Nauk Kristov

Izražavamo svoju najdublju zahvalnost i ljubav sestri Beck, sestri Allred, sestri Thompson i odboru Potpornog društva.

U zadnje vrijeme vidimo porast zanimanja javnosti za vjerovanja Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. To je nešto što pozdravljamo jer, naposljetku, naše je temeljno poslanje naučavati evanđelje Isusa Krista, njegov nauk, u cijelom svijetu (vidi Matej 28:19–20; NiS 112:28). No moramo priznati, postojale su i još uvijek postoje neke nejasnoće po pitanju našeg nauka i kako je uspostavljen. To je tema o kojoj bih htio danas govoriti.

Spasitelj je podučavao svoj nauk za vremenske poludnevnice i njegovi su apostoli snažno nastojali očuvati ga od uragana lažnih običaja i filozofije. Poslanice iz Novog zavjeta navode brojne događaje pokazujući kako je ozbiljan i opći otpad započeo već tijekom službeništva apostola.¹

Stoljeća koja su uslijedila osvijetljena su povremenim zrakama evanđeoskog svjetla sve dok u 19. stoljeću nije osvanula blistava zora obnove nad svijetom, a evanđelje Isusa Krista, potpuno i cjelokupno, ponovno je bilo na zemlji. Ovaj veličanstveni dan otpočeo je kada su u »stup[u] svjetlosti od sunca sjajnij[em]« (Josip Smith 2:16), Bog Otac i njegov ljubljeni Sin, Isus Krist, posjetili mladog Josepha Smitha i pokrenuli ono što će postati stvarna bujica objava spojenih s božanskom moći i ovlasti.

U tim objavama otkrivamo ono što se može nazvati središnjim naukom Crkve Isusa Krista ponovno uspostavljenim na zemlji. Sam Isus utvrdio je taj nauk sljedećim riječima zapisanim u Mormonovoj knjizi: Još jednom zavjetu Isusa Krista:

»Ovo je nauk moj, i to je nauk što mi ga Otac dade. I ja svjedočim o Ocu, a Otac daje svjedočanstvo o meni, a Duh Sveti daje svjedočanstvo o Ocu i o meni. I ja svjedočim da Otac zapovijeda svim ljudima posvuda da se obrate i povjeruju u me.

I tko povjeruje u me i krsti se, spasit će se; samo takvi će baštiniti kraljevstvo Božje.

A tko ne povjeruje u me i ne krsti se, osudit će se…

 I tko povjeruje u me, vjeruje i u Oca. I njemu će Otac posvjedočiti o meni, jer će ga pohoditi ognjem i Duhom Svetim…

Zaista, Zaista, kažem vam, to je nauk moj. I tko na tome gradi, na stijeni mojoj gradi, i vrata ih paklena neće nadvladati« (3. Nefi 11:32–35, 39).

To je naša poruka, stijena na kojoj gradimo, temelj svega ostalog u Crkvi. Poput svega što dolazi od Boga, ovaj je nauk čist, jasan i jednostavan za razumjeti – čak i za dijete. Draga srca pozivamo sve da ga prime.

U Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana »vjerujemo u sve ono što je Bog dosad objavio, u sve ono što On sad objavljuje, i vjerujemo da će On objaviti još mnogo toga velikoga i važnoga što se odnosi na Kraljevstvo Božje« (Članci vjere 1:9). To znači da iako postoji puno toga što još ne znamo, istine i nauk koje smo primili došli su i dolazit će božanskom objavom. U tradicijama nekih vjera teolozi izjednačavaju ovlast za podučavanje s crkvenom hijerarhijom pa pitanja nauka mogu postati sukob mišljenja između njih. Neki se oslanjaju na ekumenska vijeća srednjeg vijeka i njihova vjerovanja. Drugi stavljaju glavni naglasak logiku postapostolskih teologa ili na biblijske hermeneutike i egzegeze. Mi cijenimo učenost koja povećava razumijevanje, no danas u Crkvi, kao u drevna vremena, uspostavljanje Kristovog nauka ili ispravljanje odstupanja od nauka pitanje je božanske objave onima koje Gospodin podari s apostolskom ovlasti.²

Godine 1954, predsjednik J. Reuben Clark ml., tada savjetnik u Prvom predsjedništvu, objasnio je kako se nauk javno proglašava u Crkvi te o vrhovnoj ulozi predsjednika Crkve. Govoreći o članovima Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola, izjavio je: »Trebali bismo [imati] na umu da je nekima od vrhovnih autoriteta dodijeljen poseban poziv; oni posjeduju poseban dar; podržani su kao proroci, vidioci i objavitelji, što im daje poseban duhovni dar vezan uz njihovo podučavanje ljudi. Imaju pravo, moć i ovlast objavljivati želju i volju Božju njegovom narodu, podložni cjelokupnoj moći i ovlasti predsjednika Crkve. Drugim vrhovnim autoritetima nije dan ovaj poseban duhovni dar i ovlast koja obuhvaća njihovo naučavanje; zbog toga im je postavljeno ograničenje, a to se ograničenje odnosi na moć i ovlast u podučavanju za sve druge službenike i članove Crkve, jer nijedan od njih nije duhovno podaren kao prorok, vidioc i objavitelj. Nadalje, kao što je upravo navedeno, predsjednik Crkve ima daljnji i poseban duhovni dar po tom pitanju jer on je taj prorok, vidioc i objavitelj za cijelu Crkvu.«³

Kako Spasitelj objavljuje svoju volju i nauk prorocima, vidiocima i objaviteljima? Može djelovati po glasniku ili osobno. Može govoriti vlastitim glasom ili glasom Svetoga Duha – komunikacijom od Duha duhu koja može biti izražena riječima ili osjećajima koji prenose razumijevanje bolje od riječi (vidi 1. Nefi 17:45; NiS 9:8). Može se obratiti svojim slugama zasebno ili kada djeluju u vijeću (vidi 3. Nefi 27:1–8).

Navodim dva prikaza iz Novog zavjeta. Prvi je bio objava upućena glavi Crkve. Na početku Djela apostolskih, vidimo Kristove apostole kako proglašavaju evanđeosku poruku samo Židovima, slijedeći uzorak Isusovog službeništva (vidi Matej 15:24), no sada, prema Gospodinovom rasporedu, došlo je vrijeme za promjenu. U Jopi, Petar je usnio san u kojem je vidio raznolike životinje kako se spuštaju na zemlju u »veliku platnu zavezanu na četiri roglja« (Djela 10:11) te mu je zapovjeđeno: »Kolji i jedi« (Djela 10:13). Petar je oklijevao jer su barem neke od tih životinja bile »nečiste« po Mojsijevom zakonu, a Petar nikada nije prekršio zapovijed da takve ne smije jesti. Ipak, glas u Petrovom snu rekao mu je:»Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim« (Djela 10:15).

Značenje ovog sna postalo je jasno kada je, ubrzo nakon toga, nekolicina muškaraca koje je poslao rimski stotnik Kornelije došla u Petrovu kuću sa zahtjevom da dođe podučiti njihovog gospodara. Kornelije je okupio popriličnu grupu prijatelja i rodbine te im je Petar, našavši ih kako puni očekivanja čekaju primiti poruku, rekao:

»Mene [je] Bog podučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim…

 Uistinu, sad istom shvaćam: ‘Bog nije pristran.’

Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno« (Djela 10:28, 34–35; vidi i stihove 17–24).

»Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ.

Svi [koji su pratili Petra]… bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar – Duh Sveti…

 Tada Petar reče:

‘Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?’« (Djela 10:44–47).

Tim iskustvom i objavom Petru, Gospodin je prilagodio običaj Crkve i objavio potpunije naukovno razumijevanje svojim sljedbenicima. I tako se propovijedanje evanđelja proširilo kako bi uključilo cijelo čovječanstvo.

Kasnije u knjizi Djela apostolska pronalazimo još jedan, ponešto povezan prikaz, koji ovoga puta pokazuje kako objava po pitanjima nauka može biti dobivena u okruženju vijeća. Nesuglasica je nastala po pitanju treba li se nastaviti s obrezivanjem po zakonu Mojsijevom kao zapovijedi u evanđelju i Crkvi Kristovoj (vidi Djela 15:1, 5). »Nato se sastaše apostoli i starješine da izvide« (Djela 15:6). Naš zapis ovog vijećanja je zasigurno nepotpun, no rečeno nam je da je nakon »žestoko[g] raspravljanj[a]« (Djela 15:7), Petar, stariji apostol, ustao i izjavio što mu je Sveti Duh potvrdio. Podsjetio je vijeće da kada se evanđelje počelo propovijedati neobrezanim poganima u Kornelijevoj kući, oni su primili Duha Svetoga baš kao i obrezani židovski obraćenici. Rekao je da Bog »nije pravio nikakve razlike između nas i njih, jer je vjerom očistio njihova srca.

Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi?

Uostalom, mi vjerujemo da smo spašeni, jednako kao i oni, milošću Gospodina Isusa« (Djela 15:9–11; vidi i stih 8).

Nakon što su Pavao, Barnaba, a vjerojatno i drugi, govorili u prilog Petrovoj izjavi, Jakov je predložio da Crkva pismeno provede tu odluku te se vijeće »jednodušno« složilo (Djela 15:25; vidi i stihove 12–23). U pismu u kojem su objavili svoju odluku, apostoli su napisali: »Duh Sveti i mi odlučili smo« (Djela 15:28), ili drugim riječima, ova je odluka došla božanskom objavom kroz Svetoga Duha.

Ovaj isti uzorak slijedi se i danas u obnovljenoj Crkvi Isusa Krista. Predsjednik Crkve može najaviti ili tumačiti nauke temeljem objave njemu (vidi npr. NiS 137). Izlaganje nauka također može doći zajedničkim vijećem Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola (vidi npr. Službena izjava 2). Razmatranja vijeća često će uključivati odvagivanje kanona Svetih pisama, naučavanja vođa Crkve i prošlih običaja. No na kraju, baš i kao u Crkvi u Novom zavjetu, pitanje nije jednostavan sporazum među članovima vijeća, već objava od Boga. To je postupak koji uključuje i razum i vjeru kako bi se očitovala želja i volja Gospodinova.⁴

U istom trenutku, trebamo upamtiti da ne čini nauk nužno svaka izjava koju iznese vođa Crkve, prošli ili sadašnji. Uobičajeno je shvaćanje u Crkvi da izjava koju neki vođa u nekoj prilici iznese često predstavlja osobno mišljenje, iako dobro razmotreno, koje nije službeno ili obvezujuće za cijelu Crkvu. Prorok Joseph Smith je naučavao da je »prorok prorok samo kada djeluje kao takav«.⁵ Predsjednik Clark, ranije citiran, primijetio je sljedeće:

»Uz to je pitanje vezana priča koju mi je moj otac ispričao kao dječaku, ne znam po kojoj ovlasti, no prikazuje poantu. Njegova je priča vezana uz uznemirujući događaj dolaska [Johnstonove] vojske, kada je brat Brigham propovijedao ljudima tijekom jutarnjeg sastanka propovijed koja je odzvanjala prkosom nadolazećoj vojsci, izjavljujući nakanu da im se suprotstave i otjeraju ih. Tijekom poslijepodnevnog sastanka ustao se i rekao da je Brigham Young govorio tog jutra, no Gospodin će govoriti sada. Zatim je održao govor čiji je tempo bio suprotan jutarnjem govoru…

 Crkva će svjedočanstvom Duha Svetoga članstvu znati jesu li braća koja izražavaju svoja stajališta potaknuta Duhom Svetim; a u određeno vrijeme to će znanje biti očitovano.«⁶

Prorok Joseph Smith potvrdio je Spasiteljevu središnju ulogu u nauku jednom odlučnom izjavom: »Temeljna načela naše religije su svjedočanstvo apostola i proroka o Isusu Kristu, da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; i sve drugo što se odnosi na našu religiju samo je dodatak tome.«⁷ Svjedočanstvo Josepha Smitha o Isusu jest da on živi, »jer [on ga vidje], i to zdesna Bogu. I čuo [je] glas gdje svjedoči da je on Jedinorođenac Očev« (NiS 76:23; vidi i stih 22). Pozivam sve one koji čuju ili čitaju ovu poruku da kroz molitvu i proučavanje Svetih pisama traže isto svjedočanstvo o božanskoj naravi, pomirenju i uskrsnuću Isusa Krista. Prihvatite njegov nauk pokajanjem, krštenjem, primanjem dara Duha Svetoga, a zatim slijeđenjem zapovijedi i saveza evanđelja Isusa Krista tijekom vašeg života.

Kako nam se približava Uskršnja proslava, iznosim vlastito svjedočanstvo da je Isus Nazarećanin bio i jest Sin Božji, Mesija drevnog proroštva. On je Krist koji je patio u Getsemaniju, umro na križu i bio pokopan, i koji je uistinu ustao ponovno trećeg dana. On je uskrsli Gospodin kroz kojeg ćemo mi uskrsnuti i po kojem će svi koji žele moći biti otkupljeni te uzvišeni u njegovo nebesko kraljevstvo. To je naš nauk koji potvrđuje sva prethodna svjedočanstva o Isusu Kristu te je iznova proglašen u naše doba. U ime Isusa Krista. Amen.