Jednostavne i dragocjene istine

Draga braćo i sestre, prošlo je mnogo desetljeća održavanja Općeg sabora, a da predsjednik Boyd K. Packer i starješine L. Tom Perry ili Richard G. Scott nisu odmah sjeli iza pozornice i govorili na jednom od zasjedanja. Naša sjećanja na njih su dirljiva i ja im odajem počast; svaki je od njih bio jedinstveno različit, pa ipak su bili tako usklađeni u svojem svjedočanstvu i svjedočanstvu o Isusu Kristu i njegovom Pomirenju.

Nadalje, i ja, poput vas, pronalazim snagu u predsjedniku Thomasu S. Monsonu i podržavam ga kao proroka, vidioca i objavitelja i divim se njegovoj vjernoj, dužnostima ispunjenoj apostolskoj službi koja traje već više od 50 izuzetnih godina.

Tako sam ovoga tjedna u utorak ujutro, netom nakon 09:00 sati, nakon što je biskupstvo započelo sastanak s predsjedništvom područja Azija koje je došlo na sabor, pozvan na sastanak s predsjednikom Monsonom i njegovim savjetnicima. Nekoliko trenutaka kasnije ušao sam u sobu za sastanke kraj njegovog ureda i vjerojatno sam izgledao poprilično nervozno sjedeći tako nasuprot njemu, dok mi se on ljubazno obraćao i smirivao me. Komentirao je, primijetivši moje godine, kako sam dosta mlad te da čak izgledam i mlađe za svoje godine.

Zatim je nakon nekoliko trenutaka predsjednik Moson rekao da je prema volji Gospodinovoj primio poziv za mene u Zbor dvanaestorice apostola. Upitao me želim li prihvatiti taj poziv, a ja sam, nakon najvjerojatnije nedostojnog uzdaha, odgovorio potvrdno potpuno šokiran. A potom mi je, prije nego sam uopće mogao izreći bujicu neopisivih osjećaja od kojih su većinom bili osjećaji nedostojnosti, predsjednik Monson rekao kako je prije mnogo godina pozvao i predsjednika Davida O. McKayja za apostola koji se u to vrijeme također osjećao nedostojnim. Uputio mi je riječi umirenja: »Biskupe Stevenson, Gospodin će osposobiti one koje pozove.« Te su mi utješne riječi proroka bile izvor mira u oluji bolne samoprovjere i nježnih osjećaja koji su uslijedili u očajničkim satima u danima i noćima od tada.

Uvježbavao sam ovo što vam sada opisujem pred svojom dragom suputnicom Lesom, kasnije toga dana, dok smo sjedili u tihom kutu na Hramskom trgu s dostojanstvenim pogledom na hram i povijesni Tabernakl pred nama. Dok smo pokušavali shvatiti i promisliti događaje toga dana, svoje smo sidro pronašli u vjeri u Isusa Krista i našoj spoznaju velikog nauma sreće. To vodi do iskazivanja moje najdublje ljubavi prema Lesi. Ona je sunce mojega života i izuzetna kći Božja. Njezin je život protkan nesebičnim služenjem i jedinstvenom ljubavlju prema svima. Nastojat ću ostati dostojan blagoslova našega vječnog jedinstva.

Svoju najdublju ljubav izražavam četvorici naših sinova i njihovim obiteljima; trojica su ovdje sa svojim predivnim ženama, majkama šestero unučadi; četvrti, misionar, ima posebnu dozvolu ostati nakon misionarskog policijskog sata i gleda ove događaje sa svojim predsjednikom misije i njegovom suprugom u misijskom domu u Tajvanu. Volim svakoga od njih i volim kako oni vole Spasitelja i evanđelje.

Svoju ljubav izražavam svakom članu svoje obitelji: svojoj dragoj majci i svojem ocu, koji je preminuo prošle godine i koji je u mene usadio svjedočanstvo koje, čini se, u meni prebiva od najranijih sjećanja. Nadalje, svoju zahvalnost izražavam svojem bratu, sestrama i njihovim vjernim bračnim drugovima, kao i Lesinoj obitelji, od kojih su mnogi danas ovdje. Izraze zahvalnosti upućujem brojnoj široj obitelji, prijateljima, misionarima, vođama i učiteljima.

Blagoslovljen sam bliskom suradnjom s članovima Prvog predsjedništva, Dvanestorice, Sedamdesetorice i vrhovnim predsjedništvima pomoćnih organizacija. Svoju ljubav i poštovanje iskazujem svakome od vas, braćo i sestre, i nastojat ću biti dostojan naše daljnje suradnje. Predsjedavajuće biskupstvo ujedinjeno je do gotovo božanske razine. Svakog dana nedostajat će mi suradnja s biskupom Géraldom Causséom, biskupom Deanom M. Daviesom i osobljem.

Stojim pred vama kao dokaz riječi Gospodinovih zabilježenih u prvom odsjeku Nauka i saveza: »Da bi se proglasila punina Evanđelja… slabima i priprostima sve do na kraj svijeta, i pred kraljevima i vladarima.«¹ Tim riječima prethodi Gospodinova izjava koja pokazuje ljubav Oca prema njegovoj djeci: »Ja, dakle, Gospod, znajući za nevolju koja će zadesiti stanovnike zemaljske, pozvah slugu svojega Josipa Smitha mlađega, i govorah mu s nebesa, i dadoh mu zapovijedi.«²

Naš ljubljeni Nebeski Otac i njegov Sin Jahve, sa spoznajom kraja od početka,³ otvorio je nebesa i novu rasporedbu kao protutežu nedaćama za koje su znali da će doći. Apostol Pavao je opisao nadolazeće nedaće kao »teška vremena«.⁴ Po meni, ovo ukazuje na to da velikodušna naknada Nebeskog Oca za život u tim teškim vremenima je to što živimo i u punini vremena.

Dok sam tjeskobno razmišljao o svojoj nedostojnosti ovoga tjedna, primio sam jasan poticaj koji me ujedno ukorio i utješio: da se ne usredotočujem na ono što ne mogu činiti, već na ono što mogu. Mogu vam posvjedočiti o jednostavnim i dragocjenim istinama evanđelja.

Ovo su riječi koje sam iznio stotinu puta, i onima koji pripadaju Crkvi i mnogima koji nisu članovi: Bog je naš ljubljeni Nebeski Otac. Mi smo njegova djeca… Plače s nama dok patimo i raduje se kad činimo ispravno. On želi razgovarati s nama, a mi možemo razgovarati s njim kroz iskrenu molitvu …

Nebeski Otac je za nas, svoju djecu, pripremio put… kako bismo živjeli u njegovoj nazočnosti... U središtu nauma našeg Nebeskog Oca nalazi se Pomirenje Isusa Krista.«⁵

Nebeski Otac je poslao svojeg Sina na zemlju da pomiri za grijehe cijelog čovječanstva: Svjedočim o ovim jednostavnim i dragocjenim istinama, u ime Isusa Krista. Amen.