Kakvi ljudi?

Dok si predočavamo ovaj svjetski sastanak, podsjećamo se da ne postoji ništa slično ovom okupljanju – nigdje. Svrha svećeničkog zasjedanja općeg sabora jest podučiti obnašatelje svećeništva kakvi ljudi moramo biti (vidi 3. Nefi 27:27) i nadahnuti nas da dopremo do tog ideala.

Tijekom mojih godina u Aronovom svećeništvu na Havajima prije pola stoljeća te misionarske službe u Engleskoj, okupljali bismo se u sastajalištima i (s velikim trudom) slušali svećeničko zasjedanje koristeći telefonsku vezu. Kasnijih godina, sateliti su omogućavali prijenose do odabranih crkvenih lokacija s onim ogromnim tanjurastim prijamnicima kako bismo mogli slušati i gledati događaje. Čudili smo se toj tehnologiji! Rijetki su mogli zamisliti današnji svijet, gdje svatko tko ima pristup internetu preko pametnog telefona, tableta ili računala može pratiti poruke s ovog sastanka.

Međutim, ova uvelike povećana dostupnost glasovima Gospodnjih slugu, koji su isti kao Gospodinov glas (vidi NiS 1:38), ima malu vrijednost osim ako smo voljni zadobiti riječ (vidi NiS 11:21), a zatim je slijediti. Jednostavno govoreći, svrha općeg sabora i ovog svećeničkog zasjedanja ispunjava se samo ako smo voljni djelovati – ako smo voljni promijeniti se.

Prije nekoliko desetljeća služio sam kao biskup. Tijekom duljeg razdoblja sastajao sam se s muškarcem iz našeg odjela koji je bio mnogo stariji od mene. Taj brat imao je problematičan odnos sa svojom ženom i bio je udaljen od svoje djece. Borio se da zadrži posao, nije imao bliskih prijatelja i bilo mu je tako teško komunicirati s članovima odjela da naposljetku nije želio služiti u Crkvi. Tijekom jedne od intenzivnih rasprava o izazovima u njegovom životu, nagnuo se prema meni – kao zaključak na naše brojne razgovore – i rekao: »Biskupe, imam gadnu narav, i to sam jednostavno ja!«

Ta me je izjava zabezeknula te večeri i od tada me proganja. Kada je ovaj čovjek odlučio – kada bilo tko od nas zaključi: »To sam jednostavno ja«, odričemo se naše sposobnosti da se promijenimo. Jednako tome možemo podići bijelu zastavu, spustiti svoje oružje, prepustiti bitku i jednostavno se predati – i tako izgubiti bilo kakvu priliku za pobjedom. Dok neki od nas mogu misliti da to ne opisuje nas, možda svatko od nas pokazuje barem s jednom ili dvije loše navike »to sam jednostavno ja«.

Stoga, sastajemo se na ovom svećeničkom sastanku jer ono što jesmo nije ono što možemo postati. Večeras se ovdje sastajemo u ime Isusa Krista. Sastajemo se s uvjerenjem da njegovo pomirenje svakome od nas daje – bez obzira na naše slabosti, naše ovisnosti – sposobnost da se promijenimo. Sastajemo se s nadom da naša budućnost, bez obzira na našu povijest, može biti bolja.

Kada sudjelujemo na ovom sastanku s »pravom nakanom« da se promijenimo (Moroni 10:4), Duh ima potpun pristup našim srcima i mislima. Kao što je Gospodin objavio proroku Josephu Smithu: »I dogodit će se: ukoliko oni… žive po vjeri« – sjetite se da je vjera načelo moći i djelovanja – »izlit ću Duha svoga na njih kad se oni saberu na okup« (NiS 44:2). To znači večeras!

Ako mislite da su vaši izazovi nepremostivi, dopustite mi da vam govorim o čovjeku kojeg smo upoznali u jednom malom selu izvan Hyderabada u Indiji 2006. godine. Ovaj čovjek uzor je spremnosti na promjenu. Appa Rao Nulu rođen je u ruralnom dijelu Indije. Kada je imao tri godine, obolio je od dječje paralize i bio je fizički hendikepiran. Njegovo okruženje ga je podučilo da je njegov potencijal vrlo ograničen. Međutim, dok je bio mladić upoznao je naše misionare. Oni su ga podučili o većem potencijalu, i u ovom životu i u vječnosti. Bio je kršten i potvrđen za člana Crkve. Uz značajno veće mišljenje o svom potencijalu, postavio je cilj primiti Melkisedekovo svećeništvo i služiti cjelodnevnu misiju. Godine 1986. bio je zaređen u službu starješine i pozvan služiti u Indiji. Hodanje nije bilo lagano – dao je sve od sebe koristeći štap u svakoj ruci i često je padao – no odustajanje nikada nije bilo opcija. Obvezao se da će časno i predano služiti misiju, a to je učinio.

Kada smo upoznali brata Nulua, gotovo 20 godina nakon njegove misije, vedro nas je pozdravio na kraju puta i poveo nas niz neravan zemljani put do dvosobnog doma koji je dijelio sa svojom ženom i troje djece. Bio je to iznimno vruć i neugodan dan. I dalje je teško hodao, no nije bilo samosažaljenja. Kroz osobnu marljivost, postao je učitelj i podučavao seosku djecu. Kada smo ušli u njegov skromni dom, odmah me je odveo u kut i izvukao kutiju koja je sadržavala njegovu najdragocjeniju imovinu. Htio je da vidim komad papira. Na njemu je pisalo: »Želim dobro i blagoslove starješini Nuluu, odvažnom i sretnom misionaru; [datirano] 25. lipnja 1987.; [potpisao] Boyd K. Packer.« Tom prigodom, kada je, tada starješina Packer posjetio Indiju i govorio skupini misionara, potvrdio je starješini Nuluu njegov potencijal. U biti, ono što mi je brat Nulu govorio tog dana 2006. jest da ga je evanđelje promijenilo – trajno!

Tijekom ove posjete doma Nuluovih, bili smo u pratnji predsjednika misije. Bio je tamo kako bi intervjuirao brata Nulua, njegovu ženu i djecu – da roditelji prime svoje podarivanje i budu zapečaćeni i da djeca budu zapečaćena svojim roditeljima. Također smo im predstavili raspored putovanja do hrama Hong Kong China za te uredbe. Plakali su od radosti pred ostvarenjem njihovog dugo iščekivanog sna.

Što se očekuje od obnašatelja Božjeg svećeništva? Koje se promjene traže od nas da postanemo ljudi kakvi bismo trebali biti? Dajem tri prijedloga:

1. Trebamo biti ljudi svećeništva! Bez obzira jesmo li mladići koji obnašaju Aronovo svećeništvo ili muškarci koji obnašaju Melkisedekovo svećeništvo, trebamo biti ljudi svećeništva, pokazujući duhovnu zrelost jer smo sklopili saveze. Kao što je Pavao rekao: »Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje« (1. Korinćanima 13:11). Trebamo biti drugačiji jer obnašamo svećeništvo – ne bahati, oholi ili arogantni – već ponizni, učljivi i krotki. Primanje svećeništva i njegovih raznih službi treba nam nešto značiti. To ne bi trebao biti površan obred koji se događa automatski u određenoj dobi, već sveti čin pažljivog sklapanja saveza. Trebamo osjećati privilegiju i veliku zahvalnost što to pokazuje svaki naš čin. Ako rijetko razmišljamo o svećeništvu, trebamo se promijeniti.

2. Trebamo služiti! Bit obnašanja svećeništva jest veličanje naših poziva (vidi NiS 84:33) služeći drugima. Izbjegavanje naše najvažnije dužnosti da služimo našim ženama i djeci, neprihvaćanje ili pasivno izvršavanje poziva u Crkvi, ili nebriga o drugima, osim ako nam je to prikladno, nije ono što bismo trebali biti. Spasitelj je izjavio: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom« (Matej 22:37), a kasnije dodao: »Ako me ljubiš, služit ćeš mi« (NiS 42:29). Sebičnost je antiteza svećeničkoj odgovornosti i ako je to naša karakterna osobina, trebamo se promijeniti.

3. Trebamo biti dostojni! Možda nemam sposobnost starješine Jeffreyja R. Hollanda kada je govorio na zasjedanju svećeništva prije nekoliko godina, da se »un[esem] u lice , nos uz nos, s točno dovoljno vatre da vam… oprži obrve« (»We Are All Enlisted«, EnsigniliLiahona, studeni 2011, 45); no, draga braćo, trebamo se osvijestiti kako neka općeprihvaćena ponašanja u svijetu ograničavaju našu moć u svećeništvu. Ako pomislimo da se možemo makar i poigravati s pornografijom ili kršenjem ćudoređa ili nepoštenjem u bilo kojem obliku, a da to neće negativno utjecati na nas i naše obitelji, varamo se. Moroni je izjavio: »Pazite… da sve činite dostojno« (Mormon 9:29). Gospodin je snažno uputio: »A sad dajem vam zapovijed da pripazite na sebe, da se pomno osvrćete na riječi života vječnoga« (NiS 84:43). Ako postoji bilo koji neriješeni grijeh koji sprečava našu dostojnost, trebamo se promijeniti.

Jedini potpuni odgovor na pitanje koje je postavio Isus Krist: »Kakvi, dakle, ljudi morate biti?« jest onaj koji je on sažeto i mudro dao: »Onakvi kao što sam ja« 3. Nefi 27:27). Poziv »dođite Kristu i budite savršeni u njemu« (Moroni 10:32) zahtijeva i očekuje promjenu. Milostivo, nije nas ostavio same. I dođu li ljudi k meni, pokazat ću im slaboću njihovu… ad ću učiniti da ono što je slabo, bude njima jako« (Eter 12:27). Oslanjajući se na Spasiteljevo pomirenje, možemo se promijeniti. U to sam siguran. U ime Isusa Krista. Amen.