Zbor: Mjesto pripadanja

Godine 2010., Andre Sebako bio je mladić u potrazi za istinom. Iako nikada ranije nije prinio iskrenu molitvu, odlučio je pokušati. Ubrzo nakon, upoznao je misionare. Dali su mu karticu za prosljeđivanje sa slikom Mormonove knjige. Andre je nešto osjetio i pitao hoće li mu misionari prodati knjigu. Rekli su mu da može dobiti knjigu besplatno ako će doći u Crkvu.¹

Andre je došao sam u tada nedavno osnovani ogranak Mochudi u Bocvani u Africi. No ogranak je bio čvrsto povezana skupina puna ljubavi od oko 40 članova.² Iskazali su dobrodošlicu Andreu širom otvorenih ruku. Primio je misionarske lekcije i bio kršten. Bilo je predivno!

Ali što zatim? Kako će Andre ostati aktivan? Tko će mu pomoći napredovati na putu saveza? Jedan odgovor na to pitanje je njegov svećenički zbor!³

Svaki obnašatelj svećeništva, bez obzira na svoju situaciju, ima koristi od snažnog zbora. Moja mlada braćo koja obnašate Aronovo svećeništvo, Gospodin bi želio da uspostavite snažan zbor, mjesto pripadanja za svakog pojedinog mladića, mjesto na kojem je Gospodinov Duh prisutan, mjesto gdje se svi članovi zbora osjećaju dobrodošlo i cijenjeno. Dok Gospodin okuplja svoju djecu, ona trebaju mjesto gdje će pripadati i rasti.

Svaki od vas članova predsjedništva zbora vodi put dok tražite nadahnuće⁴ te razvijate ljubav i bratstvo među članovima zbora. Dajete posebnu pažnju onima koji su novi članovi, manje aktivni članovi ili onima koji imaju posebne potrebe.⁵ Sa svećeničkom moću, gradite snažan zbor.⁶ A snažan, ujedinjen zbor čini svu razliku u životu mladića.

Kada je Crkva najavila novi fokus evanđeoskog učenja usredotočen na dom,⁷ neki su pomislili na članove poput Andrea i pitali: »Što je s mladim ljudima koji dolaze iz obiteljske situacije gdje se evanđelje ne proučava i gdje ne postoji okruženje učenja i življenja evanđelja kod kuće? Hoće li oni biti ostavljeni?«

Ne! Nitko ne može biti napušten! Gospodin ljubi svakog mladića i svaku djevojku. Mi, kao svećenički vođe, Gospodinove smo ruke. Mi smo crkvena podrška nastojanjima usmjerenima na dom. Kada postoji ograničena podrška u domu, svećenički zborovi i drugi vođe i prijatelji paze i podržavaju svakog pojedinca i obitelj prema potrebi.

Vidio sam kako to djeluje. Iskusio sam to. Kada sam imao šest godina, moji su se roditelji razveli i moj je otac ostavio moju majku s petoro mlade djece. Moja je majka počela raditi kako bi skrbila za nas. Jedno vrijeme trebao joj je drugi posao, kao i dodatno obrazovanje. Imala je malo vremena za odgajanje. No djed i baka, ujaci, tete, biskupi i kućni učitelji uključili su se kako bi pomogli mojoj anđeoskoj majci.

I imao sam zbor. Toliko sam zahvalan za svoje prijatelje – svoju braću – koji su me voljeli i podržavali. Moj zbor bio je zbor pripadanja. Neki su smatrali da imam male šanse i da sam gubitnik zbog moje obiteljske situacije. Možda sam i bio. No svećenički zborovi promijenili su te šanse. Moj se zbor okupio oko mene i neizmjerno blagoslovio moj život.

Oko nas je mnoštvo onih koji imaju male šanse i gubitnika. Možda smo svi na ovaj ili onaj način. Ali svaki od nas ima zbor, mjesto gdje možemo primiti snagu i dati snagu. Zbor je »svi za jednoga, jedan za sve«.⁸ To je mjesto gdje podučavamo jedan drugoga, služimo drugima te gradimo jedinstvo i bratstvo dok služimo Bogu.⁹ To je mjesto gdje se događaju čudesa.

Želio bih vam ispričati o nekim čudesima koja su se dogodila u Andreovom zboru u Mochudi. Dok iznosim ovaj primjer, obratite pažnju na načela koja jačaju svaki svećenički zbor koji se na njih odnosi.

Nakon što je Andre bio kršten, pratio je misionare dok su podučavali četvoricu drugih mladića, koji su također bili kršteni. Sada je bilo pet mladića. Počeli su snažiti jedan drugoga i ogranak.

Šesti mladić, Thuso, također je kršten. Thuso je iznio evanđelje trojici svojih prijatelja i uskoro ih je bilo devetorica.

Učenici Isusa Krista često se okupljaju na ovaj način – jedan po jedan, kako ih pozivaju njihovi prijatelji. U drevno doba, kada je Andrija pronašao Spasitelja, brzo je otišao svom bratu Šimunu i »dovede ga k Isusu«.¹⁰ Na sličan način, ubrzo nakon što je Filip postao učenik Kristov, pozvao je svog prijatelja Natanaela da »dođ[e] i vidi«.¹¹

U Mochudi se deseti mladić ubrzo pridružio Crkvi. Misionari su pronašli jedanaestoga. A dvanaesti mladić krstio se nakon što je vidio učinke evanđelja na svoje prijatelje.

Članovi ogranka Mochudi bili su oduševljeni. Ti mladići »se obraćahu Gospodu, i pridruživahu se crkvi«.¹²

Mormonova knjiga igrala je značajnu ulogu u njihovom obraćenju.¹³ Thuso pamti: »Počeo sam čitati Mormonovu knjigu… svaki put kad sam bio slobodan, kod kuće, u školi, posvuda.«¹⁴

Oratilea je evanđelju privukao primjer njegovih prijatelja. On objašnjava: »Izgledalo je kao da su se promijenili dok kažeš keks… Pomislio sam da… to ima veze s malom… knjigom koju su počeli nositi… po školi. Mogao sam vidjeti kakvi dobri ljudi su postali… I [ja] sam se želio promijeniti.«¹⁵

Svih dvanaest mladića sakupljeni su i kršteni u razdoblju od dvije godine. Svaki je bio jedini član Crkve u svojoj obitelji. No njih je podržavala njihova crkvena obitelj, uključujući predsjednika Rakwelu,¹⁶ njihovog predsjednika ogranka; starješinu i sestru Taylor,¹⁷ stariji misionarski par; i druge članove ogranka.

Brat Junior,¹⁸ vođa zbora, pozvao je mladiće u svoj dom u nedjelju popodne i podučavao ih. Mladići su zajedno proučavali Sveta pisma i održavali redovite kućne večeri.

Brat Junior vodio ih je u posjet članovima, ljudima koje su podučavali misionari i bilo kome tko je trebao posjet. Svih dvanaest mladića nahrupilo bi u kamionet brata Juniora. Ostavljao ih je u domovima u suradništvima od dvojice ili trojice i kasnije se vraćao po njih.

Iako su mladići tek učili o evanđelju i nisu mislili da puno znaju, brat Junior im je rekao neka ljudima koje posjećuju iznesu jednu ili dvije stvari koje znaju. Ti mladi obnašatelji svećeništva podučavali su, molili se i pomagali brinuti se o Crkvi.¹⁹ Ispunili su svoje svećeničke odgovornosti i iskusili radost služenja.

Andre je rekao: »Igrali smo se zajedno, smijali zajedno, plakali zajedno i postali smo bratstvo.«²⁰ Zapravo, nazivaju se »Družina braće«.

Zajedno su postavili cilj da će svi služiti misiju. Budući da su bili jedini članovi Crkve u svojim obiteljima, imali su mnoge prepreke za prevladati, no pomagali su jedni drugima kroz njih.

Jedan po jedan, mladići su primali pozive na misiju. Oni koji su otišli prvi pisali su pisma onima koji su se još uvijek pripremali, iznoseći iskustva i potičući ih da služe. Jedanaestorica mladića služili su misiju.

Ti mladići iznijeli su evanđelje svojim obiteljima. Majke, sestre, braća, prijatelji, kao i ljudi koje su podučavali na svojim misijama, bili su obraćeni i kršteni. Čudesa su se dogodila i bezbrojni životi bili su blagoslovljeni.

Mogu čuti neke od vas kako mislite da se takvo čudo moglo dogoditi samo na mjestu poput Afrike, plodnom tlu gdje se okupljanje Izraela ubrzava. Međutim, svjedočim da je načelo primijenjeno u ogranku Mochudi istinito svugdje. Gdje god bili, vaš zbor može rasti kroz aktivaciju i iznošenje evanđelja. Kada i jedan učenik posegne prema prijatelju, jedan može postati dva. Dva mogu postati četiri. Četiri mogu postati osam. A osam može postati dvanaest. Ogranci mogu postati odjeli.

Spasitelj je podučio: »Gdje su dvojica ili trojica sabrani zajedno u moje ime… gle, tu ću ja biti posred njih.« ²¹ Nebeski Otac priprema umove i srca ljudi posvuda oko nas. Možemo slijediti poticaje, pružiti ruku prijateljstva, iznositi istinu, pozvati druge da pročitaju Mormonovu knjigu te ih voljeti i podržavati dok upoznavaju našeg Spasitelja.

Prošlo je gotovo 10 godina otkad je Družina braće iz Mochudija počela svoje zajedničko putovanje, a oni su i dalje družina braće.

Katlego je rekao: »Može nas razdvojiti udaljenost, no mi smo i dalje tu jedan za drugoga.«²²

Moja je molitva da prihvatimo Gospodinov poziv da budemo ujedinjeni s njim u našim svećeničkim zborovima kako bi svaki zbor mogao biti mjesto pripadanja, mjesto sabiranja, mjesto koje raste.

Isus Krist je naš Spasitelj, a ovo je njegovo djelo. O tome svjedočim, u ime Isusa Krista. Amen.