Pripremno svećeništvo

Zahvalan sam što se ovdje sabralo svećeništvo Božje, koje se proteže diljem svijeta. Hvala vam za vašu vjeru, službu i za vaše molitve.

Moja je poruka večeras o Aronovom svećeništvu. Poruka je to, također, svima nama koji pomažemo u ostvarivanju Gospodnjih obećanja onima koji obnašaju ono što je opisano u Svetom pismu kao »niže… svećeništvo«.¹ Ono se također naziva i pripremnim svećeništvom. Upravo ću o toj slavnoj pripremi večeras govoriti.

Gospodnji je naum za njegovo djelo pun pripreme. Pripremio nam je zemlju da bismo iskusili kušnje i prilike smrtnog života. Dok smo ovdje, nalazimo se u stanju koje Sveta pisma nazivaju »stanje priprave«.²

Prorok Alma opisuje ključnu važnost te priprave za vječni život, gdje će svatko živjeti u svojim obiteljima s Bogom Ocem i Isusom Kristom.

Objasnio je potrebu za pripravom na sljedeći način: »A vidimo da smrt dolazi na rod ljudski, smrt o kojoj govoraše Amulek, i to je vremenita smrt. Ipak, čovjeku bi udijeljeno razdoblje u kojem se može obratiti. Ovaj, dakle, život postade stanje kušnje, vrijeme priprave za susret s Bogom, vrijeme priprave za ono neprolazno stanje o kojemu vam govorismo, koje dolazi nakon uskrsnuća mrtvih.«³

Baš kao što nam je dano da živimo u smrtnosti da bismo se pripremili za susret s Bogom, tako nam je dano vrijeme služenja u Aronovom svećeništvu kao prilika za pripremu i učenje kako dati ključnu pomoć drugima. Baš kao što nam Gospodin pruža pomoć koja nam je potrebna da bismo prošli kušnje smrtničkog života, tako nam šalje i pomoć u našoj pripremi za svećeništvo.

Moja je poruka namijenjena onima kojima Gospodin šalje Aronovo svećeništvo kao pomoć u pripremi, kao i onima koji obnašaju Aronovo svećeništvo. Obraćam se očevima. Obraćam se biskupima. I obraćam se onima iz Melkisedekovog svećeništva kojima je povjereno biti suradnicima i učiteljima mladića koji se nalaze u pripremi za svećeništvo.

Izgovaram molitvu i zahvalnost mnogima među vama diljem svijeta i kroz vrijeme.

Bio bih nemaran kada se ne bih obratio predsjedniku ogranka i biskupu iz svoje mladosti. Postao sam đakon u dobi od 12 godina u malenom ogranku u istočnome dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Ogranak je bio tako malen da smo moj stariji brat i ja ondje bili jedini obnašatelji Aronovog svećeništva dok moj otac, predsjednik ogranka, nije pozvao jednog muškarca srednjih godina da se pridruži Crkvi.

Novi je obraćenik primio Aronovo svećeništvo i, uz to, poziv nadgledati Aronovo svećeništvo. Još se uvijek sjećam kao da se zbilo jučer. Mogu se prisjetiti prekrasnog jesenskog lišća kada je taj novi obraćenik pratio moga brata i mene da učinimo nešto za jednu udovicu. Ne sjećam se zadatka, no sjećam se osjećaja da nam se pridružila svećenička snaga u onome što sam kasnije doznao da je Gospodin rekao da svi mi moramo činiti kako bi nam grijesi bili oprošteni te tako bili pripravni za susret s njime.

Sada, gledajući unatrag, osjećam veliku zahvalnost za predsjednika ogranka koji je pozvao novoga obraćenika da pomogne Gospodinu u pripremi dvojice dječaka, koji će zauzvrat jednoga dana postati biskupi odgovorni za brigu o siromasima i potrebitima te za predsjedanje nad pripremnim svećeništvom.

Još sam uvijek bio đakon kada se naša obitelj preselila u veliki odjel u Uti. Tada sam po prvi puta osjetio snagu cijeloga zbora u Aronovom svećeništvu. U stvari, bio je to prvi puta da sam vidio jednog. A kasnije sam po prvi puta osjetio moć i blagoslov biskupa koji je predsjedavao svećeničkim zborom.

Biskup me pozvao da budem njegov prvi pomoćnik u svećeničkom zboru. Sjećam se da je sam podučavao zbor – bez obzira na obveze koje je imao i na druge nadarene muškarce koje je mogao pozvati da nas podučavaju. Stolce je u razredu posložio u krug. Mene je postavio na stolac do sebe, s desne strane.

Preko njegovog sam ramena mogao gledati dok je podučavao. Povremeno bi spustio pogled na pažljivo zapisane bilješke u malenoj kožnoj bilježnici na krilu te na pohabana i označena Sveta pisma otvorena na drugom koljenu. Sjećam se uzbuđenja s kojim je pričao priče o hrabrosti iz knjige o Danijelu i njegovom svjedočanstvu o Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu.

Uvijek ću pamtiti kako Gospodin poziva suradnike pažljivo odabrane da rade s obnašateljima pripremnog svećeništva.

Moj je biskup imao moćne savjetnike, a iz nekih me razloga koje tada nisam razumio, više puta pozvao telefonom doma i rekao: »Hal, trebaš poći sa mnom kao suradnik kako bismo otišli u nekoliko posjeta.« Jednom me je poveo u dom jedne udovice koja je živjela sama i bez ikakve hrane u kući. Na povratku, zaustavio je auto, otvorio svoja Sveta pisma i rekao mi zašto se prema toj udovici ophodio dao da je u stanju ne samo da brine o sebi, nego i da će u nekom budućem vremenu biti u stanju pomoći drugima.

Drugi je posjet bio čovjeku koji je bio dugo odsutan iz Crkve. Moj ga je biskup pozvao natrag da bude sa svecima. Osjetio sam biskupovu ljubav prema nekome koji mi se učinio nedostojnim ljubavi i u kome sam vidio buntovnog neprijatelja.

Jednom smo drugom zgodom posjetili dom gdje su nas dvije djevojčice dočekale na vratima, a čiji su roditelji bili alkoholičari. Djevojčice su rekle kroz zaslon vrata da otac i majka spavaju. Biskup im je nastavio govoriti, smiješiti im se i hvaliti njihovu dobrotu i hrabrost, što je trajalo, čini mi se, 10 minuta ili više. Dok sam hodao uz njega u odlasku, potiho je rekao: »To je bio dobar posjet. Te djevojčice nikada neće zaboraviti da smo dolazili.«

Dva su blagoslova koje stariji svećenički suradnik može dati: povjerenje i primjer brige za drugoga. Vidio sam to kada je mom sinu dodijeljen suradnik iz kućnog učiteljstva koji je imao znatno više iskustva u svećeničkoj službi nego što on. Njegov je suradnik bio predsjednik misije dva puta i služio je na drugim položajima vodstva.

Prije nego su otišli posjetiti obitelj koja im je dodijeljena, taj je stariji svećenički vođa rekao kako bi prije toga želio posjetiti mog sina u našem domu. Dopustili su mi da slušam. Stariji je suradnik započeo je s molitvom, tražeći pomoć. Zatim je mom sinu rekao nešto poput ovoga: »Mislim da bismo trebali podučavati lekciju koja bi im zvučala poput poziva na pokajanje. Mislim da ih neće prihvatiti dobro od mene. Mislim da bi tu poruku prihvatili bolje od tebe. Što ti misliš o tome?«

Sjećam se strana u očima moga sina. Još uvijek mogu osjetiti sreću toga trenutka kada je moj sin prihvatio ukazano povjerenje.

Nije bilo slučajno što ih je biskup spojio. Pažljivom je pripremom taj stariji suradnik saznao za osjećanja te obitelji koju su podučavali. Nadahnućem je osjetio da treba ustuknuti i povjeriti neiskusnom mladiću pozivati stariju Božju djecu na pokajanje i u sigurnost.

Ne znam ishod njihovog posjeta, no znam da su biskup, obnašatelj Melkisedekovog svećeništva, i Gospodin pripremali dječaka za svećenika te, jednoga dana, i za biskupa.

Takve su vam priče o uspjehu u svećeničkoj pripremi poznate i iz onoga što ste vidjeli i što ste iskusili u vlastitim životima. Vi poznajete takve biskupe, suradnike i roditelje, i sami ste bili takvi. Vidjeli ste ruku Gospodnju u svojoj pripremi za svećeničke dužnosti za koje je on znao da će vas očekivati.

Svi mi u svećeništvu imamo obvezu pomoći Gospodinu u pripremanju drugih. Neke stvari koje možemo obaviti mogle bi biti od najvećeg značaja. Čak i snažniji od korištenja riječi u našem podučavanju nauka bit će naši primjeri življenja nauka.

Izuzetno važno u našoj svećeničkoj službi jest pozivanje ljudi da dođu Kristu vjerom, pokajanjem, krštenjem i primanjem Duha Svetoga. Predsjednik Thomas S. Monson, primjerice, propovijeda tako da uzburka osjećanja po pitanju svih tih učenja. No ono što znam da je učinio s ljudima i misionarima i prijateljima Crkve dok je predsjedavao misijom u Torontu, potaknulo me je na djelovanje.

U pripremi za svećeništvo »pokaži mi« znači više od »reci mi«.

Zbog toga su Sveta pisma tako važna u našoj pripremi za svećeništvo. Ona su ispunjena primjerima. Gotovo da mogu vidjeti Almu kako slijedi zapovijed anđela i brza natrag da bi podučavao zlim ljudima u Amonihu koji su ga odbacili.⁴ Mogu osjetiti onu hladnoću zatvorske ćelije kada je Bog rekao proroku Josephu da bude hrabar i da će on biti s njime.⁵ S tim stihovima na umu, možemo biti spremni ustrajati u našoj službi kada nam to izgleda teško.

Otac ili biskup ili stariji suradnik iz kućnog učiteljstva koji iskazuju povjerenje mladom obnašatelju svećeništva, mogu promijeniti njegov život. Mog je oca jednom upitao član Zbora dvanestorice apostola da napiše kratki rad o znanosti i religiji. Moj je otac bio poznati znanstvenik i vjerni obnašatelj svećeništva. Još se uvijek mogu sjetiti trenutka kada mi je dao rad koji je napisao i rekao: »Izvoli, želim da pročitaš prije nego što pošaljem Dvanaestorici. Znat ćeš je li ispravno.« Bio je 32 godine stariji od mene i nemjerljivo mudriji i inteligentniji.

Još uvijek osjećam snagu toga povjerenja od velikoga oca i svećenika. Znao sam da nije uložio svoje povjerenje u mene, nego u to da će mi Bog reći što je istina. Vi, stariji suradnici, možete blagosloviti mladog obnašatelja svećeništva u pripremi kada god mu ukažete takvu vrstu povjerenja. To će mu pomoći da vjeruje nježnom osjećaju nadahnuća koje će se pojaviti dok jednoga dana bude polagao svoje ruke da bi zapečatio blagoslov za iscjeljenje djeteta za koje su liječnici rekli da će umrijeti. To mi je povjerenje pomoglo više puta.

Naš će uspjeh u pripremi drugih u svećeništvu biti u ovisnosti od toga koliko ih volimo. To će biti osobito istinito kada ih moramo ispravljati. Razmislite o trenutku kada obnašatelj Aronovog svećeništva, primjerice za sakramentalnim stolom, pogriješi u vršenju neke uredbe. To je ozbiljna stvar. Ponekada je potreban javni ispravak te pogreške s rizikom da kod ljudi uzrokuje osjećaj ogorčenja, poniženja ili čak odbacivanja.

Sjetite se Gospodinovog savjeta: »Pokatkad koreći s oštrinom, kad na to potakne Duh Sveti, a tad iskazujući nakon toga porast ljubavi prema onomu koga si ukorio, da ne pomisli da si mu neprijatelj.«⁶

Riječ porast ima posebno značenje u pripremi obnašatelja svećeništva kada ih je potrebno ukoriti. Ta riječ ukazuje na porast ljubavi koja već postoji. Ono što se treba »pokazati« je još više ljubavi. Oni među vama koji pripremaju obnašatelje svećeništva zasigurno će kod njih pronaći pogreške. Prije nego što prime vaš ukor, prethodno trebaju osjetiti vašu postojanu ljubav. Moraju osjetiti vašu iskrenu pohvalu prije nego što prihvate vaš ispravak.

Sam je Gospodin onima iz nižeg svećeništva rekao da osobito cijeni njihov potencijal i njihovu vrijednost za njega. Poslušajte ove riječi, koje je izgovorio Ivan Krstitelj kada je obnovljeno Aronovo svećeništvo: »Vama, sudrugovi moji u službeništvu, u Mesijino ime, povjeravam Aronovo svećeništvo koje drži ključe posluživanja anđeoskog, i evanđelja obraćenja, i krštenja uranjanjem za otpust grijeha; i ono se nikad više sa zemlje neće uzeti, dok sinovi Levijevi opet Gospodu ne prinesu žrtvu u pravednosti.«⁷

Aaronovo svećeništvo je dopuna većem Melkisedekovom svećeništvu.⁸ Kao predsjednik cijelog svećeništva, predsjednik Crkve predsjeda i pripremnim svećeništvom. Njegove se dugogodišnje poruke na odlazak u spašavanje savršeno poklapaju s obvezom unošenja evanđelja pokajanja i krštenja u živote drugih.

Zborovi đakona, učitelja i svećenika redovito se savjetuju kako bi svakog člana zbora privukli Gospodinu. Predsjedništva dodjeljuju članovima zadatke da posežu u vjeri i ljubavi. Đakoni poslužuju sakrament s poštovanjem i s vjerom da će članovi osjetiti učinak pomirenja i odlučiti obdržavati zapovijedi dok blaguju od tog svetog znamenja.

Učitelji i svećenici mole sa svojim suradnicima da ispune zadatak bdijenja nad Crkvom, nad svakom pojedinom osobom. A ti suradnici mole zajedno kada saznaju za potrebe i očekivanja glave obitelji. Dok to čine, pripremaju se za veliki dan kada će predsjedati kao očevi, u vjeri, u vlastitim obiteljima.

Svjedočim da svi koji služe zajedno u svećeništvu pripremaju ljude za dolazak Gospodina u njegovu Crkvu. Bog Otac živi. Znam – znam – da Isus jest Krist i da nas voli. Predsjednik Thomas S. Monson je Gospodinov živući prorok. O tome svjedočim u sveto ime Isusa Krista. Amen.