2010. – 2019.
Zbog čega Crkva
Listopada 2015


Zbog čega Crkva

Vrijedi zastati i razmisliti zašto je Isus Krist odabrao koristiti crkvu, svoju Crkvu, za izvođenje njegovog djela i djela njegovog Oca.

Cijeli moj život, Opći su sabori Crkve bili uzbudljivi duhovni događaji, a sama je Crkva bila mjesto na koje se dolazi kako bi se upoznalo Gospodina. Shvaćam da postoje oni koji sebe smatraju religioznima ili duhovnima, a odbacuju sudjelovanje u crkvi, pa čak i potrebu za jednom takvom institucijom. Religijski su postupci za njih u potpunosti osobni. No, Crkvu je stvorio on u kojemu je usredotočena naša duhovnost - Isus Krist. Vrijedi zastati i razmisliti o tome zašto on koristi crkvu, svoju crkvu, crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana kako bi izvršio svoje djelo i djelo svoga oca »ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka.«1

Počevši od Adama, evanđelje Isusa Krista bilo je propovijedano, a suštinske uredbe spasenja, kao što je krštenje, obavljale su se putem svećeničkog reda temeljenog na obitelji.2 Kako su društva postajala sve složenija od jednostavnih širih obitelji, Bog je u skladu s time pozvao druge proroke, glasnike i učitelje. U Mojsijevo vrijeme, čitamo o mnogo službenijoj strukturi koja je uključivala starješine, svećenike i suce. U povijesti Mormonove knjige, Alma je uspostavio crkvu sa svećenicima i učiteljima.

Zatim je, u vremenskoj poludnevnici, Isus organizirao svoje djelo na način da se evanđelje moglo simultano uspostaviti u više naroda i među različitim ljudima. Ta organizacija, crkva Isusa Krista utemeljena je na »apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Isus Krist.«3 Ona je uključivala dodatne dužnosnike kao što su bili članovi sedamdesetorice, starješine, biskupi, svećenici, učitelji i đakoni. Isus je na sličan način uspostavio Crkvu na zapadnoj poluci nakon svog Uskrsnuća.

Nakon otpadništva i raspada Crkve koju je organizirao tijekom boravka na zemlji, Gospodin je ponovno uspostavio Crkvu Isusa Krista kroz proroka Josepha Smitha. Drevna se svrha zadržala, a ona je propovijedati radosne vijesti o evanđelju Isusa Krista te obavljati uredbe spasenja – drugim riječima, dovesti ljude Kristu.4 A sada, kroz posredništvo njegove obnovljene Crkve, obećanje otkupljenja unutar je dosega duhova pokojnika koji su u svom smrtnom životu znali vrlo malo ili gotovo ništa o Spasiteljevoj slavi.

Na koji način njegova Crkva postiže Gospodinove svrhe? Važno je prepoznati kako je krajnja Božja svrha, naš napredak. Njegova je želja da nastavimo »od milosti do milosti dok [ne primimo] puninu«5 svega što nam on može dati. To zahtijeva mnogo više od toga da samo budemo ljubazni ili se osjećamo duhovnima. Za to je potrebna vjera u Isusa Krista, pokajanje, krštenje vodom i Duhom te izdržljivost u vjeri do kraja.6 Čovjek ne može u potpunosti postići to u izolaciji, stoga je veliki razlog što Gospodin ima crkvu u tome da stvori zajednicu svetaca koji će jedan drugoga podržavati »na tom ravnome i uzanome putu što vodi u vječni život«.7

»[Krist] ‘dade’ jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje…

za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela,

dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.«8

Isus Krist je »začetnik[] i dovršitelj[] [naše] vjere«.9 Naše ujedinjenje s tijelom Kristovim – Crkvom – važan je dio uzimanja njegova imena na sebe.10 Rečeno nam je da se drevna Crkva »često sastajala na post i molitvu, i na uzajamni razgovor o dobrobiti duša njihovih«11 »i na slušanje riječi Gospodnje.«12 Tako je i u današnjoj Crkvi. Ujedinjeni u vjeri, podučavamo i nadograđujemo jedni druge te nastojimo pristupiti potpunoj mjeri učeništva, »mjeri punine veličine Kristove.« Nastojimo pomoći jedan drugome doći do »prave spoznaje Sina Božjega«,13 do onoga dana kada »neće više učiti drug druga… govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina«.14

U Crkvi, mi ne samo da učimo božanski nauk; mi također imamo iskustvo njegove primjene. Kao tijelo Kristovo, članovi Crkve služe jedni drugima u stvarnosti svakodnevnog života. Svi smo mi nesavršeni; možemo vrijeđati i bivamo povrijeđeni. Često iskušavamo jedan drugoga našim osobnim posebnostima. U tijelu Kristovom trebamo nadići koncepte i uzvišene riječi te steći stvarno »osobno« iskustvo dok učimo kako »živjeti zajedno u ljubavi«.15

Ova se religija ne bavi samo sobom; štoviše, svi smo pozvani na služenje. Mi smo oči, ruke, glava, stopala te ostali dijelovi tijela, a čak i »oni članovi … koji se čine najslabiji, najpotrebniji«.16 Potrebni su nam ti pozivi, i trebamo služiti.

Jedan muškarac iz mog odjela odrastao je, ne samo bez roditeljske potpore, već uz roditeljsko protivljenje njegovoj aktivnosti u Crkvi. Iznio je sljedeća zapažanja na sakramentalnom sastanku: »Moj otac ne može shvatiti zašto bi itko išao u crkvu, kad može otići na skijanje, ali ja uistinu volim ići u crkvu. U Crkvi smo svi mi na istome putu i na tom su mi putu nadahnuće snažni mladi, nevina djeca te ono što vidim i naučim od odraslih. Osnažen sam društvom i uzbuđen radošću življenja evanđelja.«

Odjeli i ogranci Crkve nude tjedna okupljanja za odmor i obnovu kao vrijeme i mjesto da se svijet ostavi iza sebe – šabat. To je dan kako bismo mogli »svoju milinu naći u Jahvi,«17 doživjeli iscjeljenje koje dolazi sa sakramentom i primili obnovljeno obećanje da će njegov Duh biti s nama.18

Jedan je od najvećih blagoslova biti dijelom tijela Kristova i, premda se možda trenutno ne čini kao blagoslov, biti ukoren zbog grijeha i pogreške. Skloni smo opravdavati i racionalizirati svoje mane, a ponekada jednostavno ne znamo gdje bismo ih trebali poboljšati i na koji način. Bez onih koji nas mogu ukoriti »s oštrinom, kad na to potakne Duh Sveti,«19 moglo bi nam ponestati hrabrosti da se promijenimo i još savršenije slijedimo Učitelja. Pokajanje je individualno, ali prijateljstvo na tom, ponekad bolnom putu, nalazi se u Crkvi.20

U ovoj raspravi u Crkvi kao tijelu Kristovom, uvijek na umu moramo imati dvije stvari. Prva je da mi ne težimo obraćenju Crkvi, nego Kristu i njegovom evanđelju, a to Crkva omogućava obraćenje.21 Mormonova knjiga to najbolje izražava kada kaže da se ljudi »obraćahu Gospodinu, i pridruživahu Crkvi Kristovoj«.22 Druga je da moramo upamtiti kako je u početku Crkva bila obitelj, a čak i danas kad su zasebne institucije, obitelj i Crkva služe zajedno te osnažuju jedna drugu. Jedna ne zamjenjuje drugu, a Crkva zasigurno, čak ni u svom najboljem izdanju, ne može zamijeniti roditelje. Svrha je podučavanja evanđelja i svećeničkih uredbi koje obavlja Crkva da se obitelji kvalificiraju za život vječni.

Postoji i drugi veliki razlog iz kojega Spasitelj djeluje kroz crkvu, svoju Crkvu, a taj je postizanje neophodnih stvari koje se ne mogu postići pojedinačno ili u manjim grupama. Jedan jasni primjer jest suočavanje sa siromaštvom. Istina je da, kao pojedinci i obitelji, brinemo o tjelesnim potrebama drugih, »dajući jedan drugome i vremenito i duhovno, već prema potrebama i željama njihovim«.23 No, kad smo zajedno u Crkvi, sposobnost brige o siromašnima i potrebitima umnožena je kako bismo se suočili sa širim potrebama.24 Nadalje, Crkva, njezina Potporna društva i svećenički zborovi pružaju potporu mnogim ljudima na mnogo mjesta koja su pogođena prirodnim katastrofama, ratom i progonom.

Bez mogućnosti uključivanja svoje Crkve, Spasiteljevo zapovijed da se evanđelje propovijeda u cijelom svijetu, ne bi mogla biti ostvarena.25 Ne bi bilo apostolskih ključeva, strukture, tehnologije, financijskih sredstava te predanosti i požrtvovnosti stotina tisuća misionara koji su potrebni za pronošenje tog djela. Zapamtite: »Propovijedat će se ovo Evanđelje Kraljevstva po svem svijetu na svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«26

Crkva može graditi hramove, kuće Gospodnje, i njima upravljati, a ondje se poslužuju ključne uredbe i ključni savezi. Joseph Smith je izjavio kako je Gospodinov cilj sabiranja njegovih ljudi svih uzrasta jest »izgraditi dom gdje on [može] svojem narodu objaviti uredbe svojeg doma i slave kraljevstva svojega te podučiti narod putu spasenja, jer postoje određene uredbe i načela koja, kada ih se naučava i po njima postupa, moraju biti vršena na mjestu ili u domu izgrađenom za tu svrhu«.27

Ako osoba vjeruje da svi putovi vode u nebo ili da nema posebnih uvjeta za spasenje, on ili ona neće vidjeti potrebu za propovijedanje evanđelja ili za vršenje uredbi i saveza u svrhu otkupljenja drugih, bilo živih, bilo mrtvih. No, mi ne govorimo samo o besmrtnosti, nego o vječnom životu, a za to su ključni evanđeoski savezi i put evanđelja. Spasitelju je potrebna crkva kako bi ih učinio dostupnima svoj djeci Božjoj – i živoj i mrtvoj.

Posljednji razlog za Gospodinovo uspostavljanje svoje Crkve koji ću spomenuti, jedinstven je – Crkva je, naposljetku, kraljevstvo Božje na zemlji.

Dok se Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana uspostavljala 1830-ih godina, Gospodin je rekao proroku Josephu Smithu: »Uzdignite srca svoja i radujte se, jer vam je dano kraljevstvo, ili drugim riječima, ključi crkve.«28 Po ovlastima u tim ključevima, službenici u svećeništvu čuvaju čistoću Spasiteljevog nauka i integritet njegovih spasonosnih uredbi.29 Pomažu u pripremi onih koji ih žele primiti, prosuđuju osposobljenost i dostojnost onih koji se prijavljuju te ih i izvode.

Pomoću ključeva kraljevstva, Gospodinovi sluge mogu prepoznati i istinu i laž te još jednom autoritativno izjaviti: »Ovako govori Gospod.« Nažalost, neki vrijeđaju Crkvu jer žele definirati svoju vlastitu istinu, ali je ustvari nadmašiv blagoslov primiti »spoznaju o stvari kakve [istinite] one jesu, i kakve bijahu, i kakve će biti«30 sve dok je Gospodin voljan otkrivati je. Crkva čuva i objavljuje Božje objave — kanon Svetih pisama.

Kad je Daniel protumačio san babilonskog kralja Nabukodonozora, obznanjujući kralju »ono što će biti na svršetku danâ«,31 izjavio je da će »Bog Nebeski podići… kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva [druga] kraljevstva, a samo će stajati dovijeka«.32 Crkva jest to prorokovano kraljevstvo posljednjih dana koje nije stvorio čovjek, nego ga je uspostavio Bog s nebesa te ga pokrenuo kao »kamen s brijega odva[ljen] a da ga ne dodirnu ruka« kako bi ispunilo zemlju.33

Njegova je sudbina uspostaviti Sion u pripremi za povratak i tisućljetnu vladavinu Isusa Krista. Prije toga dana neće to biti kraljevstvo ni u kakvom političkom smislu – baš kako je Spasitelj rekao: »Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu.«34 Štoviše, ono je riznica njegove ovlasti na zemlji, poslužitelj njegovih svetih saveza, domar njegovih hramova, zaštitnik i pronositelj njegovih istina, mjesto okupljanja za raspršeni Izrael, te »obranu i… zaklon pred olujom i pred gnjevom, kad se on izlije neublažen po cijeloj zemlji.«35

Završit ću prorokovom molbom i molitvom:

»Prizivajte Gospodina da kraljevstvo njegovo nastupi na zemlji, da ga stanovnici njegovi prime, i priprave se za dane što će doći u koje će Sin Čovječji sići s neba ogrnut sjajem slave svoje da preuzme kraljevstvo Božje koje se uspostavilo na zemlji.

Stoga, nek nastupi kraljevstvo Božje, da kraljevstvo nebesko uzmogne doći da ti, o Bože, budeš proslavljen na nebu kako i na zemlji, da neprijatelji tvoji podložni budu, jer tvoja je čast, moć i slava u vijeke vjekova.«36

U ime Isusa Krista. Amen.