Uzdaj se u Gospodina i ne oslanjaj se
Možemo usredotočiti svoj život na Spasitelja spoznajući ga, a on će ispraviti naše staze.
Dok sam putovala Azijom, pristupila mi je draga sestra. Obuhvatila me svojim rukama i upitala: »Vjeruješ li doista da je ovo evanđelje istinito?« Draga sestro, znam da je istinito. Uzdam se u Gospodina.
U Izrekama 3:5–6 čitamo ovaj savjet:
»Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.
Misli na nj na svim svojim putovima, i on će ispraviti tvoje staze.«
Ovaj stih iz Svetih pisama dolazi s dva savjeta, upozorenjem i veličanstvenim obećanjem: Dva savjeta glase: »Uzdaj se u Jahvu svim srcem« i »misli na nj na svim svojim putovima«. Upozorenje glasi: »Ne oslanjaj se na vlastiti razbor«. A veličanstveno obećanje glasi: »On će ispraviti tvoje staze«.
Raspravimo prvo o upozorenju. Vizualna predodžba daje nam puno za promišljanje. Upozorenje dolazi u riječima »ne oslanjaj se« – »ne oslanjaj se na vlastiti razbor«. U hrvatskom jeziku riječ oslanjaj uključuje značenje fizičkog naginjanja ili naslanjanja na nešto. Kada se fizički oslonimo na jednu ili drugu stranu, mičemo se iz središta, izlazimo iz ravnoteže i prevrćemo se. Kada se duhovno oslanjamo na vlastito razumijevanje, ne oslanjamo se na našeg Spasitelja. Ako se oslanjamo, nismo u ravnoteži, a ako nismo u ravnoteži, nismo usredotočeni na Krista.
Sestre, nemojte zaboraviti, u predsmrtnom smo životu stajale uz Spasitelja. Uzdale smo se u njega. Izrazile smo svoju podršku naumu sreće koji je izložio naš Nebeski Otac, svoj entuzijazam za naum i radost zbog nauma. Nismo se oslanjale. Borile smo uz pomoć svojih svjedočanstava i »stal[e] smo uz Božje snage, a te su snage bile pobjedonosne«.1 Ova se bitka između dobra i zla preselila na Zemlju. Ponovno imamo svetu odgovornost da stojimo kao svjedoci i damo svoje povjerenje Gospodinu.
Svaka se mora upitati: Kako se ja održavam u ravnoteži i ne oslanjam se na svoje osobno razumijevanje? Kako prepoznajem i slijedim Spasiteljev glas kada su glasovi svijeta tako primamljivi? Kako njegujem pouzdanje u Spasitelja?
Dopustite da predložim tri načina da povećamo svoje znanje o Spasitelju i pouzdanje u njega. Otkrit ćete da ova načela nisu nova, ali su temeljna. Pjevaju se tijekom svakog sata Male škole, odjekuju tijekom lekcija Djevojaka i odgovori su na mnoga pitanja Potpornog društva. To su načela uravnoteživanja, a ne oslanjanja.
Prvo, spoznajemo Gospodina i stječemo povjerenje u njega dok se »gosti[mo]… riječima Kristovim; jer gle, riječi Kristove govorit će vam sve što trebate činiti«.2
Prije nekoliko smo mjeseci održali obiteljsko proučavanje Svetih pisama. Moj mi je dvogodišnji unuk sjedio u krilu dok smo čitali. U potpunosti sam bila u »baka« načinu rada, uživajući u posjetu obitelji svojega sina.
Kako je naše proučavanje Svetih pisama bilo gotovo, zatvorila sam svoju knjigu. Moj je unuk znao da će uskoro vrijeme za spavanje. Pogledao me svojim čeznutljivim plavim očima i izgovorio vječnu istinu: »Još Pisama, bakice«.
Moj me sin, dobar i dosljedan roditelj, upozorio: »Majko, nemoj biti slaba karika. Samo se želi izvući da ne ide u krevet«.
No, kada moj unuk zatraži još Svetih pisama, čitamo još Svetih pisama! Još Svetih pisama prosvjetljuje naš um, hrani naš duh, odgovara nam na pitanja, povećava naše pouzdanje u Gospodina i pomaže nam usredotočiti naš život na njega. »Sjetite [se] istraživati ih marljivo, tako da se možete okoristiti time.«3
Drugo, možemo spoznati Gospodina i imati pouzdanja u njega kroz molitvu. Kakav je to blagoslov moći se moliti našemu Bogu! »Molite se Ocu svom snagom srca«.4
Imam dražesnu uspomenu molitve koju čuvam u sjećanju. Tijekom jednog od svojih ljetnih praznika na fakultetu, prihvatila sam posao u Teksasu. Morala sam se voziti stotine kilometara iz Idaha do Teksasa u svojem starom autu koji sam odmila zvala Vern. Vern je bio nakrcan do vrha, a ja sam bila spremna za novu avanturu.
Na izlasku kroz vrata zagrlila sam svoju dragu majku, a ona je rekla: »Pomolimo se prije nego što odeš«.
Kleknule smo i moja se majka počela moliti. Preklinjala je Nebeskog Oca za moju sigurnost. Molila se za moj auto koji nije imao klimu, tražeći da auto radi prema mojim potrebama. Zatražila je da anđeli budu uz mene tijekom tog ljeta. Molila se i molila i molila.
Mir koji je došao od te molitve pružio mi je hrabrosti da se uzdam u Gospodina i ne oslanjam na vlastito razumijevanje. Gospodin je usmjeravao moj put u mnogim odlukama koje sam donijela tog ljeta.
Kada stvorimo naviku pristupanja Nebeskom Ocu u molitvi, spoznat ćemo Spasitelja. Počet ćemo se uzdati u njega. Naše će želje postati više poput njegovih. Bit ćemo sposobne osigurati za sebe i druge blagoslove koje nam je Nebeski Otac spreman dati ako ćemo ih tražiti u vjeri. 5
Treće, možemo spoznati Gospodina i imati pouzdanja u njega dok služimo drugima. Iznosim sljedeću priču uz dopuštenje Amy Wright koja je shvatila načelo služenja čak i tijekom strašne bolesti opasne po život. Amy je napisala:
»Dana 29. listopada 2015., saznala sam da imam rak. Stopa preživljavanja od ovog raka bila je 17 posto. Izgledi nisu bili dobri. Znala sam da ću se boriti za svoj život. Bila sam odlučna dati sve od sebe ne samo zbog sebe već i, važnije, zbog svoje obitelji. U prosincu sam počela s kemoterapijom. Bila sam upoznata s mnogim nuspojavama lijekova za borbu protiv raka, no nisam znala da je moguće da se netko osjeća toliko loše, a još uvijek bude živ.
U jednom sam trenutku kemoterapiju nazvala kršenjem ljudskih prava. Rekla sam svojem suprugu da mi je dosta. Odustajem! Nisam se htjela vratiti u bolnicu. Moj je dragi, u svojoj mudrosti, slušao i odgovorio: ‘Pa, onda trebamo naći nekoga kome ćemo služiti’.
Što? Je li mu promakla činjenica da njegova supruga ima rak i više ne može podnijeti još jednu borbu s mučninom niti još jedan trenutak nepodnošljive boli?«
Amy dalje objašnjava: »Moji su se simptomi postupno pogoršavali do toga da sam općenito imala jedan ili dva ‘OK’ dana u mjesecu [kada] bih nekako funkcionirala kao živo ljudsko biće koje diše. Tih je dana naša obitelj nalazila načine da služi.«
Tijekom jednog od tih dana, Amyjina je obitelj drugim pacijentima raspodijelila pakete za olakšavanje kemoterapije sa stvarima koje će ih oraspoložiti i ublažiti im simptome. Kada Amy nije mogla spavati, osmišljavala je načine da nekome uljepša dan. Nekada je to bilo nešto veliko, no mnogo su puta to bila kratke poruke ili SMS-ovi ohrabrenja i ljubavi. Onih noći kada ju je previše boljelo da bi spavala, ležala bi u krevetu sa svojim iPadom i tražila uredbe koje je trebalo izvršiti za njezine preminule pretke. Bol bi čudesno splasnula i ona je uspijevala izdržati.
»Služenje je«, Amy svjedoči, »spasilo moj život. Tamo gdje sam u konačnici pronašla svoju snagu da nastavim dalje bila je sreća koju sam otkrila u nastojanju da olakšam patnju onih oko sebe. S velikom sam se radošću i iščekivanjem radovala našim projektima služenja. To mi se i danas čini tako čudnim paradoksom. Pomislili biste da je netko tko je ćelav, otrovan i bori se za [svoj] život opravdan u razmišljanju: ‘Sada sam ja najvažnija’. Međutim, kada sam razmišljala o sebi, svojoj situaciji, patnji i boli, svijet je postao vrlo mračan i deprimirajuć. Kada se moja usredotočenost okrenula prema drugima, postojali su svjetlo, nada, snaga, hrabrost i radost. Znam da je to moguće zbog podražavajuće, iscjeljujuće i osposobljavajuće moći Pomirenja Isusa Krista.«
Amy je počela imati pouzdanja u Gospodina kako ga je počela spoznavati. Da se čak i malo oslonila na vlastito razumijevanje, mogla je odbiti ideju da služi. Služenje joj je omogućilo da se odupre svojoj boli i nevoljama te živi prema ovom stihu iz Pisama: »Kad ste u službi bližnjima svojim, zapravo [ste] u službi Bogu svojemu«.6
Isus Krist je prevladao svijet. I zbog njega, zbog njegovog beskrajnog Pomirenja, svi imamo veliki razlog za pouzdanje, znajući da će naposljetku sve biti u redu.
Sestre, svaka od nas može se uzdati u Gospodina i ne oslanjati se. Možemo usredotočiti svoj život na Spasitelja spoznajući ga, a on će ispraviti naše staze.
Na Zemlji smo kako bismo pokazale isto pouzdanje u njega koje nam je omogućilo da stanemo uz Isusa Krista kada je izjavio: »Evo me, pošalji mene«.7
Moje drage sestre, predsjednik Thomas S. Monson je svjedočio da su »naši obećani blagoslovi neizmjerljivi. Iako se olujni oblaci mogu skupiti, iako se kiše mogu izliti na nas, naša će nas spoznaja evanđelja i naša ljubav prema Nebeskom Ocu i Spasitelju utješiti, podržati… dok hodamo uspravno… Neće biti ničega u ovom svijetu što nas može poraziti.« 8
Nadodajem svoje svjedočanstvo onome našeg ljubljenog proroka. Imamo li pouzdanja u našeg Nebeskog Oca i našeg Spasitelja i ne oslanjamo li se na vlastito razumijevanje, oni će ispraviti naše staze te će pružiti ruku milosrđa prema nama. U ime Isusa Krista. Amen.
Napomena: Dana 1. travnja 2017., sestra Cordon je razriješena kao druga savjetnica u općem predsjedništvu Male škole i pozvana kao prva savjetnica.