Očišćeni pokajanjem
Zbog Božjeg nauma i Pomirenja Isusa Krista možemo biti očišćeni postupkom pokajanja.
U smrtnosti smo podložni ljudskim zakonima i Božjim zakonima. Imao sam neobično iskustvo presuđivanja u slučaju ozbiljnoga nečasnog postupka prema oba ova zakona – ranije, kao sudac Vrhovnog suda Ute, i sada, kao član Prvog predsjedništva. Kontrast koji sam iskusio između ljudskih zakona i Božjih zakona proširivao je moju zahvalnost prema stvarnosti i moći Pomirenja Isusa Krista. Prema ljudskim zakonima osoba kriva za najozbiljnije zločine može biti osuđena na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. No drugačije je pod milosrdnim naumom brižnog Nebeskog Oca. Svjedočio sam tome kako ovi isti ozbiljni grijesi mogu biti oprošteni u smrtnosti zbog pomirbene žrtve našeg Spasitelja za grijehe »sv[ih] on[ih] koji imaju srce skršeno i duh raskajan« (2 Nefi 2:7). Krist otkupljuje i njegovo je Pomirenje stvarno.
Brižna sućut našeg Spasitelja izražena je u sjajnoj pjesmi koju je izveo zbor.
Isusu dođi; on će te pazit,
iako ti si u tmini sad.
Njegova ljubav tebe će naći
uvesti nježno u dan.1
Pomirbena žrtva Isusa Krista otvara vrata »da bi se svi ljudi mogli pokajati i doći k njemu« (Nauk i savezi 18:11; vidi i Marko 3:28; 1 Nefi 10:18; Alma 34:8, 16). U knjizi Alminoj izvješćuje se o pokajanju i oprostu čak i onima koji su bili opak i krvoločan narod (vidi Alma 25:16; 27:27, 30). Moja je poruka danas ona nade za sve nas, uključujući one koji su izgubili svoje članstvo u Crkvi izopćenjem ili uklanjanjem imena. Svi smo mi grešnici koji možemo biti očišćeni pokajanjem. »Nije lako pokajati se za grijehe«, naučavao je starješina Russell M. Nelson na prethodnom Općem saboru. »No nagrada je vrijedna cijene.«2
I. Pokajanje
Pokajanje započinje našim Spasiteljem i ono je radost, ne teret. Na Božićnom sastanku duhovne misli prošlog prosinca, predsjednik Nelson je naučavao: »Istinsko pokajanje nije događaj. Ono je povlastica koja nikad ne prestaje. Ono je temeljno za napredak te mir uma, utjehu i radost.«3
Neka od najboljih naučavanja o pokajanju nalaze se u Alminoj propovijedi u Mormonovoj knjizi članovima Crkve koje je kasnije opisao kao one u stanju »velike nevjere«, »uznesen[e] u oholosti« i sa srcem priklonjenim »bogatstvu i ispraznostima svjetskim« (Alma 7:6). Svaki član ove obnovljene Crkve ima puno za naučiti iz Alminih nadahnutih naučavanja.
Započinjemo vjerom u Isusa Krista, jer »on je taj koji dolazi odnijeti grijehe svijeta« (Alma 5:48) Moramo se pokajati, kao što je Alma naučavao, »jer osim ako se ne pokajete, ne možete nipošto baštiniti kraljevstvo nebesko« (Alma 5:51). Pokajanje je ključan dio Božjeg nauma. Stoga što će svi griješiti u našem smrtnom iskustvu i biti isključeni iz Božje nazočnosti, čovjek ne bi mogao »biti spašen« bez pokajanja (Alma 5:31; vidi i Helaman 12:22).
Ovo je bilo naučavano od početka. Gospodin je zapovjedio Adamu: »Podučavaj o tomu djecu svoju, da se svi ljudi, posvuda, moraju pokajati, u protivnom ne mogu nikako baštiniti kraljevstvo Božje« (Mojsije 6:57). Moramo se pokajati za sve naše grijehe – svako naše postupanje ili nepostupanje u suprotnosti s Božjim zapovijedima. Nitko nije izuzet. Upravo sinoć nam je predsjednik Nelson dao izazov: »Braćo, svi se mi trebamo pokajati.«4
Kako bismo bili očišćenih pokajanjem, moramo se odreći svojih grijeha i priznati ih Gospodinu te njegovom smrtnom sucu kada je to potrebno (vidi Nauk i savezi 58:43). Alma je naučavao da moramo također »rađa[ti] djelima pravednosti« (Alma 5:35). Sve je to dio učestalog svetopisamskog poziva da dođemo Kristu.
Trebamo svakog šabata blagovati sakrament. U toj uredbi sklapamo saveze i primamo blagoslove koji nam pomažu prevladati sva djela i želje koje nas sprječavaju u dosezanju savršenstva koje nas naš Spasitelj poziva doseći (vidi Matej 5:48; 3 Nefi 12:48). Kada se »odrekn[emo]… sve bezbožnosti, i ljubi[mo] Boga svom svojom moću, umom i snagom«, tada možemo biti »savršeni u Kristu« i »posvećeni« kroz prolijevanje njegove krvi da bismo »posta[li] sveti, bez mrlje« (Moroni 10:32–33). Kakvo obećanje! Kakvo čudo! Kakav blagoslov!
II. Odgovornost i presude u smrtnosti
Jedna od svrha Božjeg nauma za ovo smrtno iskustvo jest »iskušat[i]« nas »da vidimo hoće[mo] li činiti sve što [nam] god Gospod Bog [naš] zapovjedi« (Abraham 3:25). Kao dio ovoga nauma, odgovorni smo Bogu i njegovim odabranim slugama, a ta odgovornost uključuje i smrtničke i božanske presude.
U Gospodinovoj Crkvi presude u smrtnosti za članove ili buduće članove donose vođe koji traže božansko usmjerenje. Njihova je odgovornost suditi osobama koje nastoje dođi Kristu kako bi primile moć Pomirenja na putu saveza k vječnom životu. Presude u smrtnosti određuju je li osoba spremna za krštenje. Je li osoba dostojna preporuke za odlazak u hram? Je li se osoba čije je ime uklonjeno iz crkvenih zapisa dovoljno pokajala kroz Pomirenje Isusa Krista da bi bila ponovno primljena krštenjem?
Kada smrtni sudac kojeg je Bog pozvao odobri osobi daljnji napredak, poput hramskih povlastica, on ne ukazuje na to da je ta osoba savršena i on ne oprašta nikakve grijehe. Starješina Spencer W. Kimball naučavao je da, nakon onoga što je on nazvao smrtna »oslobođenja [od] kazni«, osoba »mora također tražiti i osigurati od Boga neba konačno pokajanje, a samo on može odriješiti«.5 Ako grešna djela i želje ostanu neokajani do Posljednjeg suda, neskrušena osoba ostat će nečista. Konačna je odgovornost, uključujući posljednji pročišćujući učinak pokajanja, između svakoga od nas i Boga.
III. Uskrsnuće i Posljednji sud
Sud koji se najčešće spominje u Svetim pismima jest Posljednjih sud koji slijedi nakon Uskrsnuća (vidi 2 Nefi 9:15). U mnogim se stihovima u Svetim pismima izjavljuje da »svi ćemo stajati pred Božjim sudom« (Rimljanima 14:10; vidi i 2 Nefi 9:15; Mosija 27:31) »kako bi [n]am se sudilo u skladu s djelima što bijahu učinjena u smrtnom tijelu« (Alma 5:15; vidi i Otkrivenje 20:12; Alma 41:3; 3 Nefi 26:4). Svima će biti suđeno »prema djelima njihovim« (3 Nefi 27:15) i »prema želj[ama] srdaca njihovih« (Nauk i savezi 137:9; vidi i Alma 41:6).
Svrha ovog Posljednjeg suda jest odrediti jesmo li postigli ono što je Alma opisao kao »moćnu promjenu u srcima« (vidi Alma 5:14, 26), jesmo li postali novi stvorovi bez »sklonosti činiti zlo, već činiti dobro neprestance« (Mosija 5:2). Sudac je toga naš Spasitelj Isus Krist (vidi Ivan 5:22; 2 Nefi 9:41). Nakon njegovog ćemo suda svi mi priznati »da su sudovi njegovi pravični« (Mosija 16:1; 27:31; Alma 12:15), jer mu njegovo sveznanje (vidi 2 Nefi 9:15, 20) daje savršenu spoznaju svih naših djela i želja, i onih pravednih ili okajanih i onih nepravednih i neokajanih ili nepromijenjenih.
Sveta pisma opisuju postupak ovog Posljednjeg suda. Alma naučava kako pravda našega Boga zahtjeva da u uskrsnuću »sve bude vraćeno svome pravome redu« (Alma 41:2). To znači da »ako djela njihova bijahu dobra u ovome životu, i želje srdaca njihovih bijahu dobre… u posljednji [će] dan [biti] vraćeni onome što je dobro« (Alma 41:3). Slično tomu, »ako su djela njihova [ili želje njihove] zla, ona će im se vratiti za zlo« (Alma 41:4–5; vidi i Helaman 14:31). Slično tomu, prorok Jakov naučavao je da će tijekom Posljednjeg suda »oni koji su pravedni biti pravedni i dalje, a oni koji su prljavi bit će prljavi i dalje« (2 Nefi 9:16; vidi i Mormon 9:14; 1 Nefi 15:33). To je postupak koji prethodi našem pojavljivanju pred onime što Moroni naziva »ugodnim sudom velikoga Jahve, Vječnoga Suca i živih i mrtvih« (Moroni 10:34; vidi i 3 Nefi 27:16).
Kako bismo bili sigurni da ćemo biti čisti pred Bogom, moramo se pokajati prije Posljednjeg suda (vidi Mormon 3:22). Kao što je Alma rekao svojem grešnom sinu, ne možemo sakriti svoje grijehe pred Bogom »i osim ako se ne pokaješ, oni će stajati kao svjedočanstvo protiv tebe u posljednji dan« (Alma 39:8; naglasak dodan). Pomirenje Isusa Krista daje nam jedini način da ostvarimo potrebno čišćenje kroz pokajanje, a ovaj je smrtni život naše vrijeme za učiniti to. Iako smo podučeni da se ponešto pokajanja može dogoditi u svijetu duhova (vidi Nauk i savezi 138:1, 33, 58), to nije toliko sigurno. Starješina Melvin J. Ballard naučavao je: »Puno je lakše prevladati i služiti Gospodinu kada su i tijelo i duh spojeni kao jedno. Ovo je vrijeme kada su ljudi više odgovorni i podložni… Ovaj je život vrijeme za pokajanje.«6
Kada se pokajemo, imamo Gospodinovo jamstvo da će naši grijesi, uključujući naša djela i želje, biti pročišćeni, a naš ih se milosrdni konačni sudac »više… ne spominje[]« (Nauk i savezi 58:42; vidi i Izaija 1:18; Jeremija 31:34; Hebrejima 8:12; Alma 41:6; Helaman 14:18–19). Očišćeni pokajanjem možemo se osposobiti za vječni život koji je kralj Benjamin opisao kao »prebiva[nje] s Bogom u stanju beskrajne sreće« (Mosija 2:41; vidi i Nauk i savezi 14:7).
Kao još jedan dio Božjeg »naum[a] obnove« (Alma 41:2), Uskrsnuće će obnoviti »sve… k svojem pravom i savršenom tijelu« (Alma 40:23). To uključuje savršeno ispravljanje svih naših tjelesnih poremećaja i deformacija nastalih u smrtnosti, uključujući rođenjem, traumom ili bolešću.
Usavršava li nas ova obnova od svih naših nesvetih ili nesvladanih želja ili ovisnosti? To ne može biti. Znamo iz suvremene objave da ćemo biti suđeni prema našim željama kao i našim djelima (vidi Alma 41:5; Nauk i savezi 137:9), a da će nas čak i naše misli osuditi (vidi Alma 12:4). Ne smijemo »odla[gati] dan pokajanja svojega« do smrti, naučavao je Alma (Alma 34:33), jer će isti duh koji zaposjeda naše tijelo u ovom životu – bio Gospodinov ili đavlov – »imati moć da zaposjedne tijelo [n]aše u onom vječnom svijetu« (Alma 34:34). Naš Spasitelj ima moć i stoji spreman očistiti nas od zla. Sada je vrijeme za tražiti njegovu pomoć da se pokajemo za svoje opake ili nedolične želje i misli kako bismo bili čisti i spremni za stati pred Boga na Posljednjem sudu.
IV. Ruke milosrđa
Ono što obuhvaća sav Božji naum i sve njegove zapovijedi jest njegova ljubav prema svakome od nas koja je »najpoželjnija od svega… i najveća radost duši« (1 Nefi 11:22–23). Prorok Izaija umirio je čak i opake da kada se »vrat[e] Gospodu, [on] će [im] se smilovati… jer je velikodušan u praštanju« (Izaija 55:7). Alma je naučavao: »Gle, on šalje poziv svim ljudima, jer su ruke milosrđa ispružene prema njima, i on govori: Pokajte se, i ja ću vas primiti« (Alma 5:33; vidi i 2 Nefi 26:25–33). Uskrsli je Spasitelj rekao Nefijcima: »Gle, moja ruka milosrđa ispružena je prema vama, i tko god dođe, njega ću primiti« (3 Nefi 9:14). Iz ovog i mnogih drugih svetopisamskih naučavanja znamo da naš brižni Spasitelj otvara svoje ruke kako bi primio sve muškarce i žene prema brižnim uvjetima koje je odredio za uživanje u najvećim blagoslovima koje Bog ima za svoju djecu.7
Zbog Božjeg nauma i Pomirenja Isusa Krista, svjedočim sa »savršen[im] sjaj[em] nade« da nas Bog voli i mi možemo biti očišćeni postupkom pokajanja. Obećano nam je da »bude[mo] li se probijali naprijed, gosteći se riječju Kristovom, i ustraje[mo] li do svršetka, gle, ovako govori Otac: Imat ćete vječni život« (2 Nefi 31:20). Da ćemo svi to moći učiniti, preklinjem i molim, u ime Isusa Krista. Amen.