Poslušnost kroz našu vjernost

Broj nazočnih na kućnim obiteljskim večerima koje sestra Perry i ja održavamo svakog ponedjeljka navečer odjednom je porastao. Moj brat, njegova kći, Barbarin brat, nećakinja i njezin suprug doselili su se u naš kondominij. To je jedino vrijeme, od kada sam bio dječak, da sam blagoslovljen time što obitelj živi blizu mene. Tada je moja obitelj živjela u istom bloku kuća s nekoliko članova šire obitelji moje majke. Kuća djeda Sonnea bila je vrata do naših prema sjevernoj strani, a kuća tete Emme vrata do naših s južne strane naše kuće. Na južnoj strani našeg bloka kuća živjela je teta Josephine, a na istočnoj strani naselja, tetak Alma.

Tijekom mojeg dječaštva bili smo u svakodnevnom kontaktu s članovima moje šire obitelji te smo uživali u trenucima zajedničkog rada, igre i posjeta. Nismo mogli biti jako nestašni, a da to ne bi došlo do naših majki vrlo brzo. Sada je naš svijet drugačiji — članovi većine obitelji su raštrkani. Čak i ako žive relativno blizu jedni drugima, često ne žive vrata do vrata. Ipak, trebam vjerovati da su moje dječaštvo i trenutna situacija pomalo poput neba, s ljubljenim članovima obitelji koji žive blizu jedni drugima. To mi služi kao stalan podsjetnik vječne naravi obiteljske jedinice.

Dok sam odrastao, imao sam poseban odnos sa svojim djedom. Bio sam najstariji sin u obitelji. Čistio sam snijeg s prilaza zimi i brinuo se o travnjacima ljeti oko našeg doma, djedovog doma i domova mojih dviju teta. Djed je obično sjedio na prednjem trijemu dok sam kosio njegov travnjak. Kada bih završio, sjeo bih na stepenice kraj njega. Ti su mi trenuci drage uspomene.

Jednoga dana upitao sam svoga djeda kako ću znati činim li uvijek ono što je ispravno, s obzirom da mi život nudi mnogo odabira. Kao što je to moj djed obično činio, odgovorio mi je iskustvom iz života s farme.

Podučio me je o obučavanju konja za zapregu da bi oni radili zajedno. Objasnio je da konji u zaprezi uvijek trebaju znati tko je glavni. Jedan od ključeva u dokazivanju kontrole i usmjeravanju konja jesu ham i uzde. Ako ijedan član zaprege ikada povjeruje da ne treba slušati vozačevu volju, tada nikada neće zajedno vući i raditi kako bi u potpunosti iskoristili svoje sposobnosti.

Pregledajmo sada lekciju koju me je djed podučio koristeći ovaj primjer. Tko je vozač konjske zaprege? Moj djed je vjerovao da je to Gospodin. On je taj koji ima svrhu i naum. On je također trener i graditelj konjske zaprege, i time, svakog konja zasebno. Vozač najbolje zna, a jedini način na koji konj može znati da uvijek čini ono što je ispravno jest da bude poslušan i slijedi vozačevo vodstvo.

S čime je moj djed usporedio ham i uzde? Tada sam vjerovao, kao što vjerujem i sada, da me je moj djed podučavao slijediti poticaje Duha Svetoga. U njegovim su mislima hamovi i uzde bili duhovni. Poslušnom je konju, koji je dio dobro dresiranih zaprežnih konja, potrebno malo više od nježnog trzaja vozača da učini točno ono što on želi. Ovaj nježan trzaj istovjetan je tihom, blagom glasu kojim nam se Gospodin obraća. Iz poštovanja prama našoj slobodi odabira, to nikada nije snažan, silovit trzaj.

Muškarci i žene koji ignoriraju blage poticaje Duha često će naučiti, kao što je izgubljeni sin naučio, kroz prirodne posljedice neposlušnosti i buntovničkog života. Tek nakon što su prirodne posljedice ponizile izgubljenog sina on je »do[šao] k sebi« i čuo šapate Duha kako mu govori da se vrati kući svojega oca. (vidi Luka 15:11–32).

Dakle, lekcija koju me je moj djed naučio jest da uvijek budem spreman primiti nježan trzaj Duha. Naučio me je da ću uvijek primiti takav poticaj ako ikada skrenem sa svoga smjera. I nikada neću biti kriv za ozbiljnija nedjela ako dopustim Duhu da me vodi u mojim odlukama.

Kao što se navodi u Jakovljevoj poslanici 3:3: »Ako stavimo konjima uzde u usta da nam se pokoravaju, možemo upravljati cijelim njihovim tijelom.«

Moramo biti osjetljivi na svoje duhovne uzde. Čak i uz najslabiji trzaj od Gospodina, moramo biti voljni u potpunosti promijeniti svoj smjer. Kako bismo uspjeli u životu, moramo podučiti svoj duh i tijelo da zajedno rade u poslušnosti Božjim zapovijedima. Obraćamo li pažnju na blage poticaje Duha Svetoga, to će ujediniti naš duh i tijelo u svrsi koja će nas voditi natrag našem vječnom domu kako bismo živjeli s našim vječnim Ocem na Nebu.

Naš nas treći članak vjere poučava o važnosti poslušnosti: »Vjerujemo da se po Kristovu Pomirenju sav ljudski rod može spasiti pokoravanjem evanđeoskim zakonima i uredbama.«

Ova vrsta poslušnosti koju je moj djed opisao u svojem primjeru o zaprežnim konjima također zahtjeva i posebno povjerenje — to jest, potpunu vjeru u vozača zaprege. Stoga, lekcija koju me je moj djed naučio također skreće pažnju na prvo načelo evanđelja — vjeru u Isusa Krista.

Apostol Pavao je naučavao: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo« (Hebrejima 11:1). Zatim je Pavao iskoristio primjere Abela, Henoka, Noe i Abrahama kao bi naučavao o vjeri. Više je govorio o Abrahamu jer je Abraham bio otac vjernih:

»Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide.

Vjerom se preseli u obećanu zemlju …

Vjerom i sama Sara, i to unatoč poodmakloj dobi, postade sposobna da zače, jer se održala vjernim onoga koji joj je obećao« (Hebrejima 11:8–9, 11).

Znamo da je Abrahamu obećanje dano kroz Izaka, Abrahamova i Sarinog sina — obećanje o potomstvu »tako mnogobrojni kao zvijezde nebeske i kao neizbrojiv pijesak na morskoj obali« (vidi stih 12; vidi i Postanak 17:15–16). A zatim je Abrahamova vjera kušana na način na koji bi mnogi od nas to smatrali nezamislivim.

U mnogim sam prigodama razmatrao priču Abrahama i Izaka i još uvijek ne vjerujem da u potpunosti razumijem Abrahamovu vjernost i poslušnost. Možda ga mogu zamisliti kako se vjerno sprema na odlazak jednog ranog jutra, no kako je uspio koračati uz svojeg sina Izaka tijekom tog trodnevnog putovanja do podnožja Morijskog gorja? Kako su nosili drva za vatru na goru? Kako je izgradio oltar? Kako je svezao Izaka i položio ga na oltar? Kako mu je objasnio da će biti žrtvovan? I kako je imao snage dignuti nož da zakolje svojeg sina? Abrahamova vjera osnažila ga je da točno slijedi Božje vodstvo sve do čudesnog trenutka kada se anđeo oglasio s neba i objavljujući mu da je prošao svoju očajavajuću kušnju. A zatim je anđeo Gospodnji ponovio obećanje Abrahamovog saveza.

Priznajem da će izazovi vezani uz vjeru u Isusa Krista i poslušnost nekima biti teži nego drugima. Imam dovoljno godina iskustva kako bih znao da su, iako osobnosti konja mogu biti različite, a time neke će konje biti lakše ili teže za dresirati, i različitosti kod ljudi daleko veće. Svatko od nas je Božji sin ili kći i imamo jedinstvenu predsmrtnu i smrtnu priču. Sukladno tome, vrlo je malo rješenja koja odgovaraju svima. I tako potpuno priznajem narav života pokušaja i pogrešaka i, najvažnije, stalnu potrebu za drugim načelom evanđelja, to jest pokajanja.

Također, istina je da je doba tijekom kojeg je moj djed živio bilo jednostavnije doba, posebice vezano uz odabire između pravog i krivog. Iako bi neki vrlo inteligentni i pronicljivi ljudi mogli vjerovati da naše složenije vrijeme zahtjeva još složenija rješenja, ja sam daleko od uvjerenosti da su oni u pravu. Umjesto toga, moj je način razmišljanja takav da današnja složenost zahtjeva veću jednostavnost, poput odgovora koji mi je moj djed dao na moje iskreno pitanje o tome kako znati razliku između pravog i krivog. Znam da je ono što danas mogu ponuditi jednostavna formula, no mogu posvjedočiti o tome kako dobro djeluje za mene. Preporučam vam je, pa čak vam i dajem izazov da testirate moje riječi i, ako to učinite, obećavam vam da će vas one voditi do jasnoće odabira kada ste bombardirani odabirima i da će vas voditi jednostavnim odgovorima na pitanja koja zbunjuju učene i one koji misle da su mudri.

Prečesto razmišljamo o poslušnosti kao o pasivnom i nepromišljenom slijeđenju zapovijedi ili naloga više ovlasti. Zapravo, u svojem najboljem izdanju, poslušnost je simbol naše vjere u mudrost i moć najviše ovlasti, one od Boga. Kada je Abraham pokazao svoju nepokolebljivu vjernost i poslušnost Bogu, čak i kada mu je zapovjeđeno da žrtvuje svojeg sina, Bog ga je spasio. Slično tomu, kada pokažemo našu vjernost kroz poslušnost, Bog će nas naposljetku spasiti.

Oni koji se oslanjaju isključivo na sebe i slijede samo vlastite želje i sklonosti ograničeni su u usporedbi s onima koji slijede Boga i koriste njegov uvid, moć i darove. Rečeno je da netko tko je zaokupljen samo sa sobom doista je malen. Snažna, proaktivna poslušnost je sve samo ne slaba ili pasivna. Ona je sredstvo po kojem izjavljujemo svoju vjeru u Boga i osposobljujemo se za primanje nebeskih moći. Poslušnost je odabir. To je odabir između našeg ograničenog znanja i moći te Božje neograničene mudrosti i svemogućnosti. Prema lekciji mojega djeda, to je odabir da osjetimo duhovne uzde u svojim ustima i slijedimo vozačevo vodstvo.

Postanimo baštinici saveza i Abrahamovo sjeme kroz svoju vjernosti i primanjem uredbi obnovljenog evanđelja. Obećavam vam da će blagoslovi vječnog života biti dostupni svima koji su vjerni i poslušni. U ime Isusa Krista. Amen.