Pravedan sudac

Slika

Spasitelj s farizejima i književnicima

Sramotni primjer nepravednog suda nalazimo u prispodobi o izgubljenoj ovci, kada su farizeji i književnici nepromišljeno osudili i Spasitelja i njegovog pratioca za večerom, govoreći: »Ovaj prima grešnike i jede s njima« (Luka 15:2) – bili su nesvjesni činjenice da su i sami grešnici. Obuzeti srcima punim osude, književnici i farizeji nikada nisu spoznali radost spašavanja izgubljene ovce.

Slika

Spasitelj sa ženom uhvaćenom u preljubu

Također su »književnici i farizeji« bili ti koji su doveli »ženu uhvaćenu u preljubu« (Ivan 8:3) pred Spasitelja ne bi li vidjeli hoće li joj suditi prema Mojsijevom zakonu (vidi stih 5). Znate ostatak priče, kako ih je ponizio zbog nepravednog suda i kako su bili osuđeni vlastitom savješću te su otišli »jedan po jedan« (stih 9; kurziv dodan). Tada je rekao ženi da ju ni on ne osuđuje te neka ide i više ne griješi. A žena je od tog trena veličala Boga i povjerovala je u njegovo ime (vidi Prijevod Josepha Smitha, Ivan 8:11).

Slika

Spasitelj razgovara sa ženom uhvaćenom u preljubu

Naravni muškarac i žena u svakome od nas teži osuđivati druge i suditi nepravedno ili samodopadno. To se čak dogodilo i Jakovu i Ivanu, dvojici Spasiteljevih apostola. Razbjesnili su se kada su vidjeli da se stanovnici samarijanskog sela odnose prema Spasitelju s nepoštovanjem (vidi Luka 9:51–54):

Slika

Spasitelj sa sljedbenicima

»Kada to vidješe učenici… rekoše: ‘Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?’

Isus se okrenu pa ih ukori«

(stihovi 54–56).

Današnji bi »redovit[i] su[ci]« (NiS 107:74), naši biskupi i predsjednici ogranaka, trebali izbjegavati bilo kakav sličan poriv za osuđivanjem poput Jakovljevog i Ivanovog u toj situaciji. Pravedan sudac će na priznanje reagirati sa suosjećanjem i razumijevanjem. Mladi koji su pogriješili, trebali bi biskupov ured napustiti osjećajući kroz biskupa ljubav Spasitelja te zaogrnuti radošću i iscjeljujućom moći Pomirenja – nikad posramljeni ili izloženi preziru. Inače bi biskup nenamjerno mogao otjerati zalutalu ovcu dublje u pustinju (vidi Luka 15:4).

Kako god, suosjećanje ne poništava potrebu za discipliniranjem. Riječ disciplina dolazi od latinske riječi discere, »učiti« ili discipulus, »onaj koji uči«, a učenik znači sljedbenik.¹ Disciplinirati na Gospodinov način je učiti ljubavlju i strpljivošću. U Svetim pismima Gospodin često koristi riječ koriti kada se govori o disciplini (vidi, na primjer, Mosija 23:21; NiS 95:1). Riječ koriti dolazi od latinskog castus, što znači »čedan ili čist«, a koriti znači »pročistiti«.²

U svijetu je zemaljski sudac onaj koji osuđuje čovjeka i šalje ga u tamnicu. Kao suprotnost, Mormonova knjiga podučava da kada voljno griješimo, postajemo »sami… sebi suci« (Alma 41:7) i šaljemo sami sebe u duhovnu tamnicu. Ironično, javni sudac u ovom slučaju drži ključeve koji otključavaju glavna vrata zatvora; »jer prijekorom pripravljam put za izbavljenje njihovo u svemu od napasti« (NiS 95:1; kurziv dodan). Postupci pravednog suca su milosrdni, puni ljubavi te iskupljujući, ne osuđujući.

Mladi Joseph Smith je bio kažnjen s četverogodišnjim razdobljem kušnje prije nego je dobio zlatne ploče, »jer nisi obdržavao zapovijedi Gospodinove«.³ Kasnije, kada je Joseph Smith izgubio 116 stranica rukopisa, ponovno je bio kažnjen. Iako se Joseph iskreno kajao, Gospodin mu je ipak na kratko vrijeme oduzeo povlastice jer »koga ljubim onoga i karam da mu se grijesi oproste« (NiS 95:1).

Joseph je rekao: »Anđeo je bio presretan kada mi je vratio Urim i Tumim i rekao mi je da je Bog zadovoljan mojom vjernošću i poniznošću, te da me voli zbog mojeg kajanja i revnosti u molitvi.«⁴ Zbog toga što je Gospodin htio Josepha podučiti lekciji koja će ga promijeniti, od njega je zahtijevao bolnu žrtvu – žrtva je nužan dio discipliniranja.

»U drevna vremena, žrtva je značila učiniti nešto ili nekoga svetim«,⁵ povezujući to na međusobno zavisan način s definicijom riječi koriti – »pročistiti«. Također, u drevnom je Izraelu oprost dolazio uz pomoć prinošenja žrtvi za grijeh ili prijestup, ili žrtvovanje.⁶ Žrtvovanje nije samo »upir[alo] prstom prema toj velikoj i posljednjoj žrtvi« (Alma 34:14) već je također pomoglo izazvati dublji osjećaj zahvalnosti za Spasiteljevo pomirenje. Nevoljkost za žrtvovanje kao dijela naše pokore ismijava ili obezvrjeđuje Kristovu veću žrtvu za isti grijeh i banalizira njegovu patnju – bešćutan znak nezahvalnosti.

S druge strane, kroz slatku ironiju žrtvovanja, mi zapravo stječemo nešto od vječne vrijednosti – njegovu milost i opraštanje i konačno »sve što ima Otac« (NiS 84:38). Kako dio procesa pokajanja, žrtva je poput ljekovitog melema koji pomaže zamijeniti »grižnju savjesti« (Alma 42:18) s »umirenje[m] savjesti« (Mosija 4:3). Bez žrtve, osobi može biti teško oprostiti si zbog trajne svjesnosti o nečemu zadržanom.⁷

I dok će neki od nas biti pozvani na mjesto redovitih sudaca, načela pravednog suda odnose se na sve nas, posebice roditelje koji imaju svakodnevnu priliku koristiti ta načela kod svoje djece. Učinkovito podučavati dijete je sama srž dobrog roditeljstva, a s ljubavlju disciplinirati je sama srž bivanja pravednim sucem.

Predsjednik Joseph F. Smith je podučavao: »Ako su djeca prkosna i teška za obuzdati, budite strpljivi s njima sve dok ih ne svladate ljubavlju… i tada možete [oblikovati] njihovu osobnost onako kako želite.«⁸

Uočljivo je da za podučavanje o odgoju proroci, čini se, uvijek spominju kristolike osobine. Nauk i savezi nam daju ovaj dobro poznati savjet o odgoju:

»Nikakva vlast ni utjecaj ne smiju se prisvajati snagom svećeništva, već jedino uvjeravanjem, velikodušnošću, plemenitošću i blagošću, i ljubavlju nehinjenom.

Dobrotom i čistom spoznajom koja će znatno proširiti dušu bez licemjerja i lukavštine –

Pokatkad koreći s oštrinom, kad na to potakne Duh Sveti, a tad iskazujući nakon toga porast ljubavi prema onomu koga si ukorio.« (NiS 121:41–43).

Ovi stihovi uče nas prekoravati »kad na to potakne Duh Sveti«, ne kad smo potaknuti ljutnjom. Duh Sveti i ljutnja ne idu jedno s drugim zato što »onaj tko ima duha prijepornoga nije od mene, već je od đavla, koji je otac prijepora, i on podjaruje srca ljudi da se srdito međusobno sukobljavaju« (3. Nefi 11:29). Predsjednik George Albert Smith je podučavao da »neljubazne stvari obično nisu izgovorene Gospodinovim nadahnućem. Duh Gospodinov je duh ljubaznosti, to je duh strpljivosti, to je duh dobrohotnosti i ljubavi i strpljenja i dugotrpnosti… 

Ali ako imamo duha koji pronalazi greške… na destruktivan način, koji nikada ne dolazi kao ishod pratnje Duha našeg Nebeskog Oca i uvijek je štetan…

Ljubaznost je moć koju nam je Bog dao da bi otvorio tvrda srca i pokorio tvrdoglave duše.«⁹

Kada je Spasitelj posjetio Nefijce, učinio je nešto neobično s djecom:

Slika

Spasitelj s djecom Nefijaca

»I dogodi se: Podučavaše on i posluživaše djeci iz mnoštva… i on im odriješi jezik njihov te ona govorahu očevima svojim velebno i divotno…

i oni vidješe i čuše tu djecu; da, čak i dojenčad otvaraše usta svoja i izgovoraše divote.« (3. Nefi 26:14, 16).

Možda i više od otvaranja usta dojenčadi, Gospodin je otvorio oči i uši njihovih zapanjenih roditelja. Ti roditelji su darovani nesvakidašnjim darom pogleda u vječnost i opažanja istinskih osobina i predsmrtnog lika svoje djece. Nije li to zauvijek promijenilo način na koji su roditelji vidjeli svoju djecu i odnosili se prema njima? Volim inačicu izreke koja se pripisuje Goetheu: »Onako kako vidite [dijete], tako se prema njima ponašate, a kako se prema njima ponašate, oni takvi postaju.«¹⁰ Zapamtiti djetetovu istinsku osobnost je dar predviđanja koji božanski nadahnjuje viđenje pravednog suca.

Predsjednik Thomas S. Monson nas je podučio: »Neka nikada problem koji se rješava ne postane važniji od osobe koju se voli«.¹¹ Koliko je samo važno to načelo da bi se postalo pravednim sucem, posebice s našom vlastitom djecom.

Postoji samo jedan način suđenja pravednim sudom, kao što Isus čini, a to je biti poput njega. Stoga, »kakvi, dakle, ljudi morate biti? Zaista, kažem vam, onakvi kao što sam ja« (3. Nefi 27:27). U ime Isusa Krista. Amen.