Mi smo jedno

Gospodin nam je jasno rekao na samom početku ove posljednje rasporedbe da trebamo evanđelje pronositi u cijelom svijetu. Ono što je rekao nekolicini obnašatelja svećeništva davne 1831. godine, govori mnogima i danas. Bez obzira na dob, sposobnost, crkveni poziv ili lokaciju, kao jedno smo pozvani djelovati kako bismo pomogli njemu u žetvi duša dok ponovno ne dođe. Rekao je prvim radnicima u vinogradu:

»I, opet, kažem vam, zapovijed vam dajem da svatko, i starješina, i svećenik, i učitelj, a tako i član, prionu svom snagom, trudom ruku svojih, da priprave i ispune ono što zapovjedih.

A propovijed vaša nek bude glas opomene, svatko bližnjemu svojemu s blagošću i krotkošću.

A iziđite između opakih. Spasite se. Čisti nek budu oni koji Gospodnje posude nose.«¹

Vi, članovi Aronovog svećeništva, možete vidjeti da Gospodinova zapovijed uključuje i vas. Budući da znate kako Gospodin uvijek pripravlja put za obdržavanje njegovih zapovijedi, možete očekivati da će to činiti za svakoga od vas.

Dopustite mi reći vam kako je to učinio za jednog dječaka koji sada obnaša službu svećenika u Aronovom svećeništvu. On ima 16 godina. Živi u zemlji gdje su misionari po prvi puta stigli tek prije godinu dana. Ti su misionari dodijeljeni u dva grada, no ne u grad gdje živi taj dječak.

Kada je bio vrlo mali, njegovi su ga roditelji doveli u Utu radi sigurnosti. Obitelj su podučavali i krstili misionari. On nije kršten u Crkvu jer još nije imao osam godina.

Njegovi su roditelji poginuli u prometnoj nesreći. Tako ga je njegova baka vratila doma, preko oceana, natrag u grad gdje je rođen.

Hodao je ulicama u ožujku prije godinu dana kada je osjetio da bi trebao razgovarati sa ženom koju nije poznavao. Razgovarao je s njom na engleskom jeziku kojeg se još uvijek sjećao. Ona je bila medicinska sestra koju je poslao predsjednik misije u njegov grad kako bi potražila smještaj i medicinsku njegu za misionare koji će uskoro biti tamo dodijeljeni. I tako dok su razgovarali, postali su prijatelji. Kada se vratila natrag u sjedište misije, govorila je misionarima o njemu.

Prva dvojica starješina pristigla su u rujnu 2012. godine. Dječak siroče bio je njihovo prvo krštenje u Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Do ožujka ove godine, član je već četiri mjeseca. Zaređen je za svećenika u Aronovo svećeništvo kako bi mogao krstiti druge obraćenike u Crkvu. Bio je prvi svećenički pionir u sabiranju druge djece Nebeskog Oca da zajedno uspostave Crkvu u gradu od približno 130.000 stanovnika.

Na uskrsnu nedjelju, 31. ožujka 2013. godine, članstvo Crkve poraslo je na veliki broj od šest članova u tome gradu. On je bio jedini mjesni član koji je prisustvovao sastanku te nedjelje. Ozlijedio je koljeno dan prije, no bio je odlučan u želji biti tamo. Molio je da bude sposoban hodati do Crkve. I tako se našao ondje. Dijelio je sakrament s ostalom četvoricom mladih starješina i misionarskim parom – cijelom zajednicom.

Ta se priča ne čini značajnom ako ne prepoznate u njoj obrazac Božje ruke u izgradnji njegovog kraljevstva. Vidio sam to mnogo puta.

Vidio sam to u Novom Meksiku još kao mladić. Proroci su nam naraštajima govorili da moramo pomagati misionarima pronaći i podučavati iskrene u srcu, a potom voljeti one koji dođu u kraljevstvo.

Na svoje sam oči vidio što vjerni svećenički vođe i članovi mogu činiti. Godine 1955. postao sam časnik u Zračnim snagama Sjedinjenih Američkih Država. Moj mi je biskup dao blagoslov netom prije odlaska na svoju prvi postaju koja se nalazila u Albuquerqueu, Novi Meksiko.

U svom je blagoslovu rekao da će moje vrijeme u zračnim snagama biti misionarska služba. Stigao sam u Crkvu na svoju prvu nedjelju u prvom ogranku Albuquerque. Prišao mi je čovjek, predstavio se kao predsjednik okruga i rekao mi kako će me pozvati da služim kao misionar okruga.

Rekao sam mu da ću ondje biti na obuci samo nekoliko tjedana i da ću biti dodijeljen negdje drugdje u svijetu. Rekao mi je: »Ne znam ništa o tome, no mi ćemo te pozvati služiti.« Usred moje vojne obuke ukazala mi se prilika ‒ bio sam izabran između stotine drugih časnika da zauzmem mjesto iznenada preminulog časnika u glavnom sjedištu.

Tako sam, u dvije godine koliko sam bio tamo, obavljao svoju službu. Većinu večeri i svaki vikend podučavao sam evanđelje Isusa Krista ljudima koje su nam članovi dovodili.

Moji suradnici i ja provodili smo više od 40 sati mjesečno u našoj misionarskoj službi bez da smo ijednom pokucali na vrata u potrazi za nekim koga bismo podučavali. Članovi su bili tako zaposleni da smo često podučavali po dvije obitelji u jednoj večeri. Vidio sam moć i blagoslov u opetovanom pozivu proroka da svaki član bude misionar.

Posljednje nedjelje prije mog odlaska iz Albuquerquea, organiziran je prvi okol u tom gradu. Sada se tamo nalazi sveti hram, dom Gospodnji, u gradu gdje smo se jednom u jedinoj kapeli susreli sa svecima koji su nam doveli prijatelje da bismo ih podučavali i da bi oni osjetili svjedočanstvo Duha. Ti su prijatelji osjetili dobrodošlicu doma u Gospodinovoj istinskoj Crkvi.

Nadalje, vidio sam to u Novoj Engleskog dok sam išao u školu. Pozvan sam kao savjetnik izvrsnom predsjedniku okruga koji je prošao put od nezainteresiranosti za Crkvu do velike duhovne moći. Njegov ga je kućni učitelj toliko volio da je ignorirao činjenicu što on puši i vidio ono što je Bog u njemu vidio. Predsjednik okruga i ja vozili smo se preko brda i uz obalu posjećujući malene ogranke po cijelom Massachusettsu i Rhode Islandu kako bismo izgradili i blagoslovili kraljevstvo Božje.

U godinama služenja s tim velikim vođom, vidjeli smo kako ljudi dovode prijatelje u Crkvu vlastitim primjerom i pozivom da poslušaju misionare. Meni se rast tih ogranaka činio sporim i nesigurnim. No, u nedjelju kada sam otišao, pet godina kasnije, dvojica apostola došla su organizirati naš okrug u okol u kapelici Longfellow Park u Cambridgeu.

Nakon nekoliko godina vratio sam se tamo kako bih vodio sabor okola. Predsjednik okola poveo me je da vidim stjenovito brdo u Belmontu. Rekao mi je da bi to bilo savršeno mjesto za Božji hram. I hram sada stoji tamo. Kada ga gledam, sjetim se poniznih članova s kojima sam sjedio u malenim ograncima, susjeda koje su pozvali i misionara koji su ih podučavali.

Ovdje na ovom sastanku večeras nalazi se novi đakon. Bio sam s njim te uskrsne nedjelje kada je svećenik, o kojem sam maločas govorio, došao na svoj sastanak od samo jednog člana. Đakon se ozario kada je njegov otac rekao da će večeras biti s njim na ovom svećeničkom sastanku. Taj je otac bio veliki misionar u toj istoj misiji gdje je njegov otac bio predsjednik. Vidio sam Priručnik za misionare njegovog šukundjeda iz 1937. godine. Njegova obitelj dovodi ljude u Crkvu već dugi niz naraštaja.

Tako sam razgovarao s đakonovim biskupom kako bih saznao kakva iskustva dječak može očekivati u ispunjavanju svećeničke odgovornosti da radi na sabiranju duša za Gospodina. Biskup je bio oduševljen dok je opisivao kako vođa misije odjela prati napredak istraživača. Taj podatak dobiva kroz redovite kontakte s misionarima.

Biskup i vijeće njegovog odjela razgovaraju o svakom istraživaču koji napreduje. Oni odlučuju što mogu učiniti za svaku osobu i njihove obitelji kako bi im pomogli postati prijatelji prije krštenja, uključili ih u aktivnosti te njegovali one koji su kršteni. Rekao je da misionari povremeno imaju dovoljno dogovorenih sastanaka u svrhu podučavanja, pa kao svoje suradnike vode i obnašatelje Aronovog svećeništva.

Plan misije odjela uključuje ciljeve zborova da pozovu one koje poznaju da se sastanu s misionarima. Čak je i predsjedništvo zbora đakona pozvano postaviti ciljeve i planove za članove njihovog zbora kako bi pomogli dovesti one koje poznaju u kraljevstvo Božje.

Možda će vam se trenutačno činiti da đakon u snažnom odjelu i novi svećenik – obraćenik – u malenoj skupini članova imaju malo toga zajedničko međusobno i s vama. I možda ne vidite mnogo sličnosti između vaših iskustava u izgradnji Crkve i onog što sam ja vidio i smatram čudesnim u Novom Meksiku i Novoj Engleskoj.

No, jedan je način u kojem smo jedno u izvršavanju naših odgovornosti u svećeništvu. Posvećujemo sebe i ispunjavamo naše pojedinačne dužnosti izvršavajući zapovijed pronositi evanđelje svoj djeci našeg Nebeskog Oca.

Iznosimo svoja iskustva na način na koji Gospodin gradi svoje kraljevstvo na zemlji. U njegovoj Crkvi, uz sve čudesne alate i organizaciju koja nam je dana, još uvijek postoji temeljna istina koju su podučavali proroci o tome kako možemo ispuniti svoju svećeničku odgovornost čineći misionarsko djelo.

Na općem saboru u travnju 1959. godine, predsjednik David O. McKay podučio je o tom načelu, kao što su to činili i drugi proroci od tog dana, uključujući i predsjednika Thomasa S. Monsona. Predsjednik McKay spomenuo je u svojoj završnoj riječi da je 1923. godine u britanskoj misiji postojala općenita uputa odaslana članovima Crkve. Rečeno im je da ne troše novac na oglašavanje u borbi protiv ljudi koji imaju loše osjećaje prema Crkvi. Predsjednik McKay rekao je da je odluka sljedeća: »Predajte odgovornost svakom članu Crkve da u nadolazećoj 1923. godini svatko od tih članova bude misionar. Svaki član misionar! Možete dovesti svoju majku u Crkvu, ili svoga oca; možda svog kolegu s posla. Netko će čuti dobru poruku istine preko vas.«

Predsjednik McKay je nastavio: »A to je današnja poruka. Svaki član– milijun i pol –misionar!²

Kada je 2002. godine objavljeno da će misionarsko djelo biti odgovornost biskupa, ostao sam zatečen. Bio sam jedan. Činilo mi se da je njihov teret došao do svojih granica u posluživanju članovima i vođenju organizacija u odjelu.

Jedan biskup, kojeg sam poznavao, rekao je kako to nije još jedna dodatna odgovornost, nego prilika za zbližavanje odjela u veliku svrhu da svaki član postane misionar. Pozvao je vođu misije odjela. Susretao se s misionarima svake nedjelje kako bi saznao podatke o njihovom radu i potaknuo ih te doznao o napretku njihovih istraživača. Vijeće odjela pronašlo je načine kako organizacije i zborovi mogu iskoristiti iskustva službe u pripremi misionara. I poput suca u Izraelu, pomagao je mladim ljudima osjetiti blagoslove pomirenja u obdržavanju svoje čistoće.

Nedavno sam ga pitao kako je objasnio navalu krštenja obraćenika u svom odjelu i povećanje broja mladih spremnih i voljnih pronositi evanđelje Isusa Krista u svijet. Rekao je da povećanje nije došlo samo zato jer su izvršavali određene dužnosti, već način kako su svi postali jedno u svom oduševljenju da dovedu ljude u zajednicu svetaca bilo je ono što im je donijelo toliku sreću.

Za neke je to bilo još i više. Poput sinova Mosijinih, osjetili su utjecaje grijeha u vlastitim životima i čudesno ozdravljenje pomirenja unutar Crkve Božje. Zbog ljubavi i zahvalnosti za Spasiteljev dar njima, željeli su pomoći svakome kome su mogli pobjeći iz žalosti grijeha, osjetiti radost opraštanja i sabrati se s njima u sigurnost kraljevstva Božjeg.

Božja ih je ljubav i ljubav prema njihovim prijateljima i susjedima ujedinila da služe ljudima. Željeli su ponijeti evanđelje svakome u svom dijelu svijeta. I pripremali su svoju djecu biti dostojna da ih Gospodin pozove podučavati, svjedočiti i služiti u drugim dijelovima njegova vinograda.

Bilo da je to u velikom odjelu gdje će novi đakon izvršavati svoju dužnost širenja evanđelja i izgradnje kraljevstva ili u malenoj skupini daleko gdje služi novi svećenik, bit će jedno u svojoj svrsi. Đakon će biti nadahnut Božjom ljubavlju da dopre do prijatelja koji još nije postao član. Uključit će svog prijatelja u neku službu ili aktivnost u Crkvi, a zatim će pozvati njega i njegovu obitelj da ih poučavaju misionari. Onima koji su kršteni, bit će prijatelj kojeg će trebati.

Svećenik će pozvati ostale da mu se pridruže u toj malenoj skupini svetaca gdje je osjetio Božju ljubav i blagoslovljeni mir pomirenja.

Ako vjerno nastavi izvršavati svoju svećeničku dužnost, vidjet će da skupina postaje ogranak, a zatim će okol Sionov doći u njegov grad. Postojat će odjel s brižnim biskupom. Možda će to biti jedan od njegovih sinova ili unuka koji će jednog dana slugu Božjeg odvesti na obližnje brdo i reći: »Nije li ovo prekrasno mjesto za hram.«

Molim se da gdje god se nalazimo i kakve god odgovornosti imamo u svećeništvu Božjem budemo ujedinjeni u svrhu širenja evanđelja po cijelom svijetu i da potaknemo ljude koje volimo da se očiste od grijeha i budu sretni s nama u kraljevstvu Božjem. U ime Isusa Krista, čija Crkva ovo jest. Amen.