»Biti uz njih i jačati ih«

Da parafraziram Ralpha Walda Emersona: »Najupečatljiviji trenuci u životu oni su u kojima osjećamo ushićenje otkrivenja.«¹ Predsjedniče Nelson, ne znamo koliko još »ushićenja« možemo podnijeti ovog vikenda. Neki od nas imamo slaba srca. Ali dok razmišljam o tome, vi se možete pobrinuti i za to također. Kakav prorok!

U duhu čudesnih izjava i svjedočanstava predsjednika Nelsona sinoć i jutros, iznosim svoje osobno svjedočanstvo da su ove prilagodbe primjeri objave koji su vodili ovu Crkvu od njezinih početaka. One su dodatni dokaz da Gospodin ubrzava svoje djelo u odgovarajuće vrijeme.²

Za sve koji su žele naučiti pojedinosti o ovim pitanjima, molimo znajte da će se odmah nakon zaključenja ovog zasjedanja sabora pokrenuti slijed koji uključuje, ne nužno ovim redoslijedom, slanja pisama od Prvog predsjedništva svakom članu Crkve od kojega imamo adresu e-pošte.Dokument s pitanjima i odgovorima od sedam stranica bit će priložen svim svećeničkim vođama i vođama pomoćnih organizacija. Naposljetku, ti materijali postavljaju se odmah na ministering.lds.org. »Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete!«³

Sada na predivno zaduženje koje je predsjednik Russell M. Nelson dao meni i sestri Jean B. Bingham. Braćo i sestre, kada djelo zborova i pomoćnih organizacija institucionalno sazrijeva, slijedi da i mi trebamo osobno sazreti – individualno se uzdići iznad bilo kakve mehaničke, funkcijski bezosjećajne rutine u iskreno sljedbeništvo kako je to izgovorio Spasitelj na kraju svog zemaljskog posluživanja. Dok se pripremao napustiti svoju još uvijek bezazlenu i pomalo bezglavu družinu sljedbenika, on nije napravio popis desetak administrativnih koraka koje su trebali poduzeti ili im dao pregršt izvješća koja je trebalo ispuniti u tri primjerka. Ne, on je sažeo njihovo zaduženje u jednu temeljnu zapovijed: »Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas… Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.«⁴

Nastojeći približiti nas tom evanđeoskom idealu, ovaj novi najavljeni koncept posluživanja svećeništva i Potpornog društva uključiti, između ostalog, sljedeće elemente, neke od kojih je Potporno društvo već provelo s predivnim uspjehom.⁵

• Nećemo više koristiti jezik kućnog učiteljstva i kućnog posjetiteljstva. To je dijelom zbog toga što će većina naših nastojanja u posluživanju biti u okruženju izvan doma i dijelom zbog toga što naš kontakt neće biti definiran podučavanjem pripremljene lekcije, iako se lekcija zasigurno može iznijeti ukoliko postoji potreba za njom. Primarna svrha u ovoj ideji posluživanja bit će, kao što je rečeno za ljude u Almino doba, da »su oni bdjeli nad narodom svojim, i njegovali ga onim što se odnosi na pravednost«.⁶

• Nastavit ćemo posjećivati domove koliko je to moguće, no mjesne okolnosti poput velikih brojeva, velikih razdaljina, osobne sigurnosti i drugih izazovnih uvjeta mogu onemogućiti posjet svakom domu svaki mjesec. Kao što je Prvo predsjedništvo savjetovalo prije mnogo godina, učinite najbolje što možete.⁷ Uz to kakav god raspored postavili za stvarne posjete, taj kalendar može se upotpuniti s telefonskim pozivima, pisanim porukama, tekstualnim porukama, e-poštom, video pozivima, razgovorima na crkvenim sastancima, zajedničkim projektima služenja, društvenim aktivnostima i mnoštvom mogućnosti iz svijeta društvenih medija. Međutim, trebao bih naglasiti da ovaj prošireni novi pogled ne uključuje žalosnu izjavu koji sam nedavno vidio na naljepnici automobilskog branika. Pisalo je: »Ako potrubim, bio sam ti u kućnom učiteljstvu.«Molim vas, molim vas, braćo (sestre nikada ne bi bile krive za to – govorim braći Crkve), s ovim prilagodbama želimo više obzira i brige, ne manje.

• S ovim novim, više evanđeoskim konceptom posluživanja, osjećam da počinjete paničariti što se broji na izvješću. Pa, opustite se, jer nema nikakvih izvješća – barem ne izvješća tipa 31. u mjesecu »Uspio sam proći kroz vrata za dlaku«. I u ovom nastojimo sazrjeti. Jedino izvješće koje će se dati je broj intervjua koje su vođe imali s poslužiteljskim suradništvima u odjelu tog tromjesečja. Koliko god to zvučalo jednostavno, moji prijatelji, ti su intervjui krucijalni. Bez te informacije biskup neće imati načina primiti informacije koje treba o duhovnim i vremenitim uvjetima njegovih ljudi. Upamtite: poslužiteljska braća predstavljaju biskupstvo i predsjedništvo zbora starješina; oni ih ne zamjenjuju. Ključevi biskupa i predsjednika zbora uvelike nadilaze ovaj pojam posluživanja.

• Budući da je ovo izvješće drugačije od bilo čega što ste podnosili u prošlosti, dozvolite mi naglasiti da mi u sjedištu Crkve ne trebamo znati kako ste ili gdje ili kada ostvarili kontakt sa svojim ljudima; samo trebamo znati i stalo nam je da ga ostvarite i blagoslovite ih kako god znate.

Braćo i sestre, imamo nebesku priliku kao cijela Crkva pokazati čisto bogoslužje neokaljano pred Bogom⁸ – »ponijeti jedan drugome bremena, da bi bila laka« i »tješiti one koji trebaju utjehu«,⁹ posluživati obudovljenima i sirotima, vjenčanima i samcima, snažnima i unesrećenima, pogaženima i čvrstima, sretnima i tužnima – ukratko, svima nama, svakome od nas, jer svi mi trebamo osjetiti toplu ruku prijateljstva i čuti čvrstu izjavu vjere. Međutim, upozoravam vas, novi naziv, nova fleksibilnost i manje izvješća neće učiniti ni trunčicu razlike u našem služenju osim ako to vidimo kao poziv da skrbimo jedni za druge na odvažan, novi, svetiji način, kao što je to predsjednik Nelson upravo rekao. Dok uzdižemo naše duhovne oči prema općenitijem življenju zakona ljubavi, mi odajemo počast naraštajima koji su godinama služili na taj način. Dopustite mi navesti nedavni primjer takve predanosti u nadi da će veća masa shvatiti Gospodinovu zapovijed da »b[udemo] uz njih i jača[mo]«¹⁰ našu braću i sestre.

Nedavnog 14. siječnja, u nedjelju, malo iza 17 sati, moji mladi prijatelji Brett i Kristin Hamblin razgovarali su u svom domu u mjestu Tempe, Arizona, nakon što je Brett cijeli dan služio u biskupstvu, a Kristin je cijeli dan bila prezauzeta skrbeći za njihovo petoro djece.

Odjednom je Kristin, koja je naizgled uspješno preživjela rak dojke prethodne godine, pala u nesvijest. Poziv na 112 doveo je žurni tim pokušavajući je očajnički oživjeti. Dok se Brett molio i preklinjao, brzo je obavio dva telefonska poziva: jedan svojoj majci zamolivši je da pomogne s djecom, i drugi Edwinu Potteru, svom kućnom učitelju. Kasniji razgovor u svojoj cijelosti išao je ovako:

Edwin je, primijetivši tko ga zove, rekao: »Hej Brett, što se događa?«

Brettov je gotovo urlajući odgovor bio: »Trebam te ovdje – sada!«

Za manje minuta nego što je Brett uspio nabrojati, njegov svećenički kolega stajao je pored njega, pomažući s djecom i zatim vozeći brata Hamblina u bolnicu iza kola žurne pomoći koja su prevozila njegovu ženu. Tamo, za manje od 40 minuta nakon što je sklopila oči, liječnici su proglasili Kristin mrtvom.

Dok je Brett jecao, Edwin ga je samo držao u svojim rukama i plakao s njim – dugo, dugo vremena. Zatim je, ostavljajući Bretta da tuguje s ostalim članovima obitelji koji su se okupili, Edwin otišao u biskupov dom da mu kaže što se upravo dogodilo. Čudesan biskup je odmah otišao u bolnicu dok se Edwin odvezao u dom Hamblinovih. Tamo su se on i njegova žena, Charlotte, koja je također došla trkom, igrali s petoro djece Hamblinovih koja su sada bila bez majke, u dobi od 12 pa sve do 3 godine.Nahranili su ih za večeru, održali spontani glazbeni broj i pomogli im pripremiti se za spavanje.

Brett mi je kasnije rekao: »Čudesni dio ove priče nije to da je Edwin došao kada sam ga nazvao. U hitnom slučaju, uvijek ima ljudi voljnih pomoći. Ne, čudesni dio ove priče jest da je on bio taj kojeg sam se sjetio. Bilo je tu i drugih ljudi. Kristin ima brata i sestru koji žive na manje od pet kilometara udaljenosti. Imamo odličnog biskupa, najboljeg. Ali odnos između Edwina i mene takav je da sam instinktivno osjećao da pozovem njega kada mi je trebala pomoć. Crkva nam pruža strukturiran način da živimo drugu zapovijed bolje – da volimo, služimo i razvijamo odnose s našom braćom i sestrama koji nam pomažu da se približimo Bogu.«¹¹

Edwin je o ovom iskustvu rekao: »Starješino Holland, ironija u ovome svemu jest da je Brett bio kućni učitelj naše obitelji dulje nego što sam ja bio njihov. Tijekom tog vremena, on nas je posjetio češće kao prijatelj nego po zaduženju. On je bio odličan primjer, utjelovljenje onoga što bi aktivan i uključen obnašatelj svećeništva trebao biti. Moja žena, naši dečki – mi ne gledamo na njega kao nekoga tko je obvezan donijeti nam poruku na kraju svakog mjeseca; mi ga vidimo kao prijatelja koji živi niz ulicu i iza ugla, koji će učiniti sve na ovom svijetu da nas blagoslovi. Drago mi je što sam se mogao barem malo odužiti za ono što mu dugujem.«¹²

Braćo i sestre, pridružujem vam se u odavanju priznanja svakom učitelju iz susjedstva, učitelju odjela, kućnom učitelju i kućnoj posjetiteljici koji su nas voljeli i služili nam tako vjerno kroz našu povijest. Naša današnja molitva jest da svaki muškarac i žena – i naši stariji mladići i djevojke – odu s ovog općeg sabora dublje predani iskrenoj skrbi jedni za druge, motivirani samo čistom Kristovom ljubavlju da to učine. Usprkos tome što svi osjećamo da su naša ograničenja i nesposobnosti – a svi mi imamo izazove – ipak, radimo rame uz rame s Gospodinom vinograda,¹³ dajući Bogu i Ocu svih nas ruku pomoći za njegov zahtjevan zadatak odgovaranja na molitve, pružanje utjehe, brisanje suza i jačanja klecavih koljena.¹⁴ Ako to učinimo, bit ćemo više poput pravih učenika Kristovih kako nam je svima namijenjeno da budemo. Ove uskršnje nedjelje, da ljubimo jedni druge kako je on ljubio nas,¹⁵ molim u ime Isusa Krista. Amen.