima licem u lice. Izrazio bi im svoju ljubav, ispričao im priče, čestitao im na njihovim crtežima i svjedočio o svojem Ocu na Nebu. Njegov bi stav bio jednostavan, iskren i bez hinjenja. Možemo li i mi činiti slično?
Obećavam vam da dok nastojite djelovati prema Gospodinovom rasporedu, ništa neće postati važnije od pronalaska onih ljudi kojima možete pomoći i blagosloviti ih. U crkvi ćete se usredotočiti na podučavanje pojedinaca i da im dirnete srce. Vaša će briga biti da njegujete duhovno iskustvo umjesto da organizirate savršenu aktivnost, da poslužujete drugim članovima umjesto da označavate kućicu radi broja posjeta koje ste napravili. Neće se raditi o vama, već o onima koje nazivamo našom braćom i sestrama.
Ponekada govorimo o odlasku u crkvu. No, Crkva je puno više od građevine ili određenog mjesta. Jednako je stvarna i živa u najskromnijim nastambama u najudaljenijim područjima svijeta, kao što je ovdje u sjedištu Crkve u Salt Lake Cityju. Sam je Gospodin rekao: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima«.4
Crkvu nosimo s nama gdje god išli: na posao, u školu, na odmor i posebice u našim domovima. Sama naša nazočnost i utjecaj mogu biti dovoljni da učine bilo koje mjesto na kojem smo se našli svetim mjestom.
Sjećam se razgovora koji sam imao s prijateljem koji nije član naše vjere. Bio je iznenađen kada je čuo da bilo koji dostojni muškarac naše Crkve može primiti svećeništvo. Upitao je: »Pa, koliko obnašatelja svećeništva imate u svojem odjelu?«.
Odgovorio sam: »Između 30 i 40«.
Zbunjen, nastavio je: »U mojoj kongregaciji imamo samo jednog svećenika. Zašto trebate tako puno svećenika u nedjelju ujutro?«.
Intrigiran njegovim pitanjem, osjetio sam se nadahnut odgovoriti: »Slažem se s tobom. Mislim da nam ne treba tako puno obnašatelja svećeništva u crkvi nedjeljom. Ali, trebamo obnašatelje svećeništva u svakom domu. Kada nema obnašatelja svećeništva u domu, druge se obnašatelje svećeništva poziva da bdiju nad tom obitelji i poslužuju joj.«
Naša crkva nije samo nedjeljna crkva. Naše štovanje nastavlja se svakog dana u tjednu, gdje god se nalazili i u bilo čemu što činili. Naši domovi su posebice »primarna utočišta naše vjere«.5 Najčešće se u našim domovima molimo, blagoslivljamo, proučavamo, podučavamo Božju riječ i služimo čistom ljubavlju. Iz osobnog iskustva mogu posvjedočiti da su naši domovi sveta mjesta na kojima Duh može obilovati – jednako toliko koliko na našim službenim mjestima bogoštovlja, a ponekada i više nego tamo.
Svjedočim da ova Crkva jest Crkva Isusa Krista. Njezina snaga i vitalnost dolaze iz svakodnevnih radnji milijuna njegovih učenika koji svakodnevno nastoje slijediti njegov uzvišeni primjer brigom za druge. Krist živi i on ravna ovom Crkvom. Predsjednik Russell M. Nelson je prorok kojeg je on odabrao da nas vodi i usmjerava u naše doba. O tome svjedočim, u ime Isusa Krista. Amen.