Najveći među vama

Među Dvanaestoricom koje je Isus pozvao i zaredio bila su dvojica braće, Jakov i Ivan. Sjećate li se nadimka koji im je dao?

Sinovi groma (Boanerges).¹

Ne dobijete takav nadimak bez interesantne pozadinske priče. Na žalost, Sveta pisma ne objašnjavaju previše podrijetlo nadimka. No kako god, ipak dobivamo kratke uvide u osobnosti Jakova i Ivana. To su bila ista braća koja su predložila da će narediti ognju s neba neka siđe na selo u Samariji zbog toga što nisu bili pozvani u njega.²

Jakov i Ivan su bili ribari – vjerojatno pomalo nesavršeni – ali pretpostavljam da su znali dosta o elementima prirode. Sasvim sigurno su bili ljudi od akcije.

Jednom prilikom, dok se Spasitelj pripremao za svoje posljednje putovanje u Jeruzalem, Jakov i Ivan su mu prišli s posebnim zahtjevom – onim vjerojatno dostojnim njihovog nadimka.

Rekli su: »Željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo.«

Mogu zamisliti Isusa kako im se smješkao dok im je odgovarao: »Što biste željeli?«

»Daj nam da sjednemo jedan tebi s desne, a drugi s lijeve strane u slavi tvojoj!«

Spasitelj im je dao izazov da podrobnije promisle o tome što pitaju i rekao: »Nije u mojoj vlasti da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.«³

Drugim riječima, ne možete dobiti čast u kraljevstvu nebeskom lobiranjem. Niti možete do vječne slave doći poslovnim ručkovima.

Kada su ostalih deset apostola čuli o ovom zahtjevu Sinova groma, nisu bili pretjerano sretni. Isus je znao da nema još puno vremena i nesuglasice među onima koji su trebali nastaviti njegovo djelo su ga brinule.

Govorio je Dvanaestorici  o prirodi moći i kako ona utječe na one koji joj teže i posjeduju je. »Oni koji se priznaju vladarima nad narodima«, rekao je, »okrutno postupaju s njima.«

Gotovo da mogu vidjeti Spasitelja kako gleda s beskrajnom ljubavlju u lica tih vjernih učenika koji su vjerovali. Gotovo da mogu čuti njegov molećivi glas: »Ali tako neka ne bude među vama! Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima.«⁴

U Božjem kraljevstvu, veličina i vodstvo znači da vidimo druge onakvima kakvi doista jesu – kakvima ih Bog vidi – a zatim da posežemo prema njima i poslužujemo im. To znači radovati se s onima koji su sretni, plakati s onima koji žaluju, podići one u nevolji i voljeti bližnjega svoga kao što Krist voli nas. Spasitelj voli svu Božju djecu bez obzira ne njihove društvene i ekonomske okolnosti, rasu, vjeru, jezik, političku orijentaciju, nacionalnost ili bilo kakvo drugo grupiranje. A tako bismo trebali i mi!

Božja najveća nagrada ide onima koji služe bez očekivanja nagrade. Ide onima koji služe bez pompe, onima koji u tišini traže načine da pomažu drugima, onima koji poslužuju drugima jednostavno zato što vole Boga i Božju djecu.⁵

Nedugo nakon što sam pozvan kao opći autoritet, imao sam povlasticu pomagati predsjedniku Jamesu E. Faustu u reorganizaciji kolčića. Dok sam se vozio prema našem zaduženju u prekrasnoj južnoj Uti, predsjednik Faust je bio dovoljno ljubazan da iskoristi vrijeme kako bi me uputio i podučio. Jednu lekciju neću nikada zaboraviti. Rekao je: »Članovi crkve su dobrohotni prema općim autoritetima. Prema tebi će se odnositi ljubazno i lijepo govoriti o tebi.« Zatim je kratko zastao i rekao: »Dieter, uvijek budi zahvalan na tome, ali nemoj to nikada upijati.«

Ova važna lekcija o crkvenoj službi primjenjuje se na svakog obnašatelja svećeništva u svakom zboru Crkve. Primjenjuje se na svakoga od nas u ovoj Crkvi.

Kada je predsjednik J. Reuben Clark ml. savjetovao one koji su bili pozvani na položaj autoriteta u Crkvi, govorio bi im neka ne zaborave pravilo broj šest.

Osoba bi neizbježno upitala: »Što je pravilo broj šest?«

»Ne doživljavaj sebe previše ozbiljno«, rekao bi.

Naravno, to je vodilo do sljedećeg pitanja: »Koja su ostalih pet pravila?«

S iskrom u oku, predsjednik Clark bi rekao: »Nema ih.«⁶

Da bismo bili učinkoviti crkveni vođe, moramo naučiti ovu ključnu lekciju: vođenje Crkve ne sastoji se toliko od usmjeravanja drugih, već od naše spremnosti da nas Bog usmjerava.

Kao sveci Svevišnjega Boga, moramo »spomen[uti] se u svemu siromašnih i potrebitih, bolesnih i izmučenih, jer onaj koji ne čini ovo, taj nije učenik moj.«⁷ Prilike za započeti činiti dobro i služiti drugima su beskrajne. Možemo ih pronaći u našim zajednicama, u našim odjelima i ograncima te sigurno u našim domovima.

Štoviše, svaki član Crkve dobiva određene službene prilike za služenje. O tim prilikama govorimo kao o »pozivima« – pojam koji bi nas trebao podsjetiti tko nas poziva da služimo. Ako svojim pozivima pristupimo kao prilikama za služenje Bogu i posluživanje drugima s vjerom i poniznošću, svaki čin službe predstavljat će jedan korak na putu učeništva. Na taj način Bog ne samo da razvija svoju Crkvu, već razvija i svoje sluge. Crkva je stvorena kako bi nam pomogla da postanemo istinski i vjerni učenici Kristovi, dobri i plemeniti sinovi i kćeri Božji. To se događa ne samo kad odlazimo na sastane i slušamo govore nego i kad izlazimo i služimo. To je način na koji postajemo »veliki« u kraljevstvu Božjem.

Prihvaćamo pozive s dobrohotnošću, poniznošću i zahvalnošću. Kada smo razriješeni s tih poziva, prihvaćamo promjenu s istom dobrohotnošću, poniznošću i zahvalnošću.

U Božjim očima, u kraljevstvu ne postoji poziv koji je važniji od drugoga. Naše služenje – bilo malo ili veliko – pročišćuje naš duh, otvara prozore neba i pušta Božje blagoslove ne samo na one kojima služimo nego i na nas. Kad posežemo prema drugima, s poniznim pouzdanjem možemo znati da Bog priznaje našu službu s odobrenjem. Smiješi nam se dok pružamo iskrena djela suosjećanja, osobito djela koja drugi nisu vidjeli i zapazili.⁸

 Svaki put kad se predajemo drugima, korak smo bliže postajanju dobrim i istinskim učenicima onoga koji je sve svoje dao za nas: našeg Spasitelja.

Tijekom 150. obljetnice dolaska pionira u Salt Lake Valley, brat Myron Richins služio je kao predsjednik kolčića u Heneferu u Uti. Proslava je uključivala uprizorenje prolaska pionira kroz njegov grad.

Predsjednik Richins bio je detaljno upućen u planove za proslavu i sudjelovao je na mnogim sastancima s općim autoritetima i drugima kako bi raspravio o događajima. Bio je potpuno uključen.

Netom prije stvarne proslave, kolčić predsjednika Richinsa bio je reorganiziran, a on je bio razriješen kao predsjednik. U subotu nakon toga bio je na sastanku svećeništva svog odjela kad su vođe tražili dobrovoljce za pomoć na proslavi. Predsjednik Richins je, zajedno s drugima, podignuo ruku i dobio upute da se obuće u radnu odjeću i dođe sa svojim kamionom te ponese lopatu.

Konačno je došlo jutro velikog događaja i predsjednik Richins se prijavio na dobrovoljačku dužnost.

Samo nekoliko tjedana ranije bio je utjecajan sudionik u planiranju i nadgledanju ovog velikog događaja. Međutim, na taj je dan njegov posao bio slijediti konje u povorci i čistiti za njima.

Predsjednik Richins je to rado i radosno učinio.

Razumio je da jedna vrsta služenja nije iznad druge.

Znao je i primijenio riječi Spasitelja: »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga.«⁹

Ponekad, poput Sinova groma, žudimo za položajima važnosti. Težimo priznavanju. Želimo voditi i značajno doprinositi.

Nema ništa loše u želji da služimo Gospodinu, ali kada težimo steći utjecaj u Crkvi zbog nas samih – da bismo dobili pohvale i divljenje ljudi – imamo svoju nagradu. Kada »upijamo« tuđe pohvale, ta će pohvala biti naša nagrada.

Koji je najvažniji poziv u Crkvi? Onaj koji trenutno imate. Bez obzira koliko se skroman ili važan činio, poziv koji imate upravo sada je onaj koji će vam dopustiti ne samo da uzdižete druge, već i da postanete čovjek Božji kojim ste stvoreni biti.

Moji dragi prijatelji i braćo u svećeništvu, uzdignite mjesto na kojem stojite!

Pavao je podučavao Filipljane: »Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!«¹⁰

Potraga za časti i slavom u Crkvi na štetu istinskog i poniznog služenja drugima je Ezavovo obilježje.¹¹ Možemo primiti zemaljsku nagradu, ali dolazi s velikom cijenom – gubitkom nebeskog odobravanja.

Slijedimo primjer svog Spasitelja, koji je bio krotak i ponizan, koji nije težio ljudskoj hvali, već tome da čini volju svoga Oca.¹²

Služimo drugima ponizno – sa snagom, zahvalnošću i časti. Čak i kada se naša djela služenja mogu činiti skromna, umjerena ili od nevelike vrijednosti, oni koji pružaju ruke u ljubaznosti i suosjećanju prema drugima, jednog će dana znati vrijednost svog služenja vječnom i blagoslovljenom milošću Svemogućeg Boga.¹³

Moja draga braćo, dragi prijatelji, meditirajmo, razumijmo i živimo prema ovoj lekciji o crkvenom vodstvu i svećeničkom upravljanju. »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga.« Ovo je moja molitva i blagoslov u sveto ime našeg Učitelja, našeg Otkupitelja, u ime Isusa Krista. Amen.