Otkupljenje

U doba kolonija, potražnja za radnom snagom bila je velika u Americi. Za vrijeme 18. i ranog 19. stoljeća, mogući imigrantski radnici bili su zapošljavani iz Velike Britanije, Njemačke i ostalih europskih zemalja, ali mnogi koji su htjeli ići nisu si mogli priuštiti cijenu puta. Za njih nije bilo neuobičajeno putovati pod ugovorom koji je obećavao posao nakon dolaska na određeno vrijeme bez plaće kao naknadu za troškove puta. Drugi su došli uz obećanje da će članovi obitelji koji su već u Americi platiti njihov put pri dolasku, ali ako se to nije dogodilo, pridošlice su bili obvezani platiti trošak dužničkim uslugama. Izraz koji se koristio za takve imigrante bio je »otkupljenici«. Morali su otkupiti trošak svog putovanja ‒ na neki način kupiti svoju slobodu ‒ radom.¹

Među najznačajnijim opisnim titulama Isusa Krista je Otkupitelj. Kako je ukazano mojom kratkom pričom o imigrantskim »otkupljenicima«, riječ otkupiti znači otplatiti neku obvezu ili dug. Otkupiti također može značiti spasiti ili osloboditi nekoga plaćanjem otkupnine. Ako netko napravi grešku, a onda je ispravi ili nadoknadi, kažemo da se iskupio. Svako od tih značenja predlaže drugačije aspekte velikog otkupljenja koje je postignuo Isus Krist kroz svoje pomirenje, koje uključuje, riječima rječnika, »osloboditi od grijeha i njegovih kazni, putem žrtve napravljene za grješnika«.²

Spasiteljevo otkupljenje ima dva dijela. Prvo, ono pomiruje za Adamov prijestup i posljedični pad čovjeka, savladavajući ono što se može nazvati izravnom posljedicom pada ‒ tjelesnu smrt i duhovnu smrt. Tjelesna smrt je dobro shvaćena; duhovna smrt je odvajanje čovjeka od Boga. Pavlovim riječima: »Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti« (1. Korinćanima 15:22). Ovo otkupljenje od tjelesne i duhovne smrti je sveopće i bezuvjetno.³

Drugi aspekt Spasiteljevog pomirenja je otkupljenje od onog što se može nazvati neizravnom posljedicom pada ‒ naši grijesi nasuprot Adamovom prijestupu. Zahvaljujući padu mi se rađamo u smrtničkom svijetu gdje grijeh ‒ tj. neposlušnost božanski postavljenom zakonu ‒ prevladava. Govoreći o svima nama, Gospodin je rekao:

»Tako kad ona stanu rasti, grijeh se začinje u srcima njihovim, i oni okuse gorčinu kako bi mogli spoznati vrijednost dobra.

A njima je dano da razlučuju dobro od zla, stoga su oni zastupnici sami sebi« (Mojsije 6:55–56).

Zato što smo odgovorni i što sami donosimo odluke, otkupljenje od naših grijeha je uvjetno ‒ uvjetovano priznanjem i napuštanjem grijeha i okretanjem božanskom životu, ili drugim riječima, uvjetovano pokajanjem (vidi NiS 58:43). Gospodin zapovijeda: »Podučavaj, dakle, o tomu djecu svoju da se svi ljudi posvuda moraju obratiti, jer u protivnom nikako ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje jer ništa nečisto ne može boraviti ondje, to jest boraviti u nazočnosti njegovoj« (Mojsije 6:57).

Spasiteljeva patnja u Getsemaniju i njegova agonija na križu otkupljuje nas od grijeha udovoljavajući zahtjevima koje pravda ima nad nama. On pruža milost i oprost onima koji se pokaju. Pomirenje također udovoljava dugu koji pravda duguje nama liječeći nas i nadoknađujući nam za svu patnju koju nevini trpimo. »Jer, gle, on podnosi boli svih ljudi, da, boli svih živih stvorova, muževa, žena i djece što pripadaju obitelji Adamovoj« (2 Nefi 9:21; vidi i Alma 7:11–12).⁴

Dokle god slijedimo Krista, mi nastojimo sudjelovati u njegovom otkupljujućem djelu i unapređivati ga. Najveća služba koju možemo ponuditi drugima u ovom životu, počevši od vlastite obitelji, jest dovesti ih Kristu kroz vjeru i pokajanje tako da mogu iskusiti njegovo otkupljenje ‒ mir i radost sada, a besmrtnost i vječni život u narednom svijetu. Rad naših misionara prekrasan je izražaj Gospodinove otkupljujuće ljubavi. Kao njegovi ovlašteni glasnici, oni nude neusporedive blagoslove vjere u Isusa Krista, pokajanje, krštenje i dar Duha Svetoga, otvarajući put ponovnom duhovnom rođenju i otkupljenju.

Možemo i pomoći u Gospodinovom otkupljenju preminulih. »Vjerni starješine ove rasporedbe, kad napuste smrtni život, nastavljaju rad svoj propovijedajući evanđelje obraćenja i otkupljenja po žrtvi Jedinorođenoga Sina Božjega među onima koji su u tami i u verigama grijeha u velebnom svijetu duhova pokojnika« (NiS 137:57). S dobrobitima zastupničkih obreda koje nudimo u hramovima Božjim, čak i oni koji su umrli u ropstvu grijeha mogu biti oslobođeni.⁵

Dok je najvažniji aspekt otkupljenja vezan za pokajanje i praštanje, postoji također i važan vremeniti aspekt. Rečeno je da je Isus išao čineći dobra djela (vidi Djela 10:38), koja su uključivala liječenje bolesnih i slabih, davanje hrane gladnom mnoštvu i podučavanje boljeg načina. »Po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih« (Matej 20:25-28). Tako neka i mi, njegovim svećeništvom i njegovom milošću i utjecajem Duha Svetoga, idemo i činimo dobro po otkupljujućem uzorku Gospodara.

Ovaj oblik otkupljujućeg rada znači pomagati ljudima s njihovim problemima. To znači sprijateljiti se sa siromašnima i slabima, olakšati patnju, ispravljati nepravdu, braniti istinu, jačati nove naraštaje te ostvarivati sigurnost i sreću u domu. Veliki dio otkupljujućeg rada na zemlji je pomaganje drugima da rastu i ostvare svoja nadanja i težnje.

Jedan primjer iz romana Victora Hugoa, Jadnici, iako izmišljen, uvijek me dirne i nadahne. Na samom početku priče, biskup Bienvenu daje hranu i sklonište za prenoćiti beskućniku Jeanu Valjeanu, koji je upravo pušten iz zatvora nakon 19 godina jer je ukrao štrucu kruha kako bi nahranio gladnu djecu svoje sestre. Krut i ogorčen, Valjean nagrađuje dobrotu biskupa Bienvenua tako što mu ukrade srebrninu. Kasnije kada su ga zadržali sumnjičavi žandari, Valjean lažno tvrdi da mu je srebro dano kao poklon. Kad su ga žandari odvukli natrag do biskupa, na Valjeanovo veliko iznenađenje, biskup Bienvenu je potvrdio njegovu priču, a za dodatni učinak rekao je: »Ali! Dao sam ti i svijećnjake, koji su srebrni kao i ostali predmeti i sigurno će ti donijeti dvjesto franaka. Zašto ih nisi uzeo s tanjurima? …

Biskup mu je prišao i rekao tihim glasom:

‘Ne zaboravi, nikad ne zaboravi da si mi obećao koristiti to srebro da postaneš pošten čovjek.’

Jean Valjean, koji se nije sjećao tog obećanja, stajao je postiđen. Biskup… je nastavio svečano:

‘Jean Valjean, moj brate: ti više ne pripadaš zlu nego dobrom. Kupujem tvoju dušu za tebe. Povlačim je iz mračnih misli i od duha propasti i dajem ju Bogu!’«

Jean Valjean je zaista postao novi čovjek, pošten čovjek i veliki dobročinitelj. Kroz život je zadržao ta dva svijećnjaka kao podsjetnik da je njegova duša otkupljena za Boga.⁶

Neki oblici vremenitih otkupljenja dolaze zajedničkim radom. To je jedan od razloga zašto je Spasitelj stvorio crkvu. Organizirani u zborove i pomoćne organizacije te u okole, odjele i ogranke, možemo ne samo podučavati i ohrabrivati jedni druge u evanđelju, nego također možemo zatražiti pomoć ljudi i resursa u rješavanju životnih potreba. Ljudi koji djeluju sami ili u ad hoc skupinama ne mogu uvijek ponuditi sredstva u razmjeru koji je potreban za rješavanje većih izazova. Kao sljedbenici Isusa Krista mi smo zajednica svetaca organizirana kako bismo pomogli otkupiti potrebe naših bližnjih svetaca i što više drugih koliko možemo dosegnuti diljem zemlje.

Zbog našeg humanitarnog rada, koji je spomenuo starješina Dallin H. Oaks, osobito prošle godine, 890.000 ljudi u 36 zemalja imaju čistu vodu, 70.000 ljudi u 57 zemalja imaju invalidska kolica, 75.000 ljudi u 25 zemalja imaju poboljšan vid i ljudi u 52 zemlje su primili pomoć nakon prirodnih katastrofa. Djelujući s drugima, Crkva je pomogla u cijepljenju oko 8 milijuna djece i pomogla Sirijcima u izbjegličkim kampovima u Turskoj, Libanonu i Jordanu s potrepštinama za život. U isto vrijeme, članovi Crkve u potrebi primili su milijune američkih dolara putem posnog prinosa i ostale dobrotvorne pomoći tijekom 2012. godine. Hvala vam na velikodušnosti.

Sve ove brojke niti ne dotiču pojedinačna djela dobrote i potpore ‒ darovi u hrani, odjeći, novcu, brizi i tisućama drugih oblika utjehe i suosjećanja ‒ kojima sudjelujemo u kristolikom otkupljujućem djelu. Kao dječak svjedočio sam djelima vlastite majke kako bi otkupila potrebitu ženu. Prije mnogo godina, dok su njezina djeca bila mala, moja je majka bila na ozbiljnoj operaciji koja joj je skoro uzela život i ostavila ju vezanu za krevet većinu vremena skoro godinu dana. Za to vrijeme, članovi obitelji i odjela pomagali su majci i našoj obitelji. Kao dodatnu pomoć, sestra Abraham, predsjednica Potpornog društva odjela, preporučila je da moji roditelji zaposle ženu iz odjela koja je očajnički trebala posao. Dok vam iznosim ovu priču koristit ću izmišljena imena Sara i Annie za tu ženu i njezinu kćer. Ovo je priča moje majke:

»Mogu to vidjeti jasno kao da se dogodilo jučer. Ležala sam u krevetu, a sestra Abraham je dovela Saru u moju spavaću sobu. Moje je srce potonulo. Tamo je stajala najneprivlačnija osoba koju sam ikad upoznala – tako mršava, neuredna, raščupane kose, pogrbljena, glavom pognutom prema podu. Nosila je staru kućnu haljinu četiri broja preveliku. Nije pogledala prema meni i govorila je tako tiho da ju nisam mogla čuti. Skrivajući se iza nje bila je mala djevojčica od oko tri godine. Što sam trebala napraviti s tim stvorenjem? Nakon što su otišle iz sobe, plakala sam i plakala. Trebala sam pomoć, a ne još problema. Sestra Abraham je ostala s njom neko vrijeme i ubrzo su uredile kuću i pripremile ukusne obroke. Sestra Abraham me molila da ju isprobam na par dana, [govoreći] jer je toj djevojci bilo jako teško i trebala je pomoć.

Idućeg jutra kada je Sara došla, konačno sam ju dobila pored kreveta gdje sam ju mogla čuti. Pitala je što želim da napravi. Odgovorila sam joj i onda rekla: ‘Ali najvažniji su moji dječaci; provedi vrijeme s njima, čitaj im ‒ oni su važniji od kuće.’ Bila je dobra kuharica i držala je kuću čistom, prala rublje i bila je dobra prema dječacima.

Kroz nekoliko tjedana otkrila sam Sarinu priču. [Zato što je loše čula nije bila dobra u školi pa je na kraju odustala. Mlada se udala za raskalašenog muškarca. Annie je rođena i postala je radost Sarinog života. Jedne je zime njezin muž došao doma pijan, natjerao Saru i Annie da uđu u auto u svojim spavaćicama i ostavio ih pored autoceste. Nikada ga više nisu vidjele. Bose i smrzavajući se, Sara i Annie hodale su nekoliko kilometara do doma njezine majke.] Njezina im je majka dopustila da ostanu ako zauzvrat rade sav posao po kući i kuhaju te se brinu za njezinu sestru i brata koji su bili u srednjoj školi.

Odveli smo Saru liječniku za uho i on joj je dao slušni aparat… Nagovorili smo ju da započne školovanje za odrasle te je dobila svoju srednjoškolsku svjedodžbu. Išla je u večernju školu i kasnije diplomirala na koledžu i podučavala posebno obrazovanje. Kupila je malu kuću. Annie se udala u hramu i dobila dvoje djece. Sara je na kraju otišla na operaciju uši i konačno je mogla dobro čuti. Nakon nekoliko godina otišla je u mirovinu i služila misiju… Sara nam se često zahvaljivala i rekla da je naučila tako puno od mene, posebice kada sam joj rekla da su moji sinovi važniji od kuće. Rekla je da ju je to naučilo biti takva prema Annie… Sara je posve posebna žena.«

Kao učenici Isusa Krista, trebamo činiti sve kako bismo otkupili druge od patnji i tegoba. Čak i tada, naša najveća služba otkupljenja bit će dovesti ih Kristu. Bez njegovog otkupljenja od smrti i grijeha imamo samo evanđelje društvene pravde. Ono može priskrbiti nešto pomoći i izmirenja u sadašnjosti, ali nema moć povući s neba savršenu pravdu i beskrajnu milost. Krajnje otkupljenje je u Isusu Kristu i samo u njemu. Ja ga ponizno i milosrdno priznajem kao Otkupitelja, u ime Isusa Krista. Amen.