Ljubav ‒ suština evanđelja

Moja ljubljena braćo i sestre, kada je naš Spasitelj služio među ljudima, jedan ga je učitelj Zakona upitao: »Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?«

Matej zapisuje Isusov odgovor:

»Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameti svojom!

To je najveća i prva zapovijed.

Druga je toj jednaka: ʻLjubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’«¹

Marko završava priču o tom događaju Spasiteljevom izjavom: »Druge zapovijedi veće od ovih nema.«²

Ne možemo istinski voljeti Boga ako ne volimo svoje suputnike na ovom smrtničkom putovanju. Isto tako, ne možemo u potpunosti voljeti svoje bližnje ako ne volimo Boga, Oca svih nas. Apostol Ivan nam govori: »Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!«³ Svi smo mi duhovna djeca našeg Nebeskog Oca i kao takvi smo braća i sestre. S tom istinom na umu, postat će lakše voljeti svu djecu Božju.

Zapravo, ljubav je sama suština evanđelja, Isus Krist je naš Primjer. Njegov je život bio baština ljubavi. Bolesnog je ozdravio; slomljenog je podignuo; grešnika je spasio. Na kraju, srdita rulja oduzela je njegov život. Pa ipak još uvijek odzvanjaju riječi s brda Golgote: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine«⁴ ‒ uzvišeni iskaz suosjećanja i ljubavi u smrtnosti.

Postoje mnoge oznake gdje se očitovanje ljubavi, kao što su dobrota, strpljivost, nesebičnost, razumijevanje i oprost. U svim našim odnosima, te i druge slične osobine pomoći će da se vidi ljubav u našim srcima.

Obično se naša ljubav vidi u našim svakodnevnim međudjelovanjima s drugima. Najvažnijom će biti naša sposobnost prepoznati nečiju potrebu i zatim odgovoriti. Uvijek sam gajio osjećaj izražen u kratkoj pjesmi:

Nedavno sam postao svjestan dirljivog primjera duboke dobrote ‒ one čiji su rezultati nepredviđeni. Bilo je to godine 1933. kada su, zbog Velike gospodarske krize, mogućnosti zapošljavanja bile teške. Mjesto radnje je istočni dio Sjedinjenih Američkih Država. Arlene Biesecker upravo je maturirala. Nakon duge potrage za zaposlenjem, naposljetku je uspjela dobiti posao u tvornici odjeće kao krojačica. Radnici u radionici bili su plaćeni samo za svaki od ispravno dovršenih komada odjeće koji su svakodnevno zajedno šivali. Što su više komada proizveli, više su bili plaćeni.

Jednoga dana nakon početka rada u tvornici, Alene se suočila s postupkom koji ju je zbunio i frustrirao. Sjela je za svoj šivaći stroj pokušavajući izvaditi konce iz svog neuspjelog pokušaja da dovrši komad odjeće na kojem je radila. Činilo se kako nije bilo nikoga tko bi joj pomogao, jer su sve ostale krojačice žurile dovršiti što su više komada odjeće mogli. Arlene se osjećala bespomoćno i beznadno. Potiho je počela plakati.

Nasuprot Arlene sjedila je Bernice Rock. Ona je bila starija i iskusnija kao krojačica. Promatrajući Arleneinu nevolju, Bernice je ostavila svoj posao i otišla na Arleneinu stranu kako bi ju ljubazno usmjerila i pomogla joj. Ostala je sve dok Arlene nije stekla samopouzdanje i bila sposobna uspješno dovršiti posao. Bernice se vratila za svoj šivaći stroj propustivši priliku završetka što je više komada odjeće mogla jer je otišla pomoći.

Jednim činom ljubazne dobrote, Bernice i Arlene postale su doživotne prijateljice. Svaka se s vremenom udala i dobila djecu. Negdje oko 1950. godine Bernice, koja je bila članica Crkve, dala je Arlene i njezinoj obitelji primjerak Mormonove knjige. Godine 1960. Arlene i njezin suprug te djeca kršteni su članovi Crkve. Kasnije su zapečaćeni u svetom Božjem hramu.

Kao rezultat sućuti koju je Bernice pokazala ostavivši svoj posao kako bi pomogla nepoznatoj osobi, koja je bila u nevolji i kojoj je bila potrebna pomoć, nebrojeni pojedinci, i živi i mrtvi, sada uživaju spasonosne evanđeoske uredbe.

Svakog dana u našem životu pružaju nam se prilike pokazati ljubav i dobrotu onima oko nas. Predsjednik Spencer W. Kimball je rekao: »Moramo upamtiti da smrtnici koje susrećemo na parkiralištima, uredima, dizalima i drugdje, jesu onaj dio čovječanstva koji nam je Bog dao da ga volimo i služimo. Malo će nam koristiti da govorimo općenito o bratstvu čovječanstva ako ne možemo smatrati one koji su svuda oko nas braćom i sestrama.«⁶

Često, prilike za pokazivanje naše ljubavi dolaze neočekivano. Primjer jedne takve prilike zbio se u novinskom članku u listopadu 1981. godine. Bio sam tako impresioniran ljubavlju i sućuti u tome članku da ga čuvam arhiviranog više od 30 godina.

U članku se navodi da je stalni let Alaske Airlines od Anchoragea, Aljaska prema Seattleu, Washington ‒ let na kojem je bilo 150 putnika ‒ skrenuo s puta u udaljeni aljaški grad kako bi prevezao teško ozlijeđeno dijete. Dvogodišnji je dječak ozlijedio arteriju u ruci prilikom pada na komad stakla dok se igrao u blizini svoga doma. Grad je bio udaljen 725 km južno od Anchoragea i zasigurno nije bio na putanji leta. Međutim, liječnici su na licu mjesta poslali panični zahtjev za pomoć te je tako let skrenut s puta kako bi se dijete ukrcalo i odvezlo u Seattle na tretman u bolnicu.

Kada je zrakoplov sletio blizu udaljenoga grada, liječnici su obavijestili pilota da je dječak jako krvario te da neće preživjeti let u Seattle. Donesena je odluka odletjeti još 320 km izvan puta u Juneau, Aljaska, najbliži grad s bolnicom.

Nakon što je dječaka prevezao u Juneau, zrakoplov se uputio prema Seattleu, sada već satima izvan rasporeda. Niti jedan putnik nije se žalio, iako je većina njih propustila svoje sastanke i povezane letove. Zapravo, dok su otkucavale minute i sati, skupili su značajnu svotu novaca za dječaka i njegovu obitelj.

Zrakoplov se spremao sletjeti u Seattle kada su se putnici razveselili čuvši vijest od pilota da su ga obavijestili kako će s dječakom biti sve u redu.⁷

Na pamet mi dolaze riječi iz Svetog pisma: »Ljubav je čista Kristova ljubav… I tko se god nađe da je njome obuzet u posljednji dan, bit će dobro s njime.«⁸

Braćo i sestre, neke od naših najvećih mogućnosti za pokazivanje ljubavi nalaze se unutar zidova našega doma. Ljubav bi trebala biti sama okosnica obiteljskoga života, pa ipak, često to nije. Tamo se može nalaziti previše nestrpljenja, previše prepirki, previše svađa, previše suza. Predsjednik Gordon B. Hinckley tužno je upitao: »Zašto oni koje [najviše] volimo tako često postaju mete naših oštrih riječi? Zašto ponekada govorimo kao da poput bodeža želimo nekome nauditi?«⁹ Odgovori na ta pitanja mogu biti različiti za svakoga od nas, a ipak, naposljetku, istina je da razlozi uopće nisu važni. Ako ćemo obdržavati zapovijed ljubiti jedan drugoga, moramo se jedni prema drugima odnositi s dobrotom i poštovanjem.

Naravno, bit će i trenutaka kada će trebati odmjeriti stegu. Upamtimo, dakle, savjet iz Nauka i saveza ‒ a to je, kada je potrebno koriti nekoga, trebamo poslije iskazati veću ljubav.¹⁰

Nadam se da ćemo uvijek nastojati biti obzirni i osjetljivi na misli, osjećaje i okolnosti onih oko nas. Nemojmo vrijeđati ili omalovažavati. Nego, budimo suosjećajni i poticajni. Moramo biti pažljivi u onome što činimo da ne narušimo povjerenje neke osobe neopreznim riječima ili djelima.

Oprost bi trebao ići rame uz rame s ljubavi. U našim obiteljima, a isto je i s našim prijateljima, može biti povrijeđenih osjećaja i nesuglasica. Pritom, uistinu nije važno koliko je maleni problem. Ne treba i ne smije se dopustiti da on razara, raste i, naposljetku, uništi. Okrivljavanje održava rane otvorene. Samo praštanje liječi.

Jedna me dražesna dama, koja je nedavno preminula, jednoga dana posjetila i neočekivano se požalila. Govorila je o događaju koji se dogodio prije mnogo godina, a uključivao je susjednog farmera, koji joj je nekada bio dobar prijatelj, no s kojim se ona i njezin suprug nisu slagali u više navrata. Jednoga ju je dana farmer zamolio može li prečicom preko njezinog imanja doći do svoje njive. Napravila je stanku u svojoj priči i drhtavim glasom rekla: »Brate Monson, nisam mu dopustila proći kroz naše imanje već sam zahtijevala da koristi dulji okolni put, pješice, da bi došao do svojeg posjeda. To je bilo pogrešno i žalim zbog toga. Njega više nema, ali tako bih mu željela reći, ‘tako mi je žao’. Tako bih željela da imam drugu priliku biti ljubazna.«

Dok sam ju slušao, na um su mi pala sjetna razmatranja Johna Greenleafa Whittiera: »Od svih tužnih riječi jezika ili pera, najtužnije su ove: ‘Moglo je biti drugačije!’.«¹¹ Braćo i sestre, ako se prema drugima odnosimo s ljubavlju i ljubaznim obzirom, izbjeći ćemo takva žaljenja.

Ljubav se izražava na mnoge prepoznatljive načine: osmijehom, pozdravom, ljubaznim komentarom, komplimentom. Drugi izrazi mogu biti i suptilniji, poput pokazivanja zanimanja za aktivnosti drugoga, poučavanje načela dobrotom i strpljivošću, posjete nekomu tko je bolestan ili vezan za dom. Te riječi i djela, i mnoga druga, mogu izražavati ljubav.

Dale Carnegie, poznati američki autor i predavač, vjerovao je da unutar svake osobe postoji »moć povećati ukupan iznos svjetske sreće … jednostavnim riječima iskrenog poštovanja nekomu tko je usamljen ili obeshrabren.« On je rekao: »Možda ćete sutra zaboraviti ljubazne riječi izrečene danas, no primatelj će ih možda cijeniti doživotno.«¹²

Možemo sada, upravo danas, započeti, izražavati ljubav svoj Božjoj djeci, bila ona članovi obitelji, naši prijatelji, dragi poznanici ili potpuni stranci. Kada svako jutro ustanemo, odredimo si da ćemo ljubavlju i dobrotom odgovoriti na bilo što, što nam se nađe na putu.

Nezamisliva je, moja braćo i sestre, Božja ljubav prema nama. Poradi te je ljubavi poslao svoga Sina koji nas je dovoljno volio da bi svoj život dao za nas, da možemo imati vječni život. Dok shvaćamo taj neusporedivi dar, naša će srca biti ispunjena ljubavlju za našega Vječnoga Oca, za našega Spasitelja i sve čovječanstvo. Da tako bude moja je iskrena molitva, u ime Isusa Krista. Amen.