»Kad biste mene poznavali«

Živjeti po vjeri u Isusa Krista je pouzdanje u njegove vrijednosti, milosrđe i milost.⁷ Počinjemo spoznavati Spasitelja kad probudimo svoje duhovne talente i isprobavamo njegova naučavanja, sve dok u srcima ne nađemo mjesta za udio njegovih riječi.⁸ Dok se naša vjera u Gospodina povećava, imamo pouzdanje u njega i povjerenje u njegovu moć da nas otkupi, iscijeli i ojača.

Iskrena vjera je usredotočena u Gospodinu i na njega te uvijek vodi prema pravednom djelovanju. »Vjera [u Krista je] prvo načelo u objavljenoj vjeri… temelj svoj pravednosti… načelo djelovanja svih inteligentnih bića.«⁹ Zbog toga što je djelovanje u skladu s ispravnim načelima koje je Otkupitelj objavio osnovno kod primanja i primjenjivanja istinske vjere, »vjera bez djela [je] beskorisna.«¹⁰ Trebamo biti »izvršioci riječi, a ne samo slušaoci«.¹¹

Čuti riječ Božju i primiti duhovni dar vjere u Spasitelju su blisko povezani, jer »vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom«.¹² Upoznajemo se s njime i njegovim glasom dok proučavamo njegovu riječ u Svetim pismima i gostimo se njome,¹³ molimo se Ocu u njegovo ime s pravom nakanom¹⁴ i tražimo stalnu pratnju Duha Svetoga.¹⁵ Učenje i primjenjivanje Kristovog nauka u svojim životima je preduvjet za primanje dara vjere u njega.¹⁶

Živjeti po vjeri u Gospodina neophodna je priprema kako bismo ga slijedili.

»Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petra, i brata mu Andriju, kako bacaju mrežu u more – bili su, naime ribari –

pa im reče: ‘Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!’

Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim.«¹⁷

Petar i Andrija su snažan primjer slušanja i slijeđenja Učitelja.

Spasitelj isto tako upućuje vas i mene: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi«.¹⁸ Uzeti njegov križ znači odreći se svega grešnog i svake svjetovne požude te obdržavati Božje zapovijedi.¹⁹

Spasitelj nam je savjetovao da postanemo poput njega.²⁰ Stoga, slijediti Gospodina uključuje oponašati ga. Nastavljamo spoznavati Gospodina dok težimo, kroz snagu njegovog Pomirenja, postati poput njega.

U svom je smrtnom službeništvu Isus obilježio stazu, vodio putem i postavio savršeni primjer. Ispravna ideja o njegovom karakteru, savršenstvima i osobinama²¹ omogućava trajni cilj i jasan smjer dok ga slijedimo na putu predanog službeništva.

Slijeđenje Spasitelja nam također omogućuje primiti pravo znanje da je tijek života kojeg slijedimo²² u skladu s Božjom voljom. Takvo znanje nije misterija koju nije moguće spoznati i nije usredotočeno prvenstveno na naše privremene ciljeve ili obične smrtničke brige. Umjesto toga, postojan i ravnomjeran napredak stazom saveza je smjer života s kojim je on zadovoljan.

Lehijev san u Mormonovoj knjizi navodi put koji trebamo slijediti, izazove s kojima ćemo se suočiti i dostupne duhovne izvore koji su nam dostupni kako bismo slijedili Spasitelja i došli k njemu. Ići naprijed ravnim i uzanim putem je ono što on od nas želi da činimo. Kušati plod stabla i postati duboko »obrać[eni] Gospodinu«²³, blagoslovi su za koje čezne da ih primimo. Stoga nas poziva: »Dođi i slijedi me.«²⁴

I primjenjivanje vjere i slijeđenje Isusa Krista su nužne pripreme za služiti mu.

»Kako, naime, poznaje čovjek gospodara kojemu ne služi i koji mu je stran i dalek od misli i nakana srca njegova.«²⁵

Potpunije spoznajemo Gospodina dok mu služimo i radimo u njegovom kraljevstvu. Dok tako činimo, on nas darežljivo blagoslivlja s nebeskom pomoći, duhovnim darovima i povećanom sposobnošću. Nikada nismo ostavljeni sami dok radimo u njegovom vinogradu.

Izjavio je: »Jer ja ću ići pred vama. Bit ću vam zdesna i slijeva, a Duh će moj biti u srcima vašim, i anđeli moji oko vas da vas ponesu.«²⁶

Spoznajemo Spasitelja kada činimo najbolje što možemo dok idemo tamo kamo on želi da idemo, dok se trudimo reći što on želi da govorimo i dok postajemo što on želi da postanemo.²⁷ Dok pokorno priznajemo svoju potpunu ovisnost o njemu, on povećava našu sposobnost još učinkovitijeg služenja. Postupno se naše želje potpunije usklađuju s njegovima, a njegovi ciljevi postaju naši ciljevi, u toj mjeri da »neće[mo] tražiti ono što je suprotno volji [njegovoj]«.²⁸

Služenje njemu zahtijeva sve naše srce, sposobnosti, um i snagu.²⁹ Posljedično, nesebično služenje drugima suprotstavlja se usredotočenosti na sebe i sebičnosti naravnog čovjeka. Počinjemo voljeti one kojima služimo. A zbog toga što je služiti drugima služenje Bogu, počinjemo još snažnije voljeti njega i svoju braću i sestre. Takva je ljubav pokazatelj duhovnog dara dobrotvornosti, čiste Kristove ljubavi.³⁰

»Molite se Ocu svom odlučnošću srca da se onom ljubavlju ispunite kojom on obdari prave sljedbenike Sina svojega Isusa Krista, da postanete sinovi Božji. Da budemo poput njega, kad se on pojavi, jer ćemo ga gledati kakav on jest, da uzmognemo imati to ufanje, da se očistimo kao što je i on čist.«³¹

Spoznajemo Gospodina kada smo ispunjeni njegovom ljubavlju.

Je li moguće živjeti po vjeri u njega, slijediti ga, služiti mu, ali ne i vjerovati mu?

Upoznat sam s članovima Crkve koji prihvaćaju kao istinite nauk i načela koji su sadržani u Svetim pismima i koji se obznanjuju s ove govornice. No ipak imaju poteškoća vjerovati da se te evanđeoske istine odnose posebice na njihove živote i okolnosti. Čini se da imaju vjeru u Spasitelja, ali ne vjeruju da su njegovi obećani blagoslovi dostupni njima ili da mogu djelovati u njihovim životima. Također sam se susreo s braćom i sestrama koji svoje pozive obavljaju poslušno, ali za koje obnovljeno evanđelje još nije postalo živuća i preobražujuća stvarnost u njihovim životima. Spoznali smo Gospodina jer nismo samo vjerovali u njega, već smo vjerovali i njemu i njegovim obećanjima.

U Novom zavjetu otac je zamolio Spasitelja da ozdravi njegovo dijete. Isus je odgovorio:

»Sve je moguće onomu koji vjeruje!

Vjerujem! – odmah poviče glasno dječakov otac. – Pomozi moju nevjeru!«³²

Mnogo sam puta razmišljao o zamolbi ovog oca. »Pomozi moju nevjeru!« Pitam se je li namjera čovjekove molbe prvenstveno bila nešto drugo od pomoći mu vjerovati u Isusa kao našeg Otkupitelja i u njegovu iscjeliteljsku moć. Možda je već prihvatio Krista kao Sina Božjeg. Ali možda je trebao pomoć u vjerovanju da Učiteljeva iscjeliteljska moć uistinu može biti tako zasebna i personalizirana da blagoslovi njegovog vlastitog voljenog sina. Možda je vjerovao u Krista općenito, ali nije vjerovao u Krista izričito i osobno.

Često svjedočimo o onome što znamo da je istina, ali možda je važnije pitanje za svakoga od nas vjerujemo li u ono što znamo.

Svete uredbe koje izvršava odgovarajući svećenički autoritet neophodne su kako bismo vjerovali u Spasitelja, spoznali ga i, konačno, vjerovali u ono što znamo.

»A [Melkisedekovo] svećeništvo poslužuje evanđelje i drži ključ otajstava kraljevstva i to ključ spoznaje Boga.

Stoga je u uredbi njegovoj očita moć božanska.«³³

Vjerujemo i spoznajemo Gospodina dok ključ spoznaje Boga koji nam je dan kroz Melkidesekovo svećeništvo otključava vrata i čini mogućim da svatko od nas primi moć božanskog u svom životu. Vjerujemo i spoznajemo Spasitelja dok ga slijedimo primajući i vjerno poštujući svete uredbe i sve više imamo njegov odraz u svome liku.³⁴ Vjerujemo i spoznajemo Krista dok osobno doživljavamo preobražujuću, iscjeljujuću, osnažujuću i posvećujuću snagu njegovog Pomirenja. Vjerujemo i spoznajemo Učitelja dok »moć riječi njegove [pušta korijen] u nama«³⁵ i upisana je u našoj pameti i srcima³⁶, te ćemo se mi »okaniti svih grijeha svojih da [njega] upoznam[o]«.³⁷

Vjerovati njemu jest vjerovati da su njegovi obilati blagoslovi dostupni i primjenjivi u našim pojedinačnim životima i obiteljima. Vjerovati mu svom dušom svojom³⁸ dolazi dok hrlimo naprijed uz stazu saveza, predajući svoju volju njegovoj i podvrgavajući se njegovim prioritetima i odabiru trenutka za nas. Vjerovati mu – prihvaćajući kao istinite njegovu moć i obećanja – poziva nadu za budućnost, mir i radost u naše živote.