Cijena - i blagoslovi - učeništva

Volimo vas predsjedniče Monson. Dali ste svoje srce i svoje zdravlje svakom pozivu koji vam je Gospodin ikada dao, pogotovo svetoj službi koju sada obnašate. Ova vam cijela Crkva zahvaljuje za vašu postojanu službu i za vašu neiscrpnu predanost dužnosti.

S divljenjem i ohrabrenjem prema svakome tko će trebati ostati postojan u ovim posljednjim danima, kažem svima, a posebno mladima Crkve da ćete, ako već niste, jednoga dana otkriti da ste pozvani braniti svoju vjeru ili možda podnijeti neka osobna zlostavljanja samo zato što ste član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Takvi će trenuci tražiti od vas i hrabrost i ljubaznost.

Na primjer, sestra misionarka nedavno mi je napisala: »Moja suradnica i ja ugledale smo čovjeka kako sjedi na klupi na gradskom trgu i jede svoj ručak. Dok smo se približavale, on je podigao pogled i vidio naše misionarske pločice. Sa strašnim pogledom u očima skočio je i podigao ruku da me udari. Sagnula sam se pravovremeno, da bi on ispljunuo svoju hranu po meni i počeo psovati na nas najstrašnijim riječima. Udaljile smo se ne rekavši ništa. Pokušala sam obrisati hranu sa svog lica i onda sam osjetila kako me gruda pirea od krumpira udarila odostraga u glavu. Ponekad je teško biti misionar jer sam upravo tog trenutka poželjela vratiti se natrag, zgrabiti tog malog čovjeka i reći ‘OPROSTITE!’ Ali nisam.«

Ovoj odanoj misionarki kažem, drago dijete, na svoj si ponizan način ušla u krug istaknutih žena i muškaraca koji su, kako je prorok Jakov iz Mormonove knjige rekao, »promatra[li Kristovu] smrt… i [trpjeli] križ njegov, i [podnijeli] porugu svijeta«.¹

Doista, o samom je Isusu Jakovljev brat Nefi napisao: »A svijet će ga zbog bezakonja svoga prosuditi ništavnim; stoga ga bičuju, i on to podnosi; i udaraju ga, a on to podnosi. Da, pljuju po njemu, i on to podnosi zbog ljubazne dobrote i strpljivosti svoje prema sinovima ljudskim.«²

U skladu sa Spasiteljevim vlastitim iskustvom, duga je povijest odbacivanja i bolno visoke cijene koju su platili proroci i apostoli, misionari i članovi svakog naraštaja ‒ svi oni koji su nastojali poštivati Božji poziv da uzdigne ljudsku obitelj na »još uzvišeniji put«.³

»I što da još kažem [o njima]?« pita pisac knjige Hebrejima.

»[Oni] koji … zatvoriše usta lavovima,

ugasiše žestinu ognja, izbjegoše oštrici mača … biše junaci u boju, nagnaše [vojske] na bijeg …

[Vidješe] svoje mrtve zbog uskrsnuća [dok drugi] biše mučeni …

Drugi, opet, iskusiše izrugivanja i udarce … okove i tamnice.

Biše kamenovani, stavljeni na kušnju, pilani, umoreni mačem; išli su tamo-amo u ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani -

oni kojih svijet ne bijaše dostojan! - lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.«⁴

Sigurno su anđeli nebeski plakali dok su bilježili ovu cijenu učeništva u svijetu često neprijateljski nastrojenog prema zapovjedima Božjim. Sam je Spasitelj lio svoje suze za one koji su stotinama godina bili odbacivani i ubijani u njegovoj službi. A sada je on bio taj kojeg su odbacivali i kojeg će uskoro ubiti.

»Jeruzaleme, Jeruzaleme«, vapio je Isus, »što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!

Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama - pusta.«⁵

I u tome leži poruka za svakog mladića i djevojku ove Crkve. Možete se upitati je li vrijedno zauzeti hrabar moralni stav u srednjoj školi ili ići na misiju samo da bi ljudi govorili protiv vaših najdražih vjerovanja, ili truditi se protiv mnogo toga u društvu koje ponekad ismijava život ispunjen vjerskom predanošću. Da, vrijedno je, zato što je suprotnost tome da nam »kuće« ostanu »puste« - pusti pojedinci, puste obitelji, pusta susjedstva i pusti narodi.

Stoga ovdje imamo breme onih koji su pozvani nositi mesijansku poruku. Osim podučavanja, ohrabrivanja i poticanja ljudi (što je ugodan dio učeništva), s vremena na vrijeme ovi su isti glasnici pozvani brinuti se, upozoravati i ponekad plakati (to je bolan dio učeništva). Oni sasvim dobro znaju da cesta koja vodi prema obećanoj zemlji »kojom teče med i mlijeko«⁶ iz potrebe prolazi pored gore Sinaja, kojom teku »čini ovo« i »ne čini ovo«.⁷

Na žalost glasnici božanski danih zapovijedi često nisu popularniji danas nego što su bili u drevna vremena, kako barem dvije popljuvane i krumpirom umrljane sestre misionarke mogu sada posvjedočiti. Mržnja je ružna riječ, a ipak postoje danas oni koji će reći zajedno s pokvarenim Ahabom: »Mrzim [proroka Miheja], jer mi ne proriče dobra, nego uvijek samo zlo.«⁸ Takav oblik mržnje prema prorokovoj iskrenosti koštao je Abinadija njegovog života. Kako je on rekao kralju Noi: »Vi se srdite na me jer vam kazah istinu. … Jer vam govorah riječ Božju, vi prosudiste da sam poludio.«⁹ ili, mogli bismo dodati, malograđanin, patrijarhalan, fanatičan, neljubazan, uskogrudan, zastario i staromodan.

To je kao što je sam Gospodin oplakivao proroku Izaiji.

»[Ovi] sinovi… neće da slušaju Zakon Jahvin.

Vidovitima oni govore: ‘Okanite se viđenja!’ a vidiocima: ‘Ne prorokujte istinu! Govorite nam što je ugodno, opsjene nam prorokujte!

Skrenite s puta, zastranite sa staze, uklonite nam s očiju Sveca Izraelova.’«¹⁰

Na žalost, moji mladi prijatelji, odlika je našeg doba da ako ljudi žele ikakve bogove, oni žele da su to bogovi koji ne zahtijevaju mnogo, udobni bogovi, blagi bogovi koji ne samo da ne ljuljaju brod, već čak i ne veslaju, bogovi koji nas tapšu po glavi, čine da se smijemo, zatim nam kažu da odemo i beremo nevene.¹¹

Nije li to kao da čovjek stvara Boga na svoju sliku! Ponekad - a to je najveća ironija - ti ljudi prizivaju ime Isusa kao nekoga tko je ta vrsta »udobnog« Boga. Zar stvarno? On koji je rekao ne samo da ne smijemo kršiti zapovijedi, već ne smijemo niti razmišljati o tome da ih prekršimo. A ako razmišljamo o tome da ih prekršimo, već smo ih prekršili u svom srcu. Zvuči li to kao »udoban« nauk, pogodan za uho i popularan dolje u seoskom sastajalištu?

A što je s onima koji žele samo gledati grijeh ili ga dodirnuti iz daljine? Isus je rekao u tren, ako te oko navodi na grijeh, iščupaj ga. Ako te ruka navodi na grijeh, odsjeci je.¹² »Nisam došao da donesem mir, nego mač,«¹³ upozorio je one koji su mislili da govori samo utješne fraze. Nije ni čudo da ga, iz propovijedi u propovijed, mjesne zajednice »počeše moliti… da se udalji iz njihova kraja«.¹⁴ Ne iznenađuje što je iz čuda u čudo njegova moć bila pripisivana ne Bogu, nego đavlu.¹⁵ Očito je da upit s naljepnice na braniku »Što bi Isus učinio?« neće uvijek donijeti popularan odgovor.

Na vrhuncu svojeg smrtnog službeništva Isus je rekao: »Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!«¹⁶ Kako bi osigurao da oni točno razumiju kakva je to ljubav, rekao je: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi«,¹⁷ i »tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom«.¹⁸ Kristolika ljubav najveća je potreba koju imamo na ovom planetu djelomično zato što ju uvijek treba pratiti pravednost. Dakle, ako bi ljubav trebala biti naša lozinka, kao što mora biti, onda po riječi onoga koji je utjelovljena ljubav moramo odbaciti grijeh i svaku naznaku zastupanja njega kod drugih. Isus je jasno razumio ono što izgleda da mnogi u našoj suvremenoj kulturi zaboravljaju: da postoji ključna razlika između zapovijedi da se oprosti grijeh (za što je on imao bezgraničnu sposobnost) i upozorenja protiv odobravanja grijeha (što on ni u jednom trenutku nije učinio).

Prijatelji, pogotovo moji mladi prijatelji, ohrabrite se. Čista kristolika ljubav koja istječe iz istinske pravednosti može promijeniti svijet. Svjedočim da je istinito i živo evanđelje Isusa Krista na zemlji i vi ste članovi njegove istinite i žive Crkve, koji nastoje to podijeliti s drugima. Iznosim svjedočanstvo o tom evanđelju i toj Crkvi, s posebnim svjedočanstvom o obnovljenim svećeničkim ključevima koji otključavaju moć i učinkovitost spasonosnih uredbi. Sigurniji sam da su ti ključevi obnovljeni i da su te uredbe ponovno dostupne kroz Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana nego što sam siguran da stojim pred vama za ovom govornicom, a vi sjedite preda mnom na ovom saboru.

Budite snažni. Živite evanđelje vjerno čak i ako drugi oko vas uopće to ne čine. Branite svoja uvjerenja s ljubaznošću i sućuti, ali ih branite! Duga povijest nadahnutih glasova, uključujući one koje ćete čuti na ovom saboru i glas koji ste čuli u osobi predsjednika Thomasa S. Monsona, usmjerava vas prema stazi kršćanskog učeništva. To je tijesan i uzan put bez velike širine na nekim točkama, ali moguće je putovati njime s uzbuđenjem i uspjehom, »s postojanošću u Kristu, imajući savršen odsjaj nade i ljubavi prema Bogu i svim ljudima«.¹⁹ Hrabro se držeći toga smjera stvorit ćete nepokolebljivu vjeru, naći ćete sigurnost protiv zlih vjetrova koji pušu, čak i strijela u vihoru, i osjetit ćete stjenovitu snagu našeg Otkupitelja, a budete li na njoj gradili neumorno učeništvo, ne možete pasti.²⁰ U sveto ime Isusa Krista. Amen.