O kako li velebna nauma Boga našega!
Okruženi smo toliko zapanjujućom količinom svjetla i istine da se pitam cijenimo li doista ono što imamo.
Koliko li smo blagoslovljeni što smo se ponovno okupili na saboru koji se prati diljem svijeta pod usmjerenjem i vodstvom našeg dragog proroka i predsjednika, Thomasa S. Monsona. Predsjedniče, volimo vas i podržavamo vas svim svojim srcem!
Tijekom svoje profesionalne karijere pilota uvelike sam se oslanjao na preciznost i pouzdanost računalnih sustava no rijetko sam trebao znati kako koristiti svoje osobno računalo. Kao voditelj, u svom sam uredu imao pomoćnike i tajnike koji su mi ljubazno pomagali u obavljanju zadataka.
Sve se to promijenilo 1994. godine kada sam pozvan kao vrhovni autoritet. Moj je poziv podrazumijevao mnogo divnih prilika za služenje, no uključivao je i veliku količinu crkvenog uredskog posla – više nego što sam ikada mislio da je moguće.
Na moje iznenađenje, glavni alat za uspješno obavljanje poslova bilo je osobno računalo.
Prvi put u životu trebao sam zagrepsti u taj nepoznati, mistični, nepojmljiv svijet.
Od samoga početka računalo i ja se nismo baš najbolje slagali.
Sposobni su me informatičari pokušali naučiti kako se služiti računalom. Doslovno su stajali iza mene, ponekad preko mojeg ramena posezali i velikom brzinom pomicali prste, stvarajući simfoniju tipkanjem po tipkovnici.
»Vidite?« ponosno bi rekli. »Tako se to radi.«
Nisam vidio. Bila je to trnovita promjena.
Moja krivulja učenja bila je više poput zida od cigle.
Trebalo je puno vremena, ponavljanja, strpljenja, nemale količine nade i vjere, puno ohrabrenja moje supruge i mnogo litara dijetalnog soka kojeg neću imenovati.
Sada, 22 godine kasnije, okružen sam računalnom tehnologijom. Imam adresu e-pošte, račun na Twitteru i stranicu na Facebooku. Posjedujem pametni telefon, tablet, laptop i digitalnu kameru. I premda se moje tehnološke vještine ne mogu mjeriti s onima tipičnog sedmogodišnjaka, za sedamdesetogodišnjaka sam dosta dobar.
No primijetio sam nešto zanimljivo. Što sam vještiji u korištenju tehnologije, to ju više uzimam zdravo za gotovo.
Veći dio ljudske povijesti komunikacija se odvijala brzinom konja. Slanje poruke i dobivanje odgovora moglo je trajati danima ili čak mjesecima. Danas naše poruke prelaze tisuće kilometara u nebo ili ispod oceana kako bi dospjele do nekoga na drugom kraju svijeta, a ako postoji kašnjenje od nekoliko sekundi, postajemo frustrirani i nestrpljivi.
Čini se da je to u ljudskoj prirodi: kad se upoznamo s nečim, čak i nečim čudesnim i zapanjujućim, gubimo svoj smisao za poštovanje i odnosimo se prema tome kao prema nečemu običnom.
Uzimamo li duhovne istine zdravo za gotovo?
Uzimanje suvremenih tehnologija i udobnosti zdravo za gotovo možda je relativno mala stvar. No, nažalost, ponekad zauzimamo sličan stav prema nauku evanđelja Isusa Krista koje je vječno i koje uzdiže naše duše. U Crkvi Isusa Krista toliko nam je mnogo dano. Okruženi smo toliko zapanjujućom količinom svjetla i istine da se pitam cijenimo li doista ono što imamo.
Razmislite o onim prvim učenicima koji su hodali i razgovarali sa Spasiteljem tijekom njegovog zemaljskog službeništva. Zamislite zahvalnost i poštovanje koje je vjerojatno preplavilo njihova srca i ispunilo njihove umove kad su ga ugledali nakon što je ustao iz groba, kad su dotaknuli rane na njegovim rukama. Njihovi su se životi zauvijek promijenili!
Sjetite se prvih svetaca ove rasporedbe koji su poznavali proroka Josepha Smitha i slušali ga kako propovijeda o obnovljenom evanđelju. Zamislite kako su se vjerojatno osjećali znajući da je veo između neba i zemlje ponovno razmaknut, obasjavajući svjetlošću i spoznajom svijet iz našeg celestijalnog doma odozgo.
Najviše od svega, sjetite se kako ste se osjećali kad ste po prvi put vjerovali i razumjeli da ste doista Božje dijete, da je Isus Krist svojevoljno patio za vaše grijehe kako biste vi mogli ponovno biti čisti, da je svećenička moć stvarna i može vas povezati s vašim voljenima za vrijeme i svu vječnost, da danas na svijetu postoji živući prorok. Nije li to divno i nevjerojatno?
Razmotrivši sve ovo, kako je uopće moguće da upravo mi od svih ljudi nismo uzbuđeni zbog odlaska na naša crkvena bogoslužja? Ili da se umorimo od čitanja Svetih pisama? Pretpostavljam da bi to bilo moguće jedino ako naša srca ne mogu doživjeti zahvalnost i poštovanje za svete i uzvišene darove koje nam je Bog dao. Istine koje mijenjaju život pred našim su očima i nadohvat ruke, no ponekad kao da hodamo u snu na putu učeništva. Prečesto dopuštamo da nam nesavršenosti drugih članova odvrate pažnju umjesto da slijedimo primjer našeg Učitelja. Kročimo putem posutim dijamantima, no jedva ih možemo razlikovati od običnih kamenčića.
Poznata poruka
Kad sam bio mladić, moji su me prijatelji često ispitivali o mojoj vjeri. Često bih započinjao objašnjavajući im razlike, poput Riječi mudrosti. U drugim prilikama bih naglašavao sličnosti s drugim kršćanskim vjerama. Ništa ih od toga nije previše zadivilo. No kad sam govorio o velikom naumu sreće koji naš Otac na Nebu ima za nas kao svoju djecu, pozorno su me slušali.
Sjećam se kako sam pokušavao nacrtati naum spasenja na ploči u učionici naše kapele u Frankfurtu u Njemačkoj. Napravio sam krugove koji su predstavljali predsmrtni život, smrtnost i povratak našim nebeskim roditeljima nakon ovog života.
Dok sam bio tinejdžer volio sam iznositi ovu uzbudljivu poruku. Kad sam objašnjavao ova načela svojim jednostavnim riječima, moje bi srce preplavila zahvalnost prema Bogu koji voli svoju djecu, i Spasitelju koji nas je sve otkupio od smrti i pakla. Bio sam silno ponosan na ovu poruku o ljubavi, radosti i nadi.
Neki od mojih prijatelja govorili su da im je ova poruka zvučala poznato, premda se takve stvari nikada nisu podučavale u njihovom vjerskom obrazovanju. Kao da su oduvijek znali da su te stvari istinite, kao da sam im objelodanio nešto što je oduvijek bilo duboko ukorijenjeno u njihova srca.
Mi imamo odgovore!
Vjerujem da svaki čovjek u svojem srcu nosi neki oblik temeljnih pitanja o samome životu. Odakle dolazim? Zašto sam ovdje? Što će se dogoditi kada umrem?
Ovakva pitanja smrtnici postavljaju od početka vremena. Filozofi, znanstvenici i učenjaci proveli su svoje živote i bogatstva u potrazi za odgovorima.
Zahvalan sam što obnovljeno evanđelje Isusa Krista ima odgovore na najsloženija pitanja u životu. Ti se odgovori podučavaju u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Oni su istiniti, jednostavni, jasni i laki za razumijevanje. Oni su nadahnuti i o njima podučavamo naše trogodišnjake u razredu Sunčica.
Braćo i sestre, mi smo vječna bića, bez početka i kraja. Oduvijek smo postojali.1 Mi smo doslovna duhovna djeca božanskih, besmrtnih i svemogućih nebeskih roditelja!
Dolazimo s nebeskog dvora Gospodina našega Boga. Potječemo iz kraljevske kuće Elohima, Boga Svevišnjega. Hodali smo s njim u svom predsmrtnom životu. Čuli smo ga kako govori, svjedočili njegovoj veličanstvenosti, naučili njegove putove.
I vi i ja smo sudjelovali u velikom vijeću gdje je naš ljubljeni Otac predstavio svoj naum za nas – da ćemo doći na zemlju, primiti smrtna tijela, naučiti odabrati između dobra i zla i napredovati na načine koji inače ne bi bili mogući.
Kada smo prošli kroz veo i zakoračili u ovaj smrtni život, znali smo da se više nećemo sjećati prethodnog života. Znali smo da će postojati oprečnosti, nevolje i iskušenja. No također smo znali da je dobivanje fizičkog tijela bilo od izuzetne važnosti za nas. O, kako smo se nadali da ćemo naučiti donositi ispravne odluke, oduprijeti se Sotoninim iskušenjima i naposljetku se vratiti našim brižnim roditeljima na nebu.
Znali smo da ćemo činiti grijehe i pogreške – možda čak i ozbiljne. No također smo znali da se naš Spasitelj, Isus Krist, zakleo da će doći na zemlju, živjeti život bez grijeha i svojevoljno položiti svoj život u vječnoj žrtvi. Znali smo da ako predajemo svoja srca k njemu, vjerujemo mu i svom odlučnošću svoje duše nastojimo hodati putem učeništva, možemo biti očišćeni i ponovno doći u nazočnost našeg brižnog Oca na Nebu.
Stoga smo, s vjerom u žrtvu Isusa Krista, vi i ja, vlastitom voljom, prihvatili naum Nebeskog Oca.
Zbog toga smo ovdje na ovom prekrasnom planetu – jer nam je Bog ponudio priliku, a mi smo odabrali prihvatiti ju. Naš smrtni život je, međutim, samo privremen i završit će smrću našeg fizičkog tijela. No suština onoga tko smo neće biti uništena. Naši će duhovi nastaviti živjeti i iščekivati uskrsnuće – besplatan dar svima nama od našeg brižnog Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista.2 Prilikom uskrsnuća, naši će se duhovi i tijela tada ujediniti, slobodni od boli i fizičkih nedostataka.
Nakon uskrsnuća doći će Sudnji dan. Premda će svi naposljetku biti spašeni i naslijediti kraljevstvo slave, oni koji vjeruju u Boga i nastoje slijediti njegove zakone i uredbe naslijedit će vječne živote koji su nezamislivi u slavi i nadmoćni u veličanstvenosti.
Taj će Sudnji dan biti dan milosrđa i ljubavi – dan kad će srca skršena biti iscijeljena, kad će suze žalosti zamijeniti suze radosnice, kad će sve doći na svoje mjesto.3
Da, bit će duboke žalosti zbog grijeha. Da, osjećat ćemo žaljenje, pa čak i patnju, zbog svojih grešaka, svoje ludosti i svoje tvrdoglavosti zbog koje smo propustili prilike za puno boljom budućnošću.
No pouzdano znam da nećemo samo biti zadovoljni Božjim sudom, već ćemo biti zapanjeni i preplavljeni njegovom beskrajnom milošću, milosrđem, velikodušnošću i ljubavlju za nas, svoju djecu. Ako su naše želje i djela dobri, ako smo imali vjere u živoga Boga, onda se možemo veseliti onome što je Moroni nazvao »milostivim sudom velikog Jahve, suca vječnoga«.4
Pro Tanto Quid Retribuamus
Moja voljena braćo i sestre, moji dragi prijatelji, ne ispunjaju li se srca vaša i umovi divljenjem i čuđenjem dok razmišljate o velikom naumu sreće koji je naš brižni Otac pripremio za nas? Ne ispunja li nas neizrecivom radošću spoznaja o slavnoj budućnosti koja je pripremljena za sve koji se pouzdaju u Jahvu?
Ako nikada niste osjetili takvo divljenje i radost, pozivam vas da tražite, proučavate i promišljate o jednostavnim, ali dubokim istinama obnovljenog evanđelja. »Nek slavlje vječnosti ostane u dušama vašim.«5 Neka vam svjedoče o božanskom naumu spasenja.
Ako ste to već ranije osjetili, danas vas pitam: »Osjećate li to i sad?«6
Nedavno sam imao prilike putovati u Belfast u Sjevernoj Irskoj. Dok sam bio tamo, primijetio sam Belfastov grb, koji uključuje geslo »Pro tanto quid retribuamus« ili »Što da uzvratimo za sve što smo dobili?«7
Pozivam svakoga od nas da promisli o ovom pitanju. Što bismo trebali uzvratiti za bujicu svjetla i istine koju je Bog izlio na nas?
Naš brižni Otac jednostavno traži da živimo po istini koju smo dobili te da slijedimo put koji nam je dao. Stoga, ohrabrimo se, imajmo povjerenja u vodstvo Duha. Te riječju i djelom iznosimo našim bližnjima čudesnu i zapanjujuću poruku Božjeg nauma sreće. Neka naš pokretač bude naša ljubav prema Bogu i njegovoj djeci jer oni su naša braća i naše sestre. Ovo je početak onoga što možemo uzvratiti za toliko toga.
Jednog dana »svako će se koljeno prignuti i svaki jezik priznati« da su Božji putevi pravedni i da je njegov naum savršen.8 Za vas i mene neka taj dan bude danas. Navijestimo, zajedno s drevnim Jakovom: »O kako li velebna nauma Boga našega!«9
O tome svjedočim u dubokoj zahvalnosti našem Nebeskom Ocu, dok vam ostavljam svoj blagoslov, u ime Isusa Krista. Amen.