Mi smo kćeri našeg Nebeskog Oca

Svaki tjedan, djevojke diljem svijeta ponavljaju temu Djevojaka. Bez obzira na jezik, uvijek kada čujem ove riječi: »Mi smo kćeri našeg Nebeskog Oca koji nas voli, i mi volimo njega«¹, Duh potvrđuje mojoj duši da su istinite. Nije to samo potvrda našeg identiteta – tko smo – nego i saznanje čiji smo. Mi smo kćeri uzvišenog bića!

U svakoj zemlji i na svakom kontinentu susrećem samopouzdane, rječite djevojke, ispunjene svjetlom, pročišćene teškim radom i kušnjama, koje posjeduju čistu i jednostavnu vjeru. One su kreposne. One su čuvarice saveza koje »[stoje] kao svjedoci Božji u svako doba, i u svemu, i na svakome mjestu«.² One znaju tko su i da imaju značajnu ulogu u izgradnji kraljevstva Božjeg.

Kada sam pohađala koledž, sudjelovala sam u Međunarodnoj folklornoj grupi Sveučilišta Brigham Young. Jedno ljeto naša je grupa imala jedinstvenu povlasticu poći na turneju po misijama Europe. Bilo je to teško ljeto za mene jer je nekoliko mjeseci prije toga iznenada preminuo moj otac. Dok smo bili u Škotskoj, osjećala sam se osobito usamljeno i obeshrabreno. Te smo noći plesali u kapeli, a zatim smo nakon naše izvedbe otišli u susjedni misijski dom. Dok sam hodala ugledala sam kamen u lijepo održavanom vrtu pored ulaza. Na njemu sam pročitala sljedeće riječi: »Tko god da si, svoj dio učini dobro.« U tom trenutku te su riječi prodrle duboko u mom srcu, i osjetila sam moći neba kako posežu prema meni i prenose mi poruku. Znala sam da me brižni Nebeski Otac poznaje. Osjetila sam da nisam sama. Stajala sam u tom vrtu sa suzama u očima. »Tko god da si, svoj dio učini dobro.« Ta jednostavna izjava obnovila je moje viđenje da me Nebeski Otac poznaje i ima naum za moj život, a duh koji sam osjećala pomogao mi je shvatiti da je moj dio važan.

Kasnije sam naučila da je ta izreka jednom motivirala proroka Davida O. McKayja dok je služio kao mladi misionar u Škotskoj. Vidio ju je na kamenu jedne zgrade u obeshrabrujuće vrijeme svoga života i na misiji, i te su ga riječi uzdignule. Nekoliko godina kasnije zgrada je srušena, a on je uredio da dobije kamen i postavio ga je u vrt misijskog doma.³

Kao kćeri Božje sve smo jedinstvene i različite u svojim okolnostima i iskustvima. Pa ipak, naš dio je bitan – jer smo mi bitne. Naši svakodnevni doprinosi njegovanja, podučavanja i brige za druge možda će se činiti zemaljskima, neznatnima, teškima i ponekad ponižavajućima, no kada se sjetimo prvog stiha teme Djevojaka – »Mi smo kćeri našeg Nebeskog Oca koji nas voli« – naši će odgovori i naši odnosi dobiti drugačije značenje.

Nedavno je moja čudesna, 92-godišnja majka preminula. Napustila je ovo smrtno postojanje kao što je i živjela – potiho. Njezin život nije bio onakvim kakvim ga je planirala. Njezin suprug, moj otac, preminuo je kada mu je bilo 45 godina ostavivši ju s troje djece – sa mnom i dvojicom moje braće. Živjela je 47 godina kao udovica. Uzdržavala je našu obitelj podučavajući u školi tijekom dana i dajući satove klavira navečer. Brinula je o svom starom ocu, mome djedu, koji je živio do nas. Osigurala je da svatko od nas dobije obrazovanje na koledžu. Zapravo, insistirala je na tome da »doprinosimo«. I nikada se nije žalila. Obdržavala je svoje saveze i jer je to činila, pozvala je moći nebesa da blagoslove naš dom i da pošalju čuda. Oslonila se na moć molitve, svećeništva i obećanja saveza. Bila je vjerna u svom služenju Gospodinu. Njezina postojana predanost dala je čvrstinu nama, njezinoj djeci. Često je ponavljala stihove iz Svetih pisama: »Ja sam, Gospod, obvezan kad vi činite što ja kažem. No, kad vi ne činite što kažem, obećanja nemate.«⁴ To je bio njezin moto i ona je znala da je to istina. Razumjela je što znači obdržavati savez. Nikada nije dobila priznanje svijeta. Ona to nije željela. Razumjela je tko je i čija je ‒ kćer Božja. Uistinu, može se o mojoj majci reći da je dobro radila svoj dio.

O ženama i majkama predsjednik Gordon B. Hinckley jednom je rekao:

»Nikada ne smijemo izgubiti iz vida snagu žene… Majke su one koje najizravnije utječu na živote svoje djece… Majke su one koje ih njeguju i podižu na putovima Gospodnjim.

One su stvarateljice života. One su hraniteljice djece. One su učiteljice djevojkama. One su naše nezamjenjive suputnice. One su naše suradnice u izgradnji Božjeg kraljevstva. Koliko li je velika njihova uloga, koliko li je veličanstven njihov doprinos.«⁵

Dakle, kako majka i otac usađuju kod svoje kćeri oplemenjenu i vječnu istinu da je kći Božja? Kako joj pomažu izaći iz svijeta i zakoračiti u kraljevstvo Božje?

U moralno neosjećajnom svijetu djevojke trebaju žene i muškarce koji će »stati kao svjedoci Božji u svako doba, i u svemu, i na svakome mjestu«. Nikada prije to nije bilo tako važno kao što je danas. Djevojkama su potrebne majke i mentori koji će biti primjer kreposne ženstvenosti. Majke, vaš je odnos s vašim kćerima od iznimne važnosti, stoga i vaš primjer. Način kako volite i poštujete njezinog oca, njegovo svećeništvo i njegovu božansku ulogu odražavat će se i možda oblikovati stavove i ponašanje vaše kćeri.

Koji je taj dio gdje svi moramo »činiti dobro«? Proglas o obitelji je jasan:

»Po božanskoj zamisli, očevi trebaju predsjedavati svojim obiteljima u ljubavi i pravednosti i odgovorni su da pribave sve neophodno za život i zaštitu svojih obitelji. Majke su primarno odgovorne za odgoj svoje djece. U ovim svetim odgovornostima, očevi i majke su obvezatni pomagati jedno drugome kao ravnopravni partneri…

Upozoravamo da će pojedinci koji krše savez ćudorednosti, koji zlostavljaju bračnog druga ili potomstvo ili koji zanemaruju obavljanje obiteljskih odgovornosti jednoga dana stajati odgovorni pred Bogom.«⁶

U dekadentnom društvu u Mormonovo vrijeme, on je govorio da je ženama ukradeno ono što je najdraže i najdragocjenije od svega – njihova krepost i ćudoređe.⁷

Ponovno, obnavljam poziv za povratak kreposti. Krepost je snaga i moć kćeri Božjih. Kakav bi to svijet bio ako se krepost – obrazac misli i ponašanja temeljen na visokim moralnim mjerilima, uključujući i ćudoređe⁸ – ponovno uspostavila u naše društvo kao najviša cijenjena vrijednost? Ako se smanji nemoralnost, pornografija i zlostavljanje, ne bi li bilo manje razorenih brakova, uništenih života i slomljenih srdaca? Hoće li mediji oplemenjivati i osposobljavati umjesto da objektiviziraju i degradiraju dragocjene kćeri Božje? Ako cijelo čovječanstvo uistinu shvati važnost izjave »Mi smo kćeri našeg Nebeskog Oca«, kako bi se to čovječanstvo odnosilo prema ženi?

Prije nekoliko godina, dok je Konferencijski centar bio u izgradnji i ta se gradnja bližila svršetku, ušla sam na balkon te svete zgrade s kacigom i zaštitnim naočalama spremna usisati sag u čijem je postavljanju pomagao moj suprug. Tamo gdje sada stoji govornica nalazio se utovarivač koji je uklanjao prljavštinu, a prašina je u zgradi bila gusta. Kada se spustila, napravila je to na novom sagu. Moj je zadatak bio usisati prašinu. I tako sam usisavala, i usisavala, i usisavala. Nakon tri dana moj je mali usisivač pregorio!

U popodnevnim satima prije prvog općeg sabora u ovoj prekrasnoj zgradi, pozvao me je moj suprug. Namjeravao je postaviti posljednji komad saga – ispod ove povijesne govornice.

Pitao je: »Koje stihove iz Svetih pisama da napišem na poleđini saga?«

Rekla sam: »Mosija 18:9: ‘[Stojte] kao svjedoci Božji u svako doba, i u svemu, i na svakome mjestu.’«

U iznimno izazovnom svijetu, to je ono što vidim da djevojke i žene ove Crkve čine. One su utjecaj za dobro. One su kreposne i uzorne, inteligentne i marljive. One čine razliku jer su upravo onerazličite. One dobro izvršavaju svoj dio.

Prije mnogo godina dok sam usisavala sag – pokušavajući dobro izvršiti svoj mali dio – nisam znala da ću jednog dana stajati svojim stopalima na sagu pod ovom govornicom.

Danas kao kći Božja, stojim kao svjedok da on živi. Isus jest Krist. On je naš Otkupitelj. Kroz njegovu beskrajnu pomirbenu žrtvu jednoga dana vratit ću se živjeti s njim ‒ dokazana, čista i zapečaćena u vječnu obitelj. Uvijek ću ga slaviti što mi je pružio povlasticu da budem žena, supruga i majka. Svjedočim da nas vodi Božji prorok, predsjednik Thomas S. Monson, i zahvalna sam za pravednog muškarca čija svećenička snaga blagoslivlja moj život. I uvijek ću biti zahvalna za snagu koji primam kroz moć Spasiteljevog beskrajnog pomirenja dok pokušavam nastojati »dobro činiti svoj dio«. U ime Isusa Krista. Amen.