Zahvalni u svakoj okolnosti

Svačija je situacija drugačija i detalji svakog života su jedinstveni. Ipak, naučio sam da postoji nešto što će odnijeti gorčinu koja može doći u naš život. Postoji nešto što možemo učiniti kako bi život bio slađi, radosniji, čak čudesniji.

Možemo biti zahvalni!

Može zvučati suprotno mudrosti svijeta predložiti da netko tko je opterećen nevoljama zahvaljuje Bogu. Ali oni koji stave na stranu bocu gorčine i umjesto toga podignu pehar zahvalnosti mogu naći pročišćujuće piće iscjeljenja, mira i razumijevanja.

Kao učenicima Kristovim zapovjeđeno nam je da »u svemu zahvaljuj[emo] Gospodu Bogu svojemu«,¹ da »pjeva[mo] Jahvi pjesmu zahvalnu«² i »srce nek [nam] se ispuni zahvaljivanjem Bogu«.³

Zašto nam Bog zapovijeda da budemo zahvalni?

Sve su njegove zapovijedi dane da nam učine blagoslove dostupnima. Zapovijedi su prilike za korištenje našeg opredjeljivanja i primanje blagoslova. Naš brižni Nebeski Otac zna da će nam odabir razvijanja duha zahvalnosti donijeti istinsku radost i veliku sreću.

Ali neki mogu reći: »Na čemu mogu biti zahvalan kad se moj svijet raspada?«

Možda je usredotočenost na ono za što smo zahvalni krivi pristup. Teško je razviti duh zahvalnosti ako je naše zahvaljivanje proporcionalno broju blagoslova koje možemo izbrojiti. Doista, važno je često »brojati naše blagoslove« — i svatko tko je to pokušao zna da ih ima puno — ali ne vjerujem da Gospodin očekuje od nas da budemo manje zahvalni u trenucima iskušenja nego u trenucima obilja i udobnosti. Zapravo, većina stihova iz Svetih pisama ne govori o zahvalnosti na nečemu, već radije pretpostavlja opći duh ili stav zahvalnosti.

Lako je biti zahvalan na stvarima kad se čini da nam život ide kako treba. Ali što s onim trenucima kad se čini da je ono što želimo daleko izvan dosega?

Mogu li predložiti da zahvalnost smatramo sklonošću, načinom života koji je neovisan o našem trenutnom stanju? Drugim riječima, predlažem da se umjesto zahvalnosti na nečemu usmjerimo na zahvalnost u našim okolnostima ‒ kakve god one bile.

Postoji stara priča o konobaru koji je upitao mušteriju je li mu se svidjelo jelo. Gost je odgovorio da je sve bilo u redu, ali da bi bilo bolje da su poslužili više kruha. Sljedećeg dana, kad se čovjek vratio, konobar je udvostručio količinu kruha, dajući mu četiri kriške umjesto dvije, ali čovjek još uvijek nije bio sretan. Sljedećeg dana konobar je ponovno udvostručio količinu kruha, bez uspjeha.

Četvrtog dana konobar je bio zaista odlučan da usreći čovjeka. Stoga je uzeo štrucu kruha dugu 3-m, prerezao je na pola i s osmjehom je poslužio mušteriji. Konobar je jedva mogao dočekati čovjekovu reakciju.

Nakon obroka čovjek je podigao pogled i rekao: »Dobro kao i uvijek. Ali vidim da ste se vratili na posluživanje samo dvije kriške kruha.«

Moja draga braćo i sestre, izbor je na nama. Možemo odabrati ograničiti našu zahvalnost, na temelju blagoslova za koje osjećamo da nam nedostaju. Ili možemo odabrati biti poput Nefija, čije zahvalno srce nikada nije posustalo. Kad su ga njegova braća svezala na brodu — koji je on izgradio kako bi ih odveo u obećanu zemlju — njegovi zglobovi na rukama i nogama toliko su bili bolni da »veoma otekoše« i snažna je oluja prijetila da će ih utopiti u dubinama morskim. »Ipak«, reče Nefi, »ja se obratih Bogu svomu, i hvalih ga cijeli dan; i ne mrmljah protiv Gospoda zbog nevolja svojih«.⁴

Možemo odabrati biti poput Joba, za koga se činilo da ima sve, ali je onda sve izgubio. A ipak je Job odgovorio rekavši: »Go iziđoh iz krila majčina, go ću se… vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!«⁵

Možemo odabrati biti poput mormonskih pionira, koji su zadržali duh zahvalnosti tijekom svojeg polaganog i bolnog putovanja prema Velikom slanom jezeru, čak pjevajući, plešući i radujući se u dobroti Božjoj.⁶ Mnogi od nas bili bi skloni povući se, žaliti i mučiti se zbog teškoće putovanja.

Možemo odabrati biti poput proroka Josepha Smitha, koji je, dok je bio zatočen u jadnim uvjetima u zatvoru u Libertyju, napisao ove nadahnute riječi: »Ljubljena braćo, učinimo rado sve što je u našoj moći; a tad možemo biti mirni s najvećom sigurnošću da ćemo gledati spasenje Božje, i da se ruka njegova objavi.«⁷

Možemo odabrati biti zahvalni, bez obzira na sve.

Ovaj oblik zahvalnosti premašuje sve što se događa oko nas. On nadilazi razočaranje, obeshrabrenje i očaj. On cvjeta jednako lijepo u ledenom zimskom krajoliku kao i u ugodnoj toplini ljeta.

Kada smo zahvalni našem Bogu u našim okolnostima, možemo iskusiti blagi mir usred nevolja. U tuzi još uvijek možemo uzdignuti naša srca s hvalom. U boli se možemo radovati zbog Kristova Pomirenja. U hladnoći gorke žalosti možemo iskusiti blizinu i toplinu zagrljaja neba.

Ponekad mislimo da je zahvalnost nešto što osjećamo nakonšto nam se problemi riješe, ali kako li je to jako kratkovidno. Koliko mnogo od života propuštamo očekujući da vidimo dugu prije nego što zahvalimo Bogu za kišu?

Biti zahvalan u trenucima nevolje ne znači da smo zadovoljni našim okolnostima. To znači da očima vjere gledamo dalje od naših današnjih izazova.

Ovo nije zahvalnost na usnama, već u duši. To je zahvalnost koja iscjeljuje srce i proširuje um.

Biti zahvalan in našim okolnostima čin je vjere u Boga. To traži da se uzdamo u Boga i nadamo se onome što ne vidimo, ali što je istinito.⁸ Kada smo zahvalni, mi slijedimo primjer našeg voljenog Spasitelja, koji je rekao: »Neka ne bude moja, nego tvoja volja.«⁹

Istinska zahvalnost izražaj je nade i svjedočanstva. Ona dolazi iz priznavanja da ne razumijemo uvijek životna iskušenja, ali vjerujemo da jednog dana hoćemo.

U svakoj je okolnosti naš osjećaj zahvalnosti njegovan mnogim i svetim istinama koje poznajemo: da je naš Otac dao svojoj djeci veliki naum sreće; da kroz Pomirenje njegova Sina Isusa Krista možemo živjeti zauvijek s našim voljenima; da ćemo na kraju imati proslavljena, savršena i besmrtna tijela, neopterećena bolešću ili nedostacima; i da će naše suze tuge i gubitka biti zamijenjene obiljem sreće i radosti, »dobr[om], zbijen[om], stresen[om] i preobiln[om] mjer[om]«.¹⁰

Zasigurno je ovakva vrsta svjedočanstva preobrazila Spasiteljeve apostole iz bojažljivih ljudi što sumnjaju u neustrašive, radosne poslanike Učitelja. U satima nakon njegovog Raspeća oni su bili obuzeti očajem i tugom, nesposobni razumjeti što se upravo dogodilo. Ali jedan je događaj sve to promijenio. Gospodin im se ukazao i rekao: »Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom!«¹¹

Kad su apostoli prepoznali uskrslog Krista — kad su iskusili čudesno Uskrsnuće svojeg voljenog Spasitelja — postali su drugačiji ljudi. Ništa ih nije moglo spriječiti u ispunjenju njihova poslanja. Prihvatili su s hrabrošću i odlučnošću mučenje, poniženja čak i smrt koja će im doći zbog njihova svjedočanstva.¹² Nisu bili odvraćeni od hvaljenja Gospodina i služenja njemu. Promijenili su živote i ljude posvuda. Promijenili su svijet.

Vi ne trebate vidjeti Spasitelja, kao apostoli, kako biste iskusili isto preobraženje. Vaše svjedočanstvo o Kristu, rođeno od Duha Svetoga, može vam pomoći da gledate dalje od razočaravajućih svršetaka u smrtnosti i vidite svijetlu budućnost koju je pripremio Otkupitelj svijeta.

U svjetlu onoga što znamo o našoj vječnoj sudbini, je li zaista čudno da nam se, kad se god suočimo s gorkim svršecima u životu, oni čine neprihvatljivima? Čini se da postoji nešto u nama što se odupire svršecima.

Zašto je tako? Zato što smo načinjeni od materijala vječnosti. Mi smo vječna bića, djeca Svemogućeg Boga, čije je ime Beskonačni¹³ i koji obećava bezbrojne vječne blagoslove. Svršeci nisu naša sudbina.

Što više učimo o evanđelju Isusa Krista, to više shvaćamo da svršeci ovdje u smrtnosti uopće nisu svršeci. To su samo prekidi — privremene stanke koje će se jednog dana činiti malenima u usporedbi s vječnom radošću koja očekuje vjerne.

Kako li sam zahvalan svom Nebeskom Ocu što u njegovom naumu nema pravih svršetaka, samo vječnih početaka.

Braćo i sestre, zar nemamo razloga biti ispunjeni zahvalnošću, bez obzira na okolnosti u kojima se nađemo?

Trebamo li veći razlog da nam se srca »ispun[e] zahvaljivanjem Bogu«?¹⁴

»Nemamo li,… razloga da se radujemo?«¹⁵

Kako li smo blagoslovljeni ako prepoznamo Božji udio u čudesnoj tapiseriji života. Zahvalnost našem Nebeskom Ocu proširuje naše poimanje i pojašnjava razumijevanje. Ona nadahnjuje poniznost i potiče suosjećanje prema našim bližnjima i svim božjim tvorevinama. Zahvalnost djeluje poput katalizatora za sve kristolike odlike! Zahvalno srce roditelj je svih vrlina.¹⁶

Gospodin nam je dao svoje obećanje da će svatko »tko prima sve sa zahvaljivanjem, postat[i]… slavan;. I dodat će mu se ono što je zemaljsko, i to, stostruko, da, i više.«¹⁷

Nastojmo »danomice [živjeti] u zahvaljivanju«¹⁸ ‒ pogotovo tijekom naizgled neobjašnjivih svršetaka koji su dio smrtnosti. Dopustimo našim dušama da se šire u zahvalnosti prema našem milosrdnom Nebeskom Ocu. Uvijek i neprestance uzdižimo svoj glas i pokazujmo riječju i djelom svoju zahvalnost našem Nebeskom Ocu i njegovom voljenom Sinu, Isusu Kristu. Za to se molim i ostavljam vam svoje svjedočanstvo i blagoslov, u ime našeg Učitelja, Isusa Krista. Amen.