Bog će otrti svaku suzu
Dok primjenjujemo vjeru u Spasitelja, on će nas uzdići i nositi kroz sva naša iskušenja i, konačno, spasiti nas u celestijalnom kraljevstvu.
Kao dio nauma našeg Nebeskog Oca, on je dozvolio da žalost bude utkana u naše smrtno iskustvo.1 Premda se čini da bolna iskušenja nisu ravnomjerno raspoređena, možemo biti sigurni da u većoj ili manjoj mjeri svi patimo i borimo se. Moja je molitva da će nas Sveti Duh voditi k većem razumijevanju zašto mora biti tako.
Kad kroz perspektivu vjere u Krista promatramo teška životna iskustva, možemo vidjeti da naša patnja ima božansku svrhu. Vjernici mogu iskusiti istinu Petrovog naizgled proturječnog savjeta. Napisao je: »Štoviše, blago vama ako biste i trpjeli zbog pravednosti!«2 Kad priklonimo naša »srca za razumijevanje«,3 možemo povećati svoju sposobnost izdržati svoja iskušenja i učiti od njih te se kroz njih pročistiti. Takvo razumijevanje pruža odgovor na vječno pitanje: »Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?«
Svi koji danas slušaju u nekoj su mjeri iskusili usamljenost, očaj, žalost, bol ili tugu. Bez promatranja očima vjere4 i razumijevanja vječne istine, često pronalazimo da jad i patnja koje proživljavamo u smrtnosti mogu sakriti ili zamračiti vječnu istinu o spoznaji da je veliki naum našeg Oca na Nebu doista vječni naum sreće. Ne postoji drugi način za primanje punine radosti.5
Bog nas poziva da s vjerom odgovorimo na svoje jedinstvene nevolje kako bismo mogli žnjeti blagoslove i steći znanje koje se ne može naučiti ni na koji drugi način. Dana nam je uputa da obdržavamo zapovijedi u svakoj prilici i okolnosti, jer »onomu koji je vjeran u nevolji, plaća će biti veća u kraljevstvu nebeskomu«.6 I kao što piše u Svetim pismima: »Ako si žalostan, prizivaj Gospoda, Boga svojega s prošnjom, da vam se duše obraduju.«7
Apostol Pavao, i sam dobro upoznat s nevoljom, crpio je iz vlastitog iskustva kako bi dubinom i ljepotom podučavao vječnu perspektivu koja dolazi kad izdržavamo dobro i strpljivo. Rekao je: »Naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu.« 8 Drugim riječima, i usred nevolja možemo znati da je Bog zauzvrat pripremio vječnu nagradu.
Pavlova sposobnost da o iskušenjima, progonima i žalostima u svom životu govori kao o »malim nevoljama« pruža pogrešnu sliku o ozbiljnosti njegove patnje, koju je za njega nadjačala vječna perspektiva evanđelja. Pavlova vjera u Isusa Krista sve je učinila podnošljivim. Pet puta je bio bičevan, tri puta šiban, jednom kamenovan, tri puta je doživio brodolom, često je bio u pogiblima od rijeka, razbojnika, lažne braće, patio je u trudu i muci, gladi i žeđi, i bio zatvoren u zimi i golotinji.9
Mnogi su od nas molili Boga da ukloni uzrok naše patnje, a kad olakšanje koje smo tražili nije došlo, bili smo u iskušenju misliti da nas on ne sluša. Svjedočim da, čak i u takvim trenucima, on čuje naše molitve, ima razlog dopustiti da se naše nevolje nastave10 i pomoći će nam podnijeti ih.11
U intimnom i misaonom odlomku, Pavao nam govori o neimenovanom »trnu« u njegovom tijelu, koji mu je uzrokovao veliku bol i bacio ga tri puta na koljena, moleći Gospodina da ga ukloni. Kao odgovor na Pavlove molitve, Gospodin nije uklonio trn već je dozvao mir i razumijevanje njegovom srcu, govoreći: »Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.« S novim razumijevanjem Pavao je mogao prihvatiti dani trn i biti zahvalan za njega. Rekao je: »Vrlo ću se rado… hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova.«12
Dok ovu vječnu perspektivu stječemo u svojim životima, naša sposobnost izdržavanja raste, učimo kako pripomoći onima kojima je pripomoć potrebna13 i počinjemo cijeniti i čak izražavati zahvalnost za iskustva koja nam Bog daje kako bi nas podučila na putu k vječnom životu.
Kad se borimo s tegobama, ponekad je teško naša iskušenja smatrati putokazima na osobnoj stazi učeništva. No, bilo da se s vremena na vrijeme nađemo u tamnoj dolini očaja ili na visokoj stazi sreće, može biti blagoslov suosjećati s tuđim patnjama i učiti iz njih.
Tijekom nedavnog zadatka na saboru okola na Filipinima, moje se srce slomilo kad sam čuo tragično iskustvo brata Daniela Apilada. Brat Apilado i njegova supruga kršteni su 1974. Prihvatili su obnovljeno evanđelje i zapečatili se u hramu. Kasnije su bili blagoslovljeni s petero prekrasne djece. Dana 7. srpnja 1997., dok je brat Apilado služio kao predsjednik okola, izbio je požar u njihovom malom domu. Najstariji sin brata Apilada, Michael, spasio je svog oca izvukavši ga iz plamteće građevine, a zatim potrčao natrag u kuću kako bi spasio ostale. To je bio posljednji put da je brat Apilado svog sina vidio živog. Vatra je progutala suprugu brata Apilada, Domingu, i njihovo petero djece.
Činjenica da je brat Apilado u trenutku tragedije živio životom ugodnim Bogu nije spriječila tragediju niti ga je učinila otpornim na žalost koja je uslijedila. No njegova mu je vjernost u obdržavanju svojih saveza i primjenjivanju vjere u Krista dala sigurnost u obećanje da će se ponovno sastati sa svojom suprugom i obitelji. Ova je nada postala sidro njegovoj duši.14
Tijekom mojeg posjeta, brat Apilado, sada patrijarh u okolu, upoznao me sa svojom novom suprugom, Simonette, i njihova dva sina, Raphaelom i Danielom. Doista, Isus Krist može i bude »iscijeli[o] srca slomljena«.15
Iznoseći priču brata Apilada, bojim se da veličina njegovog gubitka može uzrokovati da mnogi pomisle kako su njihove žalosti i patnje male u usporedbi s njegovima. Molim vas ne uspoređujte se već nastojte učiti i primjenjivati vječna načela dok prolazite kroz talionik nevolje.
Ako vam se mogu pojedinačno obratiti – »svi koji ste umorni i opterećeni«16 – vaše osobne borbe – vaše pojedinačne žalosti, boli, tegobe i slabosti svake vrste – poznati su našem Ocu na Nebu i njegovom Sinu. Budite hrabri! Imajte vjere! I vjerujte u Božja obećanja!
Svrha misije Isusa Krista bila je da će »on uzeti na se boli i slabosti naroda svojega«, »uzet će na se slabosti njihove« i »u pomoć pritjecati narodu svojemu u slabostima njihovim«.17
Kako bismo u potpunosti primili ove darove koje naš Spasitelj tako dobrovoljno nudi, svi moramo naučiti da patnja sama po sebi ne podučava niti daje išta od trajne vrijednosti, ukoliko se svjesno, s vjerom, ne uključimo u proces učenja u našim nevoljama.
Starješina Neal A. Maxwell jednom je ovim riječima iznio ono što je naučio o svrhovitoj patnji:
»Određeni oblici patnje, dobro podneseni, mogu u stvari biti plemeniti…
Dio dobrog podnošenja sastoji se od dovoljno krotkosti, usred naše patnje, kako bismo naučili iz svojih značajnih iskustava. Umjesto jednostavnog prolaska kroz sve to, one kroz nas moraju proći na načine koji nas posvećuju.«18
U životima i primjerima drugih primijetio sam da primjena čvrste i postojane vjere u Isusa Krista i njegova obećanja pruža sigurnu nadu da nas očekuju bolje stvari. Ta nas sigurna nada učvršćuje, donoseći snagu i moć koje su nam potrebne kako bismo izdržali.19 Kada možemo shvatiti povezanost naše patnje s uvjerenjem u našu svrhu u smrtnosti i još više s nagradom koja nas očekuje u nebesima, naša se vjera u Krista uvećava i mi primamo utjehu svojim dušama.
Tada možemo vidjeti svjetlost na kraju tunela. Starješina Jeffrey R. Holland je podučavao: »Doista postoji svjetlost na kraju tunela. To je svjetlo svijeta, sjajna zvijezda Danica, ‘svjetlost koja je beskrajna i koja se nikad ne može pomračiti’ [Mosija 16:9]. Ja sam Sin samoga Boga.«20
Možemo crpiti snagu iz spoznaje da su sva teška iskustva u ovom životu privremena – čak i najmračnija noć završava zorom.
Kada se sve završi i kada smo izdržali u svemu s vjerom u Isusa Krista, imamo obećanje da će »Bog otrti svaku suzu s [naših] očiju«.21
Svjedočim da Bog naš Otac i njegov Sin, Isus Krist, žive i da obdržavaju obećanja. Svjedočim da nas Spasitelj sve poziva da dođemo i sudjelujemo u njegovom pomirenju. Dok primjenjujemo vjeru u njega, on će nas uzdići i nositi kroz sva naša iskušenja i, konačno, spasiti nas u celestijalnom kraljevstvu. Pozivam vas da dođete Kristu, izdržite u vjeri, postanete savršeni u njemu i imate savršenu radost u njemu. U sveto ime Isusa Krista. Amen.