Povratak vjeri

Predsjedniče Monson, u ovo uskrsno jutro smo tako zahvalni što možemo čuti glas našeg živućeg proroka. Mi cijenimo vaše riječi, uključujući i vaš savjeti »Pronađite radost na putovanju«¹ i »budućnost je sjajna koliko i vaša vjera«.²

Ove godine djeca Male škole iznose radost i sjaj njihove vjere u Isusa Krista dok pjevaju pjesmu »Moj Spasitelj voli me, znam«. Ona pjevaju: »»Znam, živi on… Srce dajem mu ja.«³ Poput djece Male škole, svatko od nas može ojačati svoju vjeru u Isusa Krista na našem pojedinačnom putovanju i pronaći radost.

Nedavno sam na nedjeljnom sastanku Potpornog društva slušala mladu majku kako iznosi dio svog putovanja k obraćenju. Odrasla je u Crkvi uz roditelje koji su ju podučili evanđelju. Prisustvovala je u Maloj školi, organizaciji Djevojaka te Vjeronauku. Voljela je učiti i otkrivati istine. Njezina stalna potraga je bila doznati zašto. Starješina Russell M. Nelson je rekao: »Gospodin može podučavati jedino znatiželjni um.«⁴ A ta je mlada žena bila spremna za podučavanje.

Nakon srednje škola upisala je fakultet, zapečatila se u hramu za misionara povratnika te je blagoslovljena prekrasnom djecom.

Uz duh traženja, ta je majka nastavila postavljati pitanja. No kako su pitanja postajala teža, takvi su bili i odgovori. A ponekada nije bilo odgovora – ili odgovora koji su donosili mir. Kako je s vremenom težila pronaći odgovore, sve je više i više pitanja bilo te je počela preispitivati neke od samih temelja svoje vjere.

U to su joj zbunjujuće vrijeme neki od ljudi oko nje rekli: »Jednostavno se osloni na moju vjeru«. A ona je mislila: »Ne mogu. Vi ne razumijete, ne borite se vi s tim problemima«. Objasnila je: »Htjela sam pružiti svoju ljubaznost onima bez sumnje, ako bi oni htjeli pružiti svoju meni.« A mnogi i jesu.

Rekla je: »Moji su roditelji poznavali moje srce te su mi dali prostora. Odabrali su voljeti me dok sam pokušavala sama shvatiti neke stvari.« Na isti način, njezin biskup se često susretao s njom, tom mladom majkom, i govorio joj o svojem povjerenju u nju.

Članovi odjela također nisu oklijevali pružiti joj ljubav, a ona se osjećala uključenom. Njezin odjel nije bio mjesto na kojem se treba pretvarati savršenim, naprotiv, bio je mjestom odgoja.

»Bilo je zanimljivo«, prisjeća se. »Tijekom tog vremena osjetila sam stvarnu povezanost s mojim bakom i djedom koji su umrli. Oni su me podržavali i poticali da i dalje ustrajem. Osjetila sam da govore: ‘Usredotoči se na ono što znaš.’«

Unatoč svom značajnom sustavu podrške, postala je manje aktivna. Rekla je: »Nisam se odvojila od Crkve zbog lošeg ponašanja, duhovne apatije, traženja isprike da ne živim po zapovijedima ili traženja lakšeg puta. Osjetila sam da trebam odgovoriti na pitanje: ‘U što ja zapravo vjerujem?’«

Negdje je u to vrijeme pročitala knjigu zapisa majke Tereze, koja se slično osjećala. Majka Tereza je 1953. godine napisala: »Molim vas, pomolite se posebno za mene da ne upropastim njegovo djelo i da se naš Gospodin može pokazati – jer strašna je tama u meni, kao da je sve mrtvo. Tako je već skoro od početka vremena kada sam započela ‘djelo’. Zatražite od našeg Gospodina da mi podari hrabrost.«

Nadbiskup Périer je odgovorio: »Bog te vodi, draga Majko, nisi u takvoj tami kao što misliš. Put koji treba pratiti nije uvijek odjednom jasan. Moli se za svjetlo, ne donosi odluke prebrzo, slušaj ono što drugi govore, razmisli o njihovim razlozima. Uvijek ćeš pronaći nešto što će ti pomoći… Vođena vjerom, molitvom i razumom s pravom namjerom imaš dovoljno.«⁵

Moja je prijateljica pomislila, ako je Majka Tereza mogla živjeti svoju vjeru bez odgovora i bez osjećaja jasnoće u svemu, možda bi mogla i ona. Mogla je poduzeti jedan jedinstven korak u vjeri – a zatim drugi. Mogla se usredotočiti na istine u koje je vjerovala i pustiti da one obuzmu njezino srce i njezinu dušu.

Gledajući unatrag, kaže: »Moje je svjedočanstvo postalo poput hrpe pepela. Sve je izgorjelo. Sve što je ostalo bilo je Isus Krist.« Nastavila je: »Ali on ne odlazi kada imate pitanja i preispitujete. Kada bilo tko pokušava obdržavati zapovijedi, vrata su širom otvorena. Molitva i proučavanje Svetih pisama postaju vrlo važni.«

Njezin prvi korak u obnavljanju vjere bio je okretanju temeljnim evanđeoskim istinama. Kupila je Dječju pjesmaricu i počela čitati riječi pjesama. One su bile njezino blago. Molila se za vjeru da može nositi teret koji je osjećala.

Naučila je, kada bi se susrela s tvrdnjama koje su uzrokovale sumnju, da može »stati, sagledati sve to i učiniti evanđelje osobnim«. Rekla je: »Pitala bih se: ‘Je li to pravi put za mene i moju obitelj?’ Ponekada bih se pitala: ‘Što želim za svoju djecu?’ Shvatila sam kako želim da imaju hramske brakove. Tada se vjerovanje vratilo u moje srce.«

Starješina Jeffrey R. Holland je rekao: »Poniznost, vjera i utjecaj Duha Svetoga uvijek će biti i bili su elementi svake potrage za istinom.«⁶

Iako je imala pitanja oko nastanka Mormonove knjige, nije mogla zanemariti istine koje je znala iz nje. Usredotočila se na proučavanje Novog zavjeta kako bi bolje razumjela Spasitelja. »S vremenom sam se«, rekla je, »vratila Mormonovoj knjizi jer sam voljela što sam osjećala kada sam čitala o Isusu Kristu i njegovom pomirenju.«

Zaključila je: »Trebate doživjeti vlastita duhovna iskustva s istinama iz te knjige«, a ona ih je doživjela. Objasnila je: »U Mosiji sam pročitala sljedeće stihove i osjetila da daje smjernice o svemu: ‘U Boga vjerujte. Vjerujte da on jest i da sve stvori… Vjerujte da on ima svu mudrost, i svu moć, i na nebu i na zemlji. Vjerujte da čovjek proniknuti ne može sve ono što Gospod proniknuti može.’«⁷

U to je vrijeme primila poziv da služi kao pijanistica u Maloj školi. »Bilo je sigurno«, rekla je. »Željela sam da mi djeca idu u Malu školu, a sada mogu biti s njima. A još nisam bila spremna podučavati ih.« Dok je služila, nastavila je osjećati podršku ljudi oko sebe: »Dođi, želimo te u kakvom god stanju bila, i susrest ćemo se ondje. Pruži nam što god imaš ponuditi.«

Svirajući pjesme Male škole, često je pomišljala: »Evo istina koje volim. Još uvijek mogu svjedočiti. Govorit ću samo ono što znam i u što vjerujem. Možda neće biti savršeni prinos znanja, no to će biti moj prinos. Ono na što sam se usredotočila, proširilo se u meni. Prekrasno je vratiti se suštini evanđelja i osjećati jasnoću.«

Tog nedjeljnog jutra, dok sam slušala priču te mlade sestre o njezinom putovanju, podsjetila sam se da svi mi moramo graditi svoj temelj na »stijeni – Otkupitelju našem«.⁸ Sjetila sam se i savjeta starješine Jeffreyja R. Hollanda: »Čvrsto se držite za ono što već znadete i budite postojani dok ne dođe nova spoznaja.«⁹

Tijekom njezine lekcije, gorljivije sam spoznala kako odgovori na naša iskrena pitanja dolaze kada ih iskreno tražimo i kada živimo po zapovijedima. Podsjetila sam se da naša vjera može otići izvan granica trenutnoga razumijevanja.

Oh, kako želim biti poput onih u okruženju te mlade majke, koji su ju voljeli i podržavali ju. Kao što je predsjednik Dieter F. Uchtdorf rekao: »Svi smo mi putnici u potrazi za Božjim svjetlom dok hodamo putem učeništva. Ne osuđujemo druge zbog količine svjetla koje imaju ili nemaju, nego duhovno hranimo i potičemo svako svjetlo dok ne postane jasno, sjajno i istinito.«¹⁰

Kada djeca Male škole pjevaju pjesmu »Molitva djeteta«, oni pitaju: »Oče Nebeski, jesi li uistinu tamo? I čuješ li i odgovaraš li na molitvu svakog djeteta?«¹¹

Mnogi se pitamo: »Je li Nebeski Otac uistinu tamo?« samo da se radujemo – poput moje prijateljice – kada dođu odgovori, u tišini, jednostavnoj sigurnosti. Svjedočim da ta jednostavna sigurnost dolazi kada njegova volja postaje našom. Svjedočim da je istina na zemlji danas i da se njegovo evanđelje nalazi u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. U ime Isusa Krista. Amen.