Što Krist misli o meni?

Novinar iz vodećeg brazilskog časopisa proučavao je Crkvu u pripremi za veliki novinski članak.¹ Istraživao je naš nauk i posjetio centre za obuku misionara i humanitarnu pomoć. Razgovarao je s prijateljima Crkve i s drugima koji nisu tako prijateljski nastrojeni prema Crkvi. U intervjuu sa mnom, novinar se činio iskreno začuđenim kada je pitao: »Kako vas može netko ne smatrati kršćaninom?« Znao sam da je govorio o Crkvi, ali moj je um nekako pitanje shvatio osobno, pa sam tiho upitao: »Odražava li moj život ljubav i odanost koju osjećam za Spasitelja?«

Isus je upitao farizeje: »Što mislite o Kristu?«² Kod konačne procjene, naše osobno učeništvo neće prosuđivati prijatelji ili neprijatelji. Umjesto toga, kao što je Pavao rekao: »Svi ćemo stajati pred Božjim sudom.«³ Na taj će dan važno pitanje za svakoga od nas biti: »Što Krist misli o meni?«

Čak i sa svojom ljubavi za cijelo čovječanstvo, Isus je s prijekorom govorio o nekima oko sebe govoreći da su licemjeri⁴, luđaci⁵ i zlotvori⁶. On je s odobravanjem druge zvao djecom kraljevstva⁷ i svjetlom svijeta⁸. S neodobravanjem je nekima rekao da su oslijepljeni⁹ i bez roda¹⁰. Druge je pohvalio da su čista srca¹¹ i gladni za pravednošću.¹² Jadikovao je da su neki nevjerni¹³ i od ovoga svijeta¹⁴, a za druge je rekao da su izabrani¹⁵, učenici¹⁶, prijatelji¹⁷. I tako svi mi pitamo: »Što Krist misli o meni?«

Predsjednik Thomas S. Monson opisao je naše vrijeme kao vrijeme koje se udaljava »od onoga što je duhovno… [s] vjetrovima promjene [koji] kovitlaju oko nas, a moralne se niti društva [nastavljaju] raspadati pred našim očima.«¹⁸ To je vrijeme rastućeg zanemarivanja i nepoštivanja Krista i njegovih učenja.

U ovom turbulentnom okruženju, radujemo se što smo učenici Isusa Krista. Vidimo Gospodnju ruku svugdje oko nas. Naše je odredište lijepo postavljeno pred nama. »Ovo je vječni život«, Isus se molio, »spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista«.¹⁹ Biti učenik u ove sudbinske dane bit će oznaka časti tijekom vječnosti.

Poruke koje smo čuli tijekom ovog sabora smjernice su Gospodina na našem putovanju učeništva. Kao što smo slušali tijekom protekla dva dana, kada molimo za duhovno vodstvo te dok proučavamo i molimo o ovim porukama u danima koji dolaze, Gospodin nas preko dara Duha Svetoga blagoslivlja smjernicama prilagođenim nama. Ti nas osjećaji još više okreću prema Bogu, kroz pokajanje, poslušnost, vjerovanje i imanje povjerenja. Spasitelj odgovara na naša djela vjere. »Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.«²⁰

Isusov poziv »dođi i slijedi me«²¹ nije samo za one koji su pripremljeni natjecati se na duhovnim Olimpijskim igrama. U stvari, učeništvo uopće nije natjecanje, već poziv za sve. Naš put učeništva nije kratka utrka, niti se može usporediti s dugotrajnim maratonom. U suštini, to je cjeloživotno putovanje prema višem nebeskom svijetu.

Njegov poziv je poziv na svakodnevnu dužnost. Isus je rekao: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.«²² »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!«²³ Možda se svakodnevno ne pokazujemo kao najbolji, no ako pokušavamo, Isusova ponuda puna je ohrabrenja i nade: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.«²⁴

Gdje god da se sada nalazite na putu učeništva, na pravom ste putu, na putu prema vječnom životu. Zajedno se možemo uzdići i međusobno ojačati u velikim i važnim danima koji slijede. Bez obzira na poteškoće s kojima se suočavamo, slabosti koje nas ograničavaju ili nemogućnosti koje nas okružuju, imajmo vjere u Sina Božjega, koji je izjavio: »Sve je moguće onomu koji vjeruje.«²⁵

Dopustite mi da vam navedem dva primjera učeništva na djelu. Prvi je iz života predsjednika Thomasa S. Monsona, koji pokazuje snagu jednostavne dobrote i Isusovog učenja: »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga.«²⁶

Gotovo prije 20 godina predsjednik Monson govorio je na općem saboru o 12-godišnjoj djevojci oboljeloj od raka. Govorio je o njezinoj hrabrosti i dobroti njezinih prijatelja koji su je nosili po brdu Timpanogos u središnjem Utahu.

Prije nekoliko godina upoznao sam Jami Palmer Brinton i čuo sam priču iz drugačije perspektive – perspektive onoga što je predsjednik Monson učinio za nju.

Jami je susrela predsjednika Monsona u ožujku 1993, dan nakon što je saznala da je tkivo iznad njezinog desnog koljena brzorastući rak kostiju. Uz pomoć njezinog oca, predsjednik Monson dao joj je svećenički blagoslov, obećavajući: »Isus će biti s tvoje desne strane i s tvoje lijeve strane da te uzdigne gore.«

»Na izlasku iz njegovog ureda taj dan«, rekla je Jami, »odvezala sam balon koji je bio vezan za moja invalidska kolica i dala sam mu ga. ‘Ti si najbolji!’ – proglašavao je balon sjajnim slovima.«

Tijekom kemoterapije i operacije koljena predsjednik Monson je nije zaboravio. Jami je rekla: »Predsjednik Monson primjer je što znači biti pravi Kristov učenik. [On] me podiže od tuge do velike i trajne nade.« Tri godine nakon njihovog prvog susreta, Jami je ponovno sjedila u uredu predsjednika Monsona. Na kraju susreta, on je učinio nešto što Jami nikada neće zaboraviti. Tako tipično za obzirnost predsjednika Monsona, iznenadio ju je s istim balonom koji mu je dala prije tri godine. »Ti si najbolji!« – balon je proglašavao. Sačuvao ga je, znajući da će se ona vratiti u njegov ured kada bude izliječena od raka. Četrnaest godina nakon prvog susreta s Jami, predsjednik Monson vjenčao ju je s Jasonom Brintonom u hramu Salt Lake.²⁷

Možemo naučiti toliko toga iz učeništva predsjednika Monsona. On često podsjeća vrhovne autoritete da upamte ovo jednostavno pitanje: »Što bi Isus učinio?«

Isus je rekao nadstojniku sinagoge: »Ne boj se! Samo vjeruj!«²⁸ Učeništvo znači vjerovati mu u vremenima mira i vjerovati mu u vremenima teškoća, kada se naša bol i strah mogu smiriti samo uvjerenjem da nas on voli i drži svoja obećanja.

Nedavno sam sreo obitelj koja je prekrasan primjer vjerovanja njemu. Olgan i Soline Saintelus iz Port-au-Princea, Haiti, ispričali su mi svoju priču.

Dana 12. siječnja 2010. Olgan je bio na poslu, a Soline u Crkvi kada je razorni potres pogodio Haiti. Njihovo troje djece, Gancci, u dobi od pet godina, Angie, u dobi od tri godine i Gansly, u dobi od jedne godine, bili su kod kuće u svom stanu s prijateljem.

Sve je okolo bilo razoreno. Kao što ćete se sjetiti, deseci tisuća ljudi izgubili su svoje živote tog siječnja na Haitiju. Olgan i Soline potrčali su što su brže mogli prema svom stanu kako bi pronašli svoju djecu. Trokatna zgrada u kojoj je bio stan obitelji Saintelus bila je srušena.

Djeca nisu uspjela pobjeći. Nikakvi spasitelji ne bi gubili puno vremena oko zgrade koja je bila tako u potpunosti uništena.

I Olgan i Soline Saintelus služili su cjelodnevnu misiju i vjenčali su se u hramu. Vjerovali su u Spasitelja i njegova obećanja za njih. No srca su im bila skršena. Plakali su očajno.

Olgan mi je rekao da se je u najdubljem očaju počeo moliti. »Nebeski Oče, ako bi bila tvoja volja, ako bi barem jedno od moje djece bilo živo, molim te, molim te pomozi nam.« Iznova i iznova hodao je oko zgrade, moleći za nadahnuće. Susjedi su ga pokušali utješiti i pomoći mu prihvatiti gubitak svoje djece. Olgan je nastavljao hodati oko ruševina propale zgrade nadajući se, moleći. Tada se dogodilo nešto posve čudesno. Olgan je čuo gotovo nečujni plač djeteta. Bio je to plač njegovog djeteta.

Susjedi su satima mahnito kopali po ruševinama, riskirajući vlastite živote. U mraku noći, kroz oštre zvukove čekića i dlijeta, spasitelji su čuli još jedan zvuk. Zaustavili su svoje nabijanje i poslušali. Nisu mogli vjerovati u ono što su čuli. Bio je to glas malog djeteta – koje je pjevalo. Petogodišnji Gancci kasnije je rekao da je znao kako će ga njegov otac čuti ako pjeva. Pod težinom zdrobljenog betona koji će kasnije dovesti do amputacije njegove ruke, Gancci je pjevao svoju omiljenu pjesmu »Božje sam dijete ja«.²⁹

Kako su sati prolazili, usred mraka, smrti i očaja tolikih drugih plemenitih sinova i kćeri Božjih na Haitiju, obitelj Saintelus doživjela je čudo. Gancci, Angie i Gansly otkriveni su živi ispod ruševina zgrade.³⁰

Čuda nisu uvijek tako neposredna. Ponekad se zamišljeno pitamo zašto se čudo za koje smo se tako iskreno molili ne događa sada i ovdje. No, kada vjerujemo u Spasitelja, obećana čuda će se dogoditi. Bilo da je to u ovom životu ili sljedećem, sve će biti učinjeno ispravno. Spasitelj izjavljuje: »Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!«³¹ »U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!«³²

Svjedočim vam da kada ga ljubite, imate povjerenja u njega, vjerujete mu i slijedite ga, osjetit ćete njegovu ljubav i odobravanje. Kada se pitate: »Što Krist misli o meni?«, znat ćete da ste njegov učenik; da ste mu prijatelj. Svojom milošću on će učiniti za vas ono što vi ne možete učiniti za sebe.

Željno iščekujemo zaključne riječi našeg voljenog proroka. Predsjednik Thomas S. Monson zaređen je za apostola Gospodina Isusa Krista kada sam imao 12 godina. Tijekom više od 48 godina bili smo blagoslovljeni čuti ga kako svjedoči o Isusu Kristu. Svjedočim da on sada stoji kao Spasiteljev stariji apostol na zemlji.

S velikom ljubavlju i divljenjem za mnoge učenike Isusa Krista koji nisu članovi ove Crkve, ponizno izjavljujemo da su se anđeli vratili na zemlju u naše doba. Crkva Isusa Krista kao što ju je on uspostavio u drevna vremena sada je obnovljena, uz moć, uredbe i blagoslove neba. Mormonova knjiga je još jedan zavjet Isusa Krista.

Svjedočim da je Isus Krist Spasitelj svijeta. On je trpio i umro za naše grijehe te uskrsnuo treći dan. On je uskrsnuo. U budućim danima, svako koljeno će se pokloniti i svaki će jezik hvaliti Krista.³³ Tog dana, naša briga neće biti: »Smatraju li me drugi kršćaninom?« Tog dana naše će oči će biti uprte u njega i naše će duše biti prikovane na pitanje: »Što Krist misli o meni?« On živi. O tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.