Držati svetim

Nekih 1.500 godina prije Krista, pastira je privukao rasplamsali grm na obroncima gore Horeb. Taj božanski susret započeo je Mojsijevu preobrazbu iz pastira u proroka te njegov rad od čuvanja ovaca do okupljanja Izraela. Tisuću tristo godina kasnije, povlašten mladi svećenik na kraljevom dvoru bio je obuzet svjedočanstvom osuđenog proroka. Taj je susret započeo Almin napredak od državnog službenika do Božjeg sluge. Gotovo 2.000 godina kasnije, četrnaestogodišnji dječak ušao je u šumu tražeći odgovor na iskreno pitanje. Susret Josepha Smitha u šumarku postavio ga je na put proroštva i obnove.

Životi Mojsija, Alme i Josepha Smitha promijenjeni su susretima s božanskim. Ova su ih iskustva ojačala kako bi ostali vjerni Gospodinu i njegovom djelu tijekom svojih života, unatoč nadmoćnoj oprečnosti i budućim teškim kušnjama.

Naša iskustva s božanskim ne moraju biti tako izravna niti dramatična, niti moraju naši izazovi biti tako obeshrabrujući. Međutim, kao s prorocima, naša snaga u vjernom ustrajanju ovisi o prepoznavanju, prisjećanju i držanju svetim onoga što smo primili odozgo.

Danas su ovlasti, ključevi i uredbe obnovljene na zemlji. Također postoje Sveta pisma i naročiti svjedoci. Oni koji traže Boga mogu primiti krštenje za otpust grijeha te potvrdu »polaganjem ruku… za krst ognjem i Duhom Svetim« (NiS 20:41). S tim dragocjenim obnovljenim darovima, naši božanski susreti uglavnom će podrazumijevati trećeg člana božanstva, Duha Svetoga.

Kada tražimo odgovore od Boga, osjećamo da tihi, blagi glas šapće našem duhu. Ovi osjećaji – ovi dojmovi – toliko su prirodni i istančani da ih možemo previdjeti ili pripisati razumu ili pronicljivosti. Te individualizirane poruke svjedoče o Božjoj osobnoj ljubavi i brizi da svako njegovo dijete te za njegovo smrtničko poslanje. Svakodnevno razmišljanje o dojmovima i zapisivanje dojmova koji dolaze od Duha ima dvostruku svrhu pomažući nam (1) prepoznati osobne susrete s božanskim i (2) očuvati ih za sebe i svoje potomstvo. Zapisivanje dojmova je i službeno prepoznavanje i priznanje naše zahvalnosti Bogu, jer »u ničemu čovjek ne vrijeđa Boga, to jest ni protiv koga se gnjev njegov ne raspaljuje, doli onih koji ne priznaju u svemu ruku njegovu« (NiS 59:21).

Po pitanju onoga što primimo od Duha, Gospodin je rekao: »Spomenite se da je ono što ozgor dolazi sveto« (NiS 63:64). Njegova je izjava više od podsjetnika, ona je također definicija i objašnjenje. Svjetlo i spoznaja s neba su sveti. Sveti su jer je nebo njihov izvor.

Sveto znači dostojno divljenja i poštovanja. Označavanjem nečega svetim Gospodin daje znak da je to od veće vrijednosti i prioriteta od drugih stvari. S onime što je sveto treba se postupati s više brige, tomu treba podati više poštovanja i to treba sagledati s dubljim strahopoštovanjem. Sveto je svrstano visoko u hijerarhiji nebeskih vrijednosti.

Ono što je sveto Bogu postaje sveto nama samo korištenjem slobode odabira; svatko treba odabrati prihvatiti i držati svetim ono što je Bog odredio kao sveto. On šalje svjetlo i spoznaju s neba. Poziva nas da ih primimo i odnosimo se prema njima kao svetinji.

No »mora biti oprečnosti u svemu« (2. Nefi 2:11). Suprotno od svetoga je pogrdno ili sekularno – ono što je vremenito ili zemaljsko. Zemaljsko se stalno natječe sa svjetovnim za našu pažnju i prioritete. Sekularno znanje bitno je za naš svakodnevni vremeniti život. Gospodin nas podučava da tražimo znanje i mudrost, proučavamo i učimo iz najboljih knjiga te se upoznamo s jezicima, govorima i ljudima (vidi NiS 88:118; 90:15). Stoga, odabir da sveto postavimo iznad sekularnog je odabir relativnog prioriteta, ne ekskluzive: »Biti učen je dobro, slušamo li savjete Božje« (2. Nefi 9:29; kurziv dodan).

Bitka u svakom ljudskom srcu za prioritet između svetoga i sekularnog može biti prikazana Mojsijevim iskustvom kod rasplamsanog grma. Tamo je Mojsije primio svoj sveti poziv od Jahve da izbavi djecu Izraela iz ropstva. Međutim, na početku je sumnjao zbog svojeg zemaljskog poznavanja moći Egipta i faraona. Na kraju, Mojsije se oslonio na vjeru u Gospodinovu riječ, podčinjavajući svoje sekularno znanje i vjerujući u sveto. To mu je povjerenje omogućilo moć nadvladavanja vremenite kušnje i izvođenja Izraela iz Egipta.

Nakon što je pobjegao Noinim vojskama samo da bi pao u ropstvo u rukama Amulona, Alma je mogao posumnjati u duhovno svjedočanstvo koje je primio slušajući Abinadija. Međutim, vjerovao je svetome i dana mu je snaga da izdrži te pobjegne svojim vremenitim kušnjama.

Joseph Smith suočio se sa sličnom dilemom u prvim danima prijevoda Mormonove knjige. Poznavao je svetu narav ploča i djela prijevoda. Ipak, Martin Harris uvjerio ga je da postavi svjetovnu brigu prijateljstva i financija kao prioritet, suprotno svetim uputama. Kao rezultat toga izgubljeni su rukopisi prijevoda. Gospodin je prekorio Josepha jer je predao »ono što je sveto, opakima« (NiS 10:9) te ga je lišio na određeno vrijeme ploča i dara prijevoda. Kada su Josephovi prioriteti ispravno postavljeni, ovo što je sveto vraćeno je i djelo je nastavljeno.

Mormonova knjiga pruža druge primjere napora da se sveto postavi kao prioritet. Govori o vjernicima čija ih je vjera vodila do stabla života kako bi blagovali od svetog ploda, Božje ljubavi. Tada je izrugivanje onih u velikoj i prostranoj zgradi potaknulo vjernike da promijene svoju usredotočenost sa svetoga na svjetovno (vidi 1. Nefi 8:11, 24–28). Kasnije, Nefijci su odabrali oholost i zanijekali duh proroštva i objave: »Zbog izrugivanja onoga što je sveto« (Helaman 4:12). Čak su neki svjedoci znakova i čudesa povezanih s Gospodinovim rođenjem odabrali odbaciti sveta očitovanja s neba u korist sekularnih objašnjenja (vidi 3. Nefi 2:1–3).

Danas se borba nastavlja. Sekularni glasovi rastu u glasnoći i žestini. Oni sve više potiču vjernike da napuste vjerovanja koja svijet smatra iracionalnima i nerazumnima. Zato što »sad vidimo u ogledalu, nejasno« (1. Korinćanima 13:12) i »ne znam[o] što sve to znači« (1. Nefi 11:17), možemo se osjećati ranjivo i žedni za veću duhovnu potporu. Gospodin je rekao Oliveru Cowderyju:

»Želiš li ti još svjedočanstva, umom svojim kreni od one noći kad zavapi k meni u srcu svojemu da doznati uzmogneš gledom na istinu o tomu.

Zar ja mir ne navijestih umu tvojemu gledom na to? Koje li veće svjedočanstvo imati možeš nego od Boga?« (NiS 6:22–23).

Gospodin je podsjetio Olivera i nas da se oslonimo na već primljena osobna svjedočanstva kada se vjera suočava s izazovima. Poput Mojsijevog, Alminog i Josephovog prije njega, ti božanski susreti služe kao duhovna sidra koja nas čuvaju sigurnima i na pravom putu u vremenima kušnje.

Sveto se ne može izbirljivo predati. Onima koji odaberu odbaciti čak i jednu svetu stvar umovi će im biti pomračeni (vidi NiS 84:85), a ukoliko se ne pokaju svjetlo koje imaju bit će im oduzeto (vidi NiS 1:33). Neusidreni svetim, otkrit će da moralno plutaju sekularnim morem. Nasuprot tomu, oni koji drže ono što je sveto svetim primaju obećanje: »Ono što je od Boga, svjetlost je. A onaj tko primi svjetlost i ustraje u Bogu, prima sve više svjetlosti, i ta svjetlost postaje sve svjetlija i svjetlija sve do dana savršenosti« (NiS 50:24).

Gospodin nas blagoslovio da uvijek i zauvijek prepoznamo, upamtimo i držimo svetim ono što smo primili odozgor. Svjedočim da ćemo kada to činimo imati moć izdržati kušnje i nadvladati izazove naše današnjice. U ime Isusa Krista. Amen.