Pasti duše

Tijekom nedavnog razgovora sa svojim prijateljem, rekao mi je da se, kada je bio mladi, novokršteni član Crkve, odjednom osjećao kao da nekako nije više pripadao svojem odjelu. Misionari koji su ga podučavali bili su premješteni, a on se osjećao kao da je na rubu. Bez prijatelja u odjelu, pronašao je nove prijatelje i s njima se upustio u aktivnosti koja su ga odvojile od sudjelovanja u crkvi – toliko da je počeo zastranjivati od stada. Sa suzama u očima, opisao je koliko je bio zahvalan kada mu je član odjela ispružio ruku posluživanja te ga, na srdačan i sveobuhvatan način, pozvao da se vrati. U nekoliko mjeseci bio je natrag u sigurnosti stada, osnažujući druge kao i sebe. Nismo li zahvalni na pastiru u Brazilu koji je potražio ovog mladića, starješinu Carlosa A. Godoya, koji sada sjedi iza mene kao član predsjedništva Sedamdesetorice?

Čudesno je kako tako mala nastojanja imaju vječne posljedice. Ova je istina u srži nastojanja Crkve u posluživanju. Nebeski Otac može uzeti naša jednostavna, svakodnevna nastojanja i okrenuti ih u nešto čudesno. Prošlo je samo šest mjeseci od kada je predsjednik Russell M. Nelson najavio da je »Gospodin… napravio važne prilagodbe u načinu na koji skrbimo jedni za druge«¹, objašnjavajući: »Provest ćemo noviji, svetiji pristup brige i posluživanja drugima. Ta ćemo nastojanja jednostavno nazivati ‘posluživanje’.«²

Predsjednik Nelson je također objasnio: »Obilježje Gospodinove istinite i živuće Crkve uvijek će biti organizirani, usmjereni napor za posluživanjem pojedinoj djeci Božjoj i njihovim obiteljima. Budući da je ovo njegova Crkva, mi kao njegovi sluge posluživat ćemo pojedincu, baš kao i on. Posluživat ćemo u njegovo ime, s njegovom moću i ovlašću, i s njegovom dobrotom punom ljubavi.«³

Od te je najave vaša reakcija bila nevjerojatna! Primili smo izvješća o velikim uspjesima u primjenjivanju ovih promjena u gotovo svakom kolčiću na svijetu kako je uputio naš živući prorok. Na primjer, poslužiteljska braća i sestre dodijeljeni su obiteljima, uspostavljena su suradništva – uključujući mladiće i djevojke – i odvijaju se intervjui posluživanja.

Mislim kako nije slučajno da je šest mjeseci prije jučerašnje objaviteljske najave – »nov[e] usklađenost[i] i vez[e] između naučavanja evanđelja kod kuća i u Crkvi«⁴ – dana objaviteljska najava o »posluživanju«. Počevši sa siječnjem, kako ćemo provoditi jedan sat manje u našem crkvenom bogoslužju, sve što smo naučili u posluživanju pomoći će nam vratiti u ravnotežu više i svetije iskustvo usmjereno na šabat kod kuće s našom obitelji i voljenima.

S ovim organizacijskim strukturama na mjestu, mogli bismo upitati: »Kako znamo da poslužujemo na Gospodinov način? Pomažemo li Dobrom pastiru na način na koji je on to naumio?«.

Tijekom nedavne rasprave, predsjednik Henry B. Eyring je komentirao da se sveci prilagođavaju ovim značajnim promjenama, no također je izrazio iskrenu nadu da članovi prepoznaju kako je posluživanje više od toga da se bude »samo ljubazan«. Time se ne kaže da je biti ljubazan nevažno, već da oni koji razumiju istinski duh posluživanja shvaćaju kako ono daleko nadilazi ljubaznost. Izvršeno na Gospodinov način, posluživanje može imati dalekosežni pozitivan učinak koji odjekuje kroz svu vječnost, kao što ima za starješinu Godoya.

»Spasitelj je pokazao primjerom što znači posluživati dok je služio iz ljubavi… On je… podučavao [sve oko sebe], molio se za njih, tješio ih i blagoslivljao, pozivajući sve da ga slijede… Dok članovi Crkve poslužuju [na viši i svetiji način], oni uz molitvu nastoje služiti kao što bi on to činio – ‘bdijeti nad crkvom uvijek, i biti uz njih i jačati ih’, ‘pohađati kuću svakog člana’ i pomoći svakome da postanu istinski učenici Isusa Krista.«⁵

Razumijemo da pravi pastir voli svoje ovce, poznaje svaku imenom i »osobno se zanima za« njih.⁶

Moj je dugogodišnji prijatelj proveo svoj život kao uzgajatelj na ranču, naporno radeći na uzgajanju stoke i ovaca na brdovitom Stjenjaku. Jednom mi je iznio izazove i opasnosti vezane uz uzgoj ovaca. Opisao je da je u rano proljeće, kada se snijeg na širokom planinskom lancu uglavnom otopio, odveo stado od otprilike 2000 ovaca u planine da bude tamo tijekom ljeta. Tada je bdio na ovcama do kasne jeseni, kada su preseljena iz ljetnog obitavališta u zimsko obitavalište u pustinji. Opisao je koliko je teško brinuti se za veliko stado jer je bilo potrebno ustajati se rano i lijegati kasno – budeći se puno prije zore i dovršavajući duboko u noć. Nije mu bilo moguće da to učiniti sam.

Drugi su pomogli s čuvanjem stada, uključujući kombinaciju iskusnih ruku s ranča i mladih ruku koje su imale korist od mudrosti svojih suradnika. Također se oslanjao na dva stara konja, dva ždrijebca u obuci, dva ovčara i dvoje ili troje štenaca ovčara. Tijekom ljeta, moj prijatelj i njegove ovce suočili su se s vjetrom, olujama s pljuskovima, bolestima, ozljedama, sušom i skoro svakom drugom teškoćom koju bi osoba mogla zamisliti. Tijekom nekih su godina trebali dovlačiti vodu cijelo ljeto samo da bi održali ovce živima. Tada bi, svake godine u kasnu jesen, kada je zimsko vrijeme prijetilo, a ovce su spuštene s planine i prebrojane, obično bilo više od 200 njih koje su bile izgubljene.

Stado od 2000 ovaca odvedeno na planine u rano proljeće smanjilo bi se na manje od 1800. Većina izgubljenih ovaca nije izgubljena zbog bolesti ili prirodne smrti, već zbog grabežljivaca poput puma i kojota. Ovi bi grabežljivci obično pronašli janjad koja je odlutala od sigurnosti stada, udaljujući se od zaštite svojih pastira. Možete li na trenutak razmotriti ono što sam upravo opisao u duhovnom kontekstu? Tko je pastir? Tko je stado? Tko su oni koji pomažu pastiru?

Sam je Gospodin Isusu Krist rekao: »Ja sam pastir dobri, poznajem svoje ovce… I ja dajem život svoj za ovce«.⁷

Slično tomu, prorok Nefi je naučavao da će Isus »pasti ovce svoje, i u njemu će one nalaziti pašu«.⁸ Pronalazim trajan mir u spoznaji da »Gospod je moj pastir«⁹ i da on poznaje svakoga od nas i brine se o nama. Kada se suočimo sa životnim vjetrovima i olujama s pljuskovima, bolestima, ozljedama i sušom, Gospodin – naš Pastir – posluživat će nam. On će obnoviti naše duše.

Na isti način na koji se moj prijatelj brinuo o svojim ovcama uz pomoć mladih i starih ruku s ranča, konja i ovčara, Gospodin također zahtjeva pomoć u izazovnom radu brige za ovce u njegovom stadu.

Kao djeca brižnog Nebeskog Oca i kao ovce njegovog stada, mi uživamo blagoslove toga što nam Isus Krist poslužuje svakom ponaosob. Istodobno, kao pastiri imamo dužnost pružiti pomoć u posluživanju onima oko nas. Obraćamo pažnju na Gospodinove riječi: »Služit ćeš mi i istupati u ime moje, i sabirat ćeš ovce moje«.¹⁰

Tko je pastir? Svaki muškarac, žena i dijete u Božjem kraljevstvu je pastir. Nije potreban poziv. Od trenutka kada izronimo iz voda krštenja, imamo poslanje u ovom djelu. Posežemo u ljubavi prema drugima jer je to ono što nam je Spasitelj zapovjedio da činimo. Alma je naglasio: »Jer koji pastir… koji ima mnogo ovaca, ne bdije nad njima da vukovi ne bi ušli i proždrli stado njegovo? (…) Zar ga on ne goni van?«.¹¹ Kada god su naši bližnji u nevolji vremenito ili duhovno, mi hrlimo njima u pomoć. Nosimo bremena jedni drugima da bi bila laka. Tugujemo s onima koji tuguju. Tješimo one kojima je utjeha potrebna.¹² Gospodin s ljubavlju to očekuje od nas. I doći će dan kada će nas smatrati odgovornima za brigu koji pokazujemo u posluživanju njegovom stadu.¹³

Moj je prijatelj pastir iznio još jedan važan dio u brizi prema ovcama na pašnjaku. Opisao je da su izgubljene ovce bile posebno ranjive na opasnosti grabežljivaca. Zapravo, do 15 posto njegovog vremena i vremena njegovog tima bilo je posvećeno pronalasku izgubljene ovce. Čim prije su pronašli izgubljenu ovcu, prije nego što ovca odluta predaleko od stada, tim je manje bilo vjerojatno da će ovca biti ozlijeđena. Pronalazak izgubljene ovce zahtijevalo je puno strpljenja i discipline.

Prije nekoliko godina, pronašao sam toliko zanimljiv članak u mjesnim novinama da sam ga sačuvao. Naslov na naslovnici bio je: »Odlučan pas neće napustiti izgubljenu ovcu«.¹⁴ Ovaj članak opisuje mali broj ovaca koje pripadaju pogonu nedaleko od imanja mojeg prijatelja koje su nekako ostavljene na svojem ljetnom obitavalištu. Dva ili tri mjeseca kasnije, zaglavile su u planinama i bile zavijene snijegom. Kada su ovce ostavljene, pas ovčar je ostao s njima jer je bila njegova dužnost da pazi na ovce i štiti ih. Nije se htio maknuti sa svojeg mjesta! Tamo je ostao – mjesecima kružeći oko izgubljenih ovaca tijekom hladnog i snježnog vremena, služeći kao zaštita od kojota, puma i drugih grabežljivaca koji bi naudili ovcama. Ostao je tamo dok nije mogao voditi ili goniti ovce natrag do sigurnosti pastira i stada. Fotografija na naslovnoj stranici ovog članka omogućuje osobi da vidi narav u očima i držanju ovog psa ovčara.

U Novom zavjetu pronalazimo Spasiteljevu usporedbu i uputu koje nude daljnji uvid vezan za naše dužnosti kao pastira, poslužujuće sestre i braću, izgubljenih ovaca:

»Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nade?

A kad je nađe, stavi je, pun veselja, na svoja ramena

te, čim dođe kući, pozove prijatelje i susjede pa im rekne: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao svoj izgubljenu ovcu’«.¹⁵

Dok sažimamo lekciju naučavanu ovom usporedbom, pronalazimo ovaj dragocjeni savjet:

1. Mi trebamo prepoznati izgubljene ovce.

2. Tražimo ih dok ih ne nađemo.

3. Kada ih nađemo, možda ćemo ih morati položiti na svoja ramena kako bismo ih donijeli kući.

4. Okružujemo ih prijateljima kada se vrate.

Braćo i sestre, naši najveći izazovi i naše najveće nagrade mogu doći dok poslužujemo izgubljenim ovcama. Članovi Crkve u Mormonovoj knjizi »bdjeli [su] nad narodom svojim, i njegovali ga onim što se odnosi na pravednost«.¹⁶ Možemo slijediti njihove primjere i upamtiti da posluživanje treba biti »vođeno Duhom… fleksibilno… i prilagođeno potrebama svakog člana. Također, ključno je da »nastoj[imo] pomoći pojedincima i obiteljima pripremiti se za svoju narednu uredbu, obdržavanje [svojih] saveza… i da postanu samoodstatni.«¹⁷

Svaka je duša dragocjena našem Nebeskom Ocu. Njegov osobni poziv da poslužujemo od najveće mu je vrijednosti i važnosti jer je to njegovo djelo i slava. Ovo je doslovno djelo vječnosti. Svako od njegove djece ima nemjerljiv potencijal u njegovim očima. On vas voli s ljubavlju koju ne možete niti početi pojmiti. Poput predanog ovčara, Gospodin će ostati na planini da vas štiti tijekom vjetra, oluja s pljuskovima, snijega i mnogočega.

Predsjednik Russell M. Nelson nas je podučio na prošlom saboru: »Naša poruka svijetu [i nadodao bih »našem stadu kojemu poslužujemo«] je jednostavna i iskrena: pozivamo svu Božju djecu s obje strane vela da dođu svojem Spasitelju, prime blagoslove svetog hrama, imaju trajnu radost i osposobe se za vječni život«.¹⁸

Uzdignimo svoj pogled do ove proročke vizije kako bismo mogli pasti duše prema hramu i naposljetku našem Spasitelju, Isusu Kristu. On ne očekuje od nas da vršimo čudesa. Jedino nas traži da dovedemo svoju braću i sestre njemu, jer on ima moć otkupiti duše. Dok to činimo, možemo dobiti i dobit ćemo ovo obećanje: »I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac – slavu«.¹⁹ O tome svjedočim – i o Isusu Kristu, našem Spasitelju i Otkupitelju – u ime Isusa Krista. Amen.