1 I tad se dogodi nakon što više godina bijaše prošlo, dođe čovjek među narod Nefijev, čije ime bijaše Šerem.

2 I dogodi se da on poče propovijedati među narodom, i navješćivati im da neće biti Krista. I on propovijedaše mnogo toga što bijaše laskavo narodu; i to on učini kako bi oborio nauk Kristov.

3 I trudio se marljivo kako bi odmamio srca naroda, toliko da odmami mnoga srca; a znajući da ja, Jakov, imah vjeru u Krista koji će doći, tražio je mnoge prilike da mi priđe.

4 A on bijaše učen, tako da imaše savršeno poznavanje jezika naroda; stoga, on se mogaše služiti velikim laskanjem, i velikom moću govora, u skladu s moću đavlovom.

5 I on se nadaše da će me odvratiti od vjere, unatoč mnogim ^aobjavama i svemu onomu što vidjeh o tomu; jer ja doista vidjeh anđele, i oni mi posluživahu. I također čuh glas Gospodnji kako mi govori doslovno, s vremena na vrijeme; stoga, ne mogah biti odvraćen.

6 I dogodi se da mi on priđe i na ovaj mi način prozbori, govoreći: Brate Jakove, tražah mnoge prilike da govorim s tobom; jer čuh, a i znadem da obilaziš mnogo, propovijedajući ono što nazivaš evanđeljem ili naukom Kristovim.

7 I ti odmami mnoge od ovoga naroda, te oni izopačuju pravi put Božji, i ^ane obdržavaju zakon Mojsijev, koji je pravi put; i pretvaraju zakon Mojsijev u štovanje bića za koje kažeš da će doći za mnogo stotina godina. I evo gle, ja, Šerem, navješćujem tebi da je to hula; jer nitko ne zna o nečem takvom, jer on ^bne može znati o onomu što će doći. I na taj se način Šerem sukobljavaše sa mnom.

8 No gle, Gospod Bog uli ^aDuha svojega u dušu moju, toliko da ga postidjeh u svim riječima njegovim.

9 I ja mu rekoh: Niječeš li Krista koji će doći? A on reče: Kad bi bilo Krista, ne bih ga zanijekao; no znadem da nema Krista, niti bijaše, niti će ikad biti.

10 A ja mu rekoh: Vjeruješ li Pismima? I on reče: Da.

11 I rekoh mu: Onda ih ne razumiješ; jer ona uistinu svjedoče o Kristu. Gle, kažem ti da nijedan od proroka nije pisao, niti ^aprorokovao, a da nije govorio o tome Kristu.

12 I to nije sve — to mi bijaše očitovano, jer čuh i vidjeh; a to mi također bijaše očitovano ^amoću Duha Svetoga; stoga znadem, ako pomirenje ne bi bilo izvršeno, sav bi ljudski rod morao biti ^bizgubljen.

13 I dogodi se da mi on reče: Pokaži mi ^aznak tom moću Duha Svetoga, pomoću koje ti znadeš toliko mnogo.

14 A ja mu rekoh: Što sam ja da iskušavam Boga da pokaže tebi znak za ono što znadeš da je ^aistinito? No, ti to hoćeš zanijekati, jer si od ^bđavla. Ipak, nek ne bude moja volja; već ako te Bog htjedne udariti, nek ti to bude znak da on ima moć, i na nebu i na zemlji, i također, da će Krist doći. I tvoja volja, o Gospode, neka bude, a ne moja.

15 I dogodi se, kad ja, Jakov, izrekoh te riječi, moć Gospodnja dođe na njega, toliko da pade na zemlju. I dogodi se da on bijaše njegovan u razdoblju od mnogo dana.

16 I dogodi se da on reče narodu: Saberite se sutradan, jer ću umrijeti; stoga želim govoriti narodu prije nego što umrem.

17 I dogodi se da se sutradan mnoštvo sabere, i on im govoraše jasno, i poreče ono što ih bijaše podučavao, i prizna Krista, i moć Duha Svetoga, i posluživanje anđela.

18 I on im govoraše jasno, kako bijaše ^aobmanut moću ^bđavlovom. I govoraše o paklu, i o vječnosti, i o vječnoj kazni.

19 I reče: Bojim se da počinih ^aneoprostivi grijeh, jer lagah Bogu; jer zanijekah Krista, a govorah da vjerujem Pismima; a ona uistinu svjedoče o njemu. I jer tako lagah Bogu, veoma se bojim da će stanje moje biti ^bstrašno; no, ispovijedam se Bogu.

20 I dogodi se, kad on izreče te riječi, ne mogaše reći ništa više i ^aizdahnu.

21 A kad mnoštvo vidje da on govoraše to baš prije nego što će izdahnuti, zapanji se silno, toliko da moć Božja siđe na njih, i oni bijahu ^asvladani te padoše na zemlju.

22 Evo, to bijaše ugodno meni, Jakovu, jer zatražih to od Oca svojega koji bijaše na nebu; naime, on ču vapaj moj i usliša molitvu moju.

23 I dogodi se da mir i ljubav Božja bijahu obnovljeni ponovno među narodom; i oni ^aistraživahu Pisma, i ne slušahu više riječi toga opakog čovjeka.

24 I dogodi se da mnoga sredstva bijahu smišljena kako bi se Lamanci ^avratili i obnovili k spoznaji istine; no, to sve bijaše ^buzalud, jer oni uživahu u ^cratovima i ^dkrvoproliću, i imahu vječnu ^emržnju prema nama, braći svojoj. I nastojahu nas moću oružja svojega neprestance uništavati.

25 Stoga, narod se Nefijev utvrđivaše protiv njih oružjem svojim, i svom snagom svojom, uzdajući se u Boga i ^astijenu spasenja svojega; stoga oni nastaviše kao do sada biti pobjednicima nad neprijateljima svojim.

26 I dogodi se da ja, Jakov, počeh starjeti; a pošto je zapis o ovomu narodu vođen na ^adrugim pločama Nefijevim, stoga, zaključujem ovaj zapis, izjavljujući da pisah kako najbolje znadoh, govoreći da vrijeme uminu s nama, a i ^bživoti naši uminuše kao da nam to bijaše san, pošto bijasmo samotan i dostojanstven narod, lutalice, istjerani iz Jeruzalema, rođeni u tegobama u divljini, i omrznuti od braće naše, što uzrokova ratove i sukobe; stoga, mi oplakasmo dane svoje.

27 I ja, Jakov, vidjeh da moram ubrzo sići u grob svoj; stoga rekoh sinu svojemu ^aEnošu: Uzmi ove ploče. I kazah mu ono što mi brat moj Nefi ^bzapovjedi, a on obeća poslušnost zapovijedima. I ja okončavam pisanje svoje na ovim pločama, a to pisanje bijaše kratko; a čitatelju želim zbogom, nadajući se da će mnogi od braće moje čitati riječi moje. Braćo, zbogom.