Dragocjeno nasljeđe nade

Draga moja braćo i sestre, neke od vas pozvali su na ovaj sastanak misionari Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ti su vas misionari možda već pozvali da se krštenjem odlučite na sklapanje saveza s Bogom.

Neki od vas slušaju jer ste prihvatili poziv roditelja, ili supruge, ili možda djeteta; poziv koji vam je upućen s nadom da ćete odlučiti vratiti u središte svoga života saveze koje ste već sklopili s Bogom. Neki od vas, koji slušate, već su odabrali vratiti se da bi slijedili Spasitelja te danas osjećaju radost njegove dobrodošlice.

Tko god bili i gdje god se nalazili, u svojim rukama držite sreću više ljudi no što sada možete zamisliti. Svakog dana i svakog sata možete odabrati sklopiti ili obdržavati savez s Bogom.

Gdje se god nalazili na putu k nasljeđivanju dara vječnoga života, imate priliku mnogim ljudima pokazati put k većoj sreći. Kada odlučite sklopiti ili obdržavati savez s Bogom, odabirete hoćete li ostaviti nasljeđe nade onima koji će slijediti vaš primjer.

Vi i ja smo blagoslovljeni obećanjem takvoga nasljeđa. Veći dio svoje sreće u životu dugujem čovjeku kojega nikada nisam susreo u smrtničkom životu. Bilo je to siroče koje je postalo jedan od mojih prapradjedova. Ostavio mi je dragocjeno nasljeđe nade. Ispričat ću vam dio njegove uloge u stvaranju toga nasljeđa za mene.

Njegovo je ime bilo Heinrich Eyring. Rođen je u velikom bogatstvu. Njegov je otac, Edward, imao veliki posjed u Coburgu, u današnjoj Njemačkoj. Njegova je majka bila vikontesa Charlotte Von Blomberg. Njezin je otac bio posjednik imanja pruskoga kralja.

Heinrich je bio Charlottin i Edwardov prvi sin. Charlotte je umrla u 31. godini nakon rođenja trećeg djeteta. Edward je umro ubrzo nakon toga izgubivši sav svoj imetak i bogatstvo u neuspješnom ulaganju. Imao je samo 40 godina. Iza sebe je ostavio troje siročadi.

Heinrich, moj prapradjed, izgubio je oboje roditelja i veliko materijalno nasljeđe. Nije imao niti novčića. Zapisao je u svojem dnevniku kako je osjetio da je najbolja nada bila u odlasku u Ameriku. Iako tamo nije imao ni rodbine ni prijatelja, osjetio je nadu u odlasku u Ameriku. Prvo je pošao u New York City. Kasnije se preselio u St. Louis, Missouri.

U St. Louisu jedan od njegovih suradnika bio je svetac posljednjih dana. On mu je dao primjerak pamfleta koji je napisao starješina Parley P. Pratt. Pročitao ga je i zatim proučavao svaku riječ koju je mogao dobiti o svecima posljednjih dana. Molio je za spoznaju jesu li se uistinu anđeli objavili čovjeku, je li uistinu postojao živi prorok i je li on doista pronašao istinsku i objavljenu religiju.

Nakon dva mjeseca pažljivog proučavanja i molitve, Heinrich je usnuo san u kojem mu je rečeno da se krsti. Čovjek, čije ime i svećeništvo čuvam u svetoj uspomeni, starješina William Brown, izvršio je uredbu. Heinrich je kršten u bazenu kišnice 11. ožujka 1855. u 7.30 ujutro.

Vjerujem da je Heinrich Eyring znao kako je ono, o čemu vas danas podučavam, istinito. Znao je da sreća vječnoga života dolazi preko obiteljskih veza koje se nastavljaju u vječnost. Iako je tek nedavno saznao za Gospodinov naum sreće, znao je da njegova nada u vječnu radost ovisi o slobodnom izboru drugih da slijede njegov primjer. Njegova nada u vječnu sreću ovisi o ljudima koji se još nisu rodili.

Kao dio našeg obiteljskog nasljeđa nade, ostavio je dnevnik svojim potomcima.

U tom dnevniku mogu osjetiti njegovu ljubav prema onima od nas koji će ga slijediti. U njegovim riječima osjećam nadu da će njegovi potomci odabrati slijediti ga na putu natrag u naš nebeski dom. Znao je kako to neće biti jedna velika odluka, nego više manjih. Citiram iz njegove povijesti:

»Otkada sam prvi put čuo riječi starješine Andrusa … uvijek sam prisustvovao sastanku svetaca posljednjih dana i sasvim se rijetko događalo da propustim otići na sastanak, što mi je tada istovremeno bila i dužnost.

Navodim to u ovom dnevniku da moja djeca mogu slijediti moj primjer i nikada ne zanijekati tu važnu dužnost sabiranja sa svecima.«¹

Heinrich je znao da na sakramentalnim sastancima možemo obnoviti naše obećanje da ćemo se uvijek spominjati Spasitelja te da će njegov Duh biti s nama.

Taj ga je Duh podržao na misiji koju je pozvan služiti samo nekoliko mjeseci nakon sklapanja krsnoga saveza. Kao nasljeđe je ostavio svoj primjer ostajući vjeran svojoj misiji šest godina na području koje se tada zvalo Indijanski teritorij. Kako bi primio razrješenje sa svoje misije, priključio se karavani i prešao je udaljenost od oko 1.770 km sve od Oklahome do Salt Lake Cityja.

Ubrzo nakon toga prorok Božji ga je pozvao da se preseli u južnu Utu. Od tamo je odgovorio na drugi poziv služiti misiju u svojoj rodnoj Njemačkoj. Zatim je prihvatio poziv apostola Gospodina Isusa Krista da pomogne u izgradnji kolonija svetaca posljednjih dana u sjevernom Meksiku. Od tamo je pozvan u Mexico City ponovno kao cjelodnevni misionar. Cijenio je te pozive. Pokopan je na malenom groblju u koloniji Juárez, Chihuahua, Meksiko.

Navodim te činjenice ne da bih istaknuo njegovu veličinu ili ono što je učinio za svoje potomke. Navodim ih kako bih mu odao počast za primjer vjere i nade koji je nosio u srcu.

Prihvatio je te pozive zbog svoje vjere da su se uskrsli Krist i naš Nebeski Otac objavili Josephu Smithu u svetom šumarku u državi New York. Prihvatio ih je jer je imao vjeru da su ključevi svećeništva u Gospodnjoj Crkvi obnovljeni moću pečaćenja obitelji za vječnost, kad bi samo imala dovoljno vjere obdržavati svoje saveze.

Poput Heinricha Eyringa, moga pretka, možete biti prvi u svojoj obitelji koji će otvoriti put k vječnom životu putem sklopljenih svetih saveza te njihovim obdržavanjem uz marljivost i vjeru. Svaki savez sa sobom nosi zaduženja i obećanja. Za sve nas, kao i za Heinricha, ta su zaduženja ponekad jednostavna, ali su i često teška. No, upamtite, zaduženja ponekada moraju biti teška jer njihova je svrha potaknuti nas na putu prema vječnom životu s Nebeskim Ocem i njegovim Ljubljenim Sinom, Isusom Kristom, u obiteljima.

Sjetite se riječi iz knjige Abrahama:

»A stade jedan između njih što bijaše poput Boga i reče onima što bijahu s njime: Poći ćemo dolje, jer ima ondje prostora, i uzet ćemo od onih tvari i načiniti zemlju na kojoj će ovi obitavati.

I tako ćemo ih iskušati da vidimo hoće li oni činiti sve što im god Gospod, Bog njihov, zapovjedi.

A onima koji sačuvaju prvotno stanje, nadodat će se. A oni koji ne sačuvaju prvotno stanje svoje, neće slave imati u istom kraljevstvu s onima koji sačuvaju prvotno stanje svoje. A onima koji sačuvaju drugotno stanje svoje, slava će se nadodati glavama njihovim u vijeke vjekova.«²

Sačuvati naše drugo stanje ovisi o našem sklapanju saveza s Bogom i vjernom izvršavanju dužnosti koje se od nas zahtijevaju. Za cjeloživotno obdržavanje svetih saveza potrebna je vjera u Isusa Krista kao našeg Spasitelja.

Budući da su Adam i Eva pali, kao naše univerzalno nasljeđe dana su nam iskušenja, izazovi i smrt. Međutim, naš nam je brižni Nebeski Otac dao svoga Ljubljenoga Sina, Isusa Krista, za našeg Spasitelja. Taj veliki dar i blagoslov pomirenja Isusa Krista donosi nam univerzalno nasljeđe: obećanje uskrsnuća i mogućnost vječnoga života svim rođenima.

Najveći od svih Božjih blagoslova, vječni život, doći će nam samo kada sklapamo saveze u istinskoj Crkvi Isusa Krista koje poslužuju njegove ovlaštene sluge. Radi toga pada svima su nam potrebni pročišćujući učinci krštenja te polaganje ruku za primanje dara Duha Svetoga. Te uredbe mogu izvršavati oni koji posjeduju odgovarajuću svećeničku ovlast. Tada, uz pomoć Svjetla Kristovog i Duha Svetoga, možemo obdržavati sve saveze sklopljene s Bogom, posebice one sklopljene u njegovim hramovima. Samo na taj način, i uz takvu pomoć, svatko može tražiti svoje pravo nasljeđa kao dijete Božje u vječnoj obitelji.

Nekima koji sada slušaju, to se može činiti kao beznadan san.

Vidjeli ste tugu vjernih roditelja zbog njihove djece koja su odbacila ili odabrala razvrgnuti saveze s Bogom. No ti roditelji mogu dobiti hrabrost i nadu iz drugih roditeljskih iskustava.

Almini sinovi i sinovi kralja Mosije pokajali su se zbog žestoke pobune protiv saveza i zapovijedi Božjih. Alma mlađi vidio je svog sina Korijantona kako se od velikog grijeha okreće ka vjernoj službi. Mormonova knjiga također bilježi čudo kada su Lamanci napustili tradicije mržnje prema pravednosti kako bi sklopili savez da poginu za održavanje mira.

Anđeo siđe mladom Almi i sinovima Mosijinim. Anđeo je došao radi vjere i molitvi njihovih očeva i naroda Božjega. Iz tih primjera moći pomirenja u ljudskim srcima, možete primiti hrabrost i utjehu.

Gospodin nam je dao sve izvore nade dok nastojimo pomoći voljenima da prihvate svoje vječno nasljeđe. Dao nam je obećanja dok pokušavamo sabrati ljude k njemu, čak i ako se odupiru njegovom pozivu to učiniti. Njihovo odupiranje ga rastužuje, no on ne odustaje, niti bismo mi trebali. Daje nam savršeni primjer svojom ustrajnom ljubavlju: »I opet, koliko put vas htjedoh skupiti kao što kvočka skuplja piliće pod krila; da, vi narode iz doma Izraelova, koji padoste; da, o narode iz doma Izraelova što prebivate u Jeruzalemu, kao i vi što padoste; da, koliko put vas htjedoh skupiti kao što kvočka skuplja piliće, no vi ne htjedoste.«³

Možemo ovisiti o toj nepogrešivoj želji Spasitelja povesti svu duhovnu djecu Nebeskoga Oca natrag u njihov dom zajedno s njime. Svaki vjerni roditelj, baka ili djed, te prabaka ili pradjed dijeli tu želju. Nebeski Otac i Spasitelj naš su savršeni primjer što možemo i moramo činiti. Nikada ne prisiljavaju pravednost jer se pravednost mora odabrati. Oni nam čine pravednost vidljivom i dopuštaju nam da uvidimo kako su ukusni njezini plodovi.

Svaka osoba rođena na svijetu prima Svjetlo Kristovo koje nam pomaže vidjeti i osjetiti što je pravo, a što krivo. Bog je poslao smrtne sluge koji mogu, po Duhu Svetom, pomoći nam shvatiti što želi da činimo, a što zabranjuje. Bog čini privlačnim odabrati ispravno dopuštajući nam osjetiti učinke naših odabira. Ako odaberemo ispravno, pronaći ćemo sreću ‒ s vremenom. Ako odaberemo zlo, dolazi tuga i žaljenje ‒ s vremenom. Ti su učinci sigurni. Ipak, često se odgađaju sa svrhom. Da su blagoslovi bili trenutni, odabiranje ispravnog ne bi gradilo vjeru. A budući da se tuga ponekad uvelike odgađa, potrebna je vjera kako bismo osjetili potrebu tražiti oprost za grijeh prije nego što smo već osjetili njegove žalosne i bolne učinke.

Otac Lehi tugovao je zbog odluka nekih svojih sinova i njihovih obitelji. On je bio veliki i dobar čovjek ‒ prorok Božji. Često im je svjedočio o našem Spasitelju, Isusu Kristu. Bio je primjer poslušnosti i službe kada ga je Gospodin pozvao da napusti sva svoja svjetovna imanja kako bi svoju obitelj poštedio uništenja. Na samom kraju svojega života, još uvijek je svjedočio svojoj djeci. Poput Spasitelja ‒ i unatoč svojoj moći razaznati njihova srca i vidjeti budućnost tužnu i čudesnu ‒ Lehi je držao ruke ispružene kako bi svoju obitelj povukao prema spasenju.

Danas, milijuni potomaka oca Lehija opravdavaju njegovu nadu za njih.

Što možemo vi i ja učiniti kako bismo izvukli pouku iz Lehijevog primjera? Možemo ju izvući iz njegova primjera proučavanjem Svetih pisama uz molitvu i promatranjem.

Preporučam da dobro sve razmotrite dok pokušavate dati nasljeđe nade vašoj obitelji. Kratkoročno, naići ćete na nevolje, a Sotona će rikati. No postoje stvari koje treba strpljivo čekati, u vjeri, znajući da Gospodin djeluje u svoje vrijeme i na svoj način.

Postoje stvari koje možete učiniti ranije, kada su vaši voljeni mali. Upamtite da su dnevna obiteljska molitva, obiteljsko proučavanje Svetih pisama te svjedočenje na sakramentalnom sastanku lakši i učinkovitiji kada su djeca mala. Mala su djeca često osjetljivija na Duha nego što zamišljamo.

Kada postanu stariji, upamtit će pjesme koje su pjevali s vama. Čak i više od glazbe koja se pamti, upamtit će riječi iz Svetih pisama i svjedočenje. Duh Sveti može dozvati sve te stvari u njihovo pamćenje, no riječi Svetih pisama i pjesama traju najdulje. Ta sjećanja mogu biti trzaj koji će ih vratiti natrag kada zastrane na neko vrijeme, možda na nekoliko godina, s puta kući u vječni život.

Trebamo biti pozorni kada naši voljeni osjete trzaj svijeta i kada se čini kako se oblak sumnje nadvio nad njihovu vjeru. Mi imamo vjeru, nadu i ljubav da nas vode i njih jačaju.

Vidio sam to kao savjetnik dvojice živih proroka Božjih. Oni su pojedinci s jedinstvenim osobnostima. Čini se da šire neprestani optimizam. Kada netko podigne prašinu oko nečega u Crkvi, njihov najčešći odgovor je: »O, riješit će se već nekako.« Obično znaju više o problemu od ljudi koji oko toga dižu prašinu.

Također, oni poznaju i način Gospodinov tako da su uvijek puni nade kada je riječ o njegovom kraljevstvu. Oni znaju da je on na čelu. On je svemoćan i brižljiv. Ako mu dopustite da bude vođa vaše obitelji, stvari će se riješiti.

Neki su potomci Heinricha Eyringa izgleda zalutali. No mnoga njegova prapraunučad odlazi u hramove Božje već u 6.00 ujutro kako bi izvodili uredbe za pretke s kojima se nikad nisu susreli. Oni to rade temeljem nasljeđa nade koje je ostavio. Ostavio je nasljeđe na koje polažu pravo mnogi njegovi potomci.

Nakon svega što možemo činiti u vjeri, Gospodin će opravdati naše nade u veće blagoslove za naše obitelji nego što možemo zamisliti. On želi najbolje za njih i za nas, kao njegovu djecu.

Svi smo mi djeca živoga Boga. Isus iz Nazareta njegov je Ljubljeni Sin i naš uskrsli Spasitelj. Ovo je njegova Crkva. U njoj su ključevi svećeništva i pomoću njih obitelji mogu biti vječne. To je naše dragocjeno nasljeđe nade. Svjedočim da je to istina u ime Gospodina Isusa Krista. Amen.