Polaganje temelja velikog djela

Kao roditelji u Sionu, imamo svetu dužnost probuditi u našoj djeci strast i predanost radosti, svjetlu i istinama evanđelja Isusa Krista. Dok odgajamo svoju djecu, mi uspostavljamo tradicije u našem domu i gradimo uzorke komunikacije i ponašanja unutar naših obiteljskih odnosa. Čineći to, tradicije koje uspostavimo trebaju usaditi snažne, nepokolebljive odlike dobrote u našoj djeci koje će unijeti u njih snagu da se suoče s izazovima života.

Mnogo je godina naša obitelj uživala u godišnjoj tradiciji kampiranja visoko u planinama Uintah u sjeveroistočnoj Uti. Mi putujemo 32 km kamenitom, zemljanom cestom kako bismo stigli u prekrasnu zelenu dolinu, s visokim stjenovitim zidovima, kroz koju teče rijeka ispunjena hladnom, bistrom vodom. Svake godine, nadajući se da ćemo potvrditi vrijednost evanđeoskog nauka i običaja u srcima naše djece i unuka, Susan i ja tražimo od svakog od naših šest sinova i njihovih obitelji da pripreme kratku poruku na temu za koju oni osjećaju da je važan element u temelju doma usmjerenog na Krista. Tada se okupljamo za obiteljski sastanak duhovne misli na skrivenom mjestu i svaka obitelj iznosi svoju poruku.

Slika

Poruke ispisane na kamenove

Ove su godine naši unuci napisali temu svoje poruke na kamenove i zatim su ih, jednog po jednog, zakopali jedne do drugih, predstavljajući siguran temelj na kojem se uspostavlja sretan život. Utkana među svih šest njihovih poruka bila je nepromjenjiva, vječna istina da je Isus Krist ugaoni kamen tog temelja.

Riječima Izaije: »Stog ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.’«¹ Isus Krist je taj dragocjeni ugaoni kamen u temeljima Siona. On je objavio proroku Josephu Smithu: »Stoga, ne budite umorni od dobročinstava, jer polažete temelj velikog djela. A iz malenog proizlazi ono što je veliko.«²

Lekcije podučene kroz tradicije koje uspostavljamo u našim domovima, iako male i jednostavne, sve su važnije u današnjem svijetu. Što je to malo i jednostavno što će, kad se uspostavi, izvršiti veliko djelo u životima naše djece?

Predsjednik Russell M. Nelson nedavno se obratio velikoj kongregaciji blizu Toronta, Kanada, i dirljivo podsjetio roditelje na svetu odgovornost koju imamo da podučavamo našu djecu. Među temeljnim odgovornostima koje je prepoznao, predsjednik Nelson je naglasio dužnosti koje imamo kao roditelji u podučavanju naše djece da razumiju zašto blagujemo od sakramenta, značaj rađanja u savezu te važnost pripremanja za patrijarhalni blagoslov i njegovog primanja, te je potaknuo roditelje da vode u zajedničkom čitanju Svetih pisama kao obitelj.³ Kroz ove napore, naš nas voljeni prorok potiče da učinimo naše domove »utočištima vjere«.⁴

U Mormonovoj knjizi Enoš je zabilježio duboku zahvalnost koju je osjetio za primjer svog oca, koji ga »podučavaše u jeziku svojemu, a i u skladu s odgojem i prijekorom Gospodnjim«. Sa snažnim je osjećajem Enoš izjavio: »I blagoslovljeno budi ime Boga mojega radi toga.«⁵

Ja cijenim male i jednostavne tradicije koje smo počeli poštivati u našem domu tijekom 35 godina našeg braka. Mnoge su naše tradicije suptilne, ali značajne. Na primjer:

• Tijekom večeri kada nisam bio kod kuće, uvijek sam znao da će, pod Susaninim vodstvom, naš najstariji prisutni sin preuzeti na sebe vodstvo obitelji u proučavanju Svetih pisama i obiteljskoj molitvi.⁶

• Još jedna tradicija – mi nikada ne napuštamo dom niti završavamo telefonski razgovor, a da ne kažemo »volim te«.

• Naši su životi bili blagoslovljeni redovitim odvajanjem vremena da uživamo u osobnom razgovoru sa svakim od naših sinova. Tijekom jednog razgovora pitao sam našeg sina za njegove želje i pripremu za služenje misije. Nakon nešto rasprave, imali smo trenutak tišine ispunjene razmišljanjem; tada se on nagnuo i promišljeno rekao: »Tata, sjećaš se kad sam bio mali i počeli smo imati ove razgovore s ocem?«. Odgovorio sam: »Da.« »Pa«, rekao je, »obećao sam ti tada da ću služiti misiju, a ti si meni obećao da ćete ti i mama služiti misiju kada ostarite.« Zatim smo imali još jednu pauzu. »Imate li vi neki problem koji će vas spriječiti da služite – jer možda mogu pomoći?«

Dosljedne, zdrave obiteljske tradicije koje uključuju molitvu, čitanje Svetih pisama, kućnu obiteljsku večer i pohađanje crkvenih sastanaka, iako naizgled male i jednostavne, stvaraju kulturu ljubavi, poštovanja, jedinstva i sigurnosti. U duhu koji prati ova nastojanja naša djeca postaju zaštićena od vatrenih strijela protivnika toliko usađenih u svjetovnu kulturu našeg vremena.

Upućeni smo na mudar savjet Helamana njegovim sinovima: »A sad, sinovi moji, sjetite se, sjetite se da na stijeni, Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji, morate graditi temelj svoj; da kada đavao pošalje snažne vjetrove svoje, da, strijele svoje u vihoru, da, kad sva tuča njegova i snažna oluja njegova budu udarale na vas, to neće imati nikakve moći nad vama da vas povuče dolje u bezdan bijede i beskrajna jada, zbog stijene na kojoj ste izgrađeni, koja je pouzdan temelj, temelj na kojem ljudi, ako na njemu grade, ne mogu pasti.«⁷

Prije mnogo godina, dok sam služio kao mladi biskup, stariji gospodin zatražio je sastanak sa mnom. Opisao je svoj odlazak iz Crkve i pravedne tradicije svojih roditelja dok je bio mlad. Detaljno je opisao bol koju je doživio tijekom svog života dok je uzalud tražio trajnu radost usred trenutne sreće koju svijet nudi. Sada, u kasnijim godinama svog života, doživio je blage, ponekad kopkajuće šapćuće utiske Duha Božjeg koji ga vodi natrag lekcijama, praksama, osjećajima i duhovnoj sigurnosti njegove mladosti. Izrazio je zahvalnost za tradicije svojih roditelja i suvremenim je riječima ponovio Enošev proglas: »Blagoslovljeno budi ime Boga mojega radi toga.«

U mom iskustvu, povratak ovog dragog čovjeka evanđelju svojstven je za mnoge i često se ponavlja među Božjom djecom koja odu na neko vrijeme, vraćajući se učenjima i običajima svoje mladosti. U tim trenucima vidimo mudrost pisca izreke, koji opominje roditelje: »Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.«⁸

Svaki se roditelj suočava s trenucima frustracije i različitim razinama odlučnosti i snage dok odgaja djecu. Međutim, kada roditelji primjenjuju vjeru podučavajući djecu iskreno, s ljubavlju i čineći sve što mogu da im pomognu na putu, oni primaju veću nadu da će sjeme koje je posijano uhvatiti korijen u srcu i umu njihove djece.

Mojsije je dobro razumio temeljnu potrebu za neprestanim podučavanjem. Savjetovao je: »Napominji [ove riječi] svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ.«⁹

Mi klečimo pored naše djece tijekom obiteljske molitve, brinemo se za njih tijekom naših napora da održavamo značajno obiteljsko čitanje Svetih pisama, strpljivo se, s ljubavlju, brinemo za njih kada zajedno sudjelujemo u kućnoj obiteljskoj večeri i osjećamo tjeskobu za njih na našim koljenima usred naših privatnih molitvi prema nebu. O, kako čeznemo da sjeme koje sijemo proklije u srcu i umu naše djece.

Mislim da je manje stvar u tome razumiju li naša djeca usred našeg podučavanja, kao kada se nastoje čitati Sveta pisma ili održavati kućnu obiteljsku večer ili prisustvovati Zajedničkim aktivnostima i drugim crkvenim sastancima. Manje je stvar u tome razumiju li u tim trenucima važnost tih aktivnosti, a više je stvar u tome primjenjujemo li mi, kao roditelji, vjeru dovoljno da slijedimo Gospodinov savjet da ćemo marljivo živjeti, podučavati, poticati i iznositi očekivanja koja su nadahnuta evanđeljem Isusa Krista. To je trud potaknut našom vjerom – našim uvjerenjem da će jednog dana sjeme posijano u njihovoj mladosti uhvatiti korijen i početi klijati i rasti.

Ono o čemu razgovaramo, ono što propovijedamo i podučavamo određuje ono što će se dogoditi među nama. Kada uspostavljamo zdrave tradicije koje podučavaju nauk Kristov, Duh Sveti iznosi svjedočanstvo o istinitosti naše poruke i njeguje sjeme evanđelja koje je posađeno duboko u srca naše djece kroz naš trud cijelim putem. O tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.