Posebne lekcije

Proteklih 20 mjeseci naša je obitelj bila blagoslovljena povlasticom imati vrlo posebno novorođenče.

Maleni Paxton, naš unuk, rođen je s vrlo rijetkom kromosomskom delecijom, genetskim poremećajem koji ga razlikuje, doslovno, kao jednog od stotina milijuna ljudi. Za našu kćer i njezinog supruga, rođenjem Paxtona započelo je neistraženo putovanje koje mijenja život. Ovo je iskustvo postalo kamen kušnje za učenje posebnih lekcija o vječnosti.

Dragi starješina Russell M. Nelson, koji nam se upravo obratio, podučavao je:

»Iz obično nepoznatih razloga neki su ljudi rođeni s tjelesnim ograničenjima. Određeni dijelovi tijela mogu biti abnormalni. Regulatorni sustavi mogu biti izvan ravnoteže. I sva naša tijela podliježu bolesti i smrti. Ipak, dar je fizičkog tijela neprocjenjiv…

»Savršeno tijelo nije potrebno da bi se postigla božanska sudbina. U stvari, neki od najslađih duhova smješteni su u krhke okvire…

Naposljetku će doći vrijeme kada će se svaki ‘duh… i tijelo opet sjediniti u… savršenom liku. Udovi i zglobovi se obnoviti u svomu pravom obličju’ (Alma 11:43). Zatim, zahvaljujući pomirenju Isusa Krista možemo postati savršeni u njemu.«¹

Svi vi koji imate izazove, brige, razočaranja ili boli s dragima oko sebe, znajte sljedeće: s beskrajnom ljubavlju i vječnom sućuti, Bog, naš Nebeski Otac, voli vaše unesrećene i voli vas!

Suočeni s takvom patnjom, neki bi mogli pitati kako Svemogući Bog može dopustiti da se to dogodi? A onda dolazi naizgled neizbježno pitanje – zašto se to dogodilo meni? Zašto moramo iskusiti bolest i događaje koji onemogućavaju ili pozivaju voljene članove obitelji na prerani odlazak ili produljuju njihove godine u boli? Zašto patnja?

U tim trenucima možemo se osvrnuti na veliki naum sreće našeg Nebeskog Oca. Taj nas je naum, kada nam je prikazan u predzemaljskom životu, natjerao da kličemo od radosti.² Jednostavno rečeno, ovaj je život osposobljavanje za vječno uzvišenje, a taj proces zahtijeva ispite i iskušenja. Oduvijek je bilo tako i nitko nije pošteđen.

Uzdanje u Božju volju u središtu je naše smrtnosti. S vjerom u njega, primamo moć ​​Kristovog pomirenja u onim vremenima koja obiluju pitanjima, a odgovori su rijetki.

Nakon uskrsnuća, prilikom posjeta Americi, naš je Spasitelj, Isus Krist, posegnuo prema svima ovim pozivom:

»Ima li tko bolestan među vama? Donesite ih ovamo. Ima li tko hrom, ili slijep, ili uzet, ili kljast, ili gubav, ima li tko suh, ili gluh, ili ga što drugo muči? Donesite ih ovamo i ja ću ih iscijeliti, jer imam sućuti prema vama. Nutrina moja puna je samilosti…

Kad on tako reče, sve mnoštvo odjednom krenu naprijed sa svojim bolesnima i unesrećenima, sa svojim hromima, sa slijepima, sa svojim nijemima, i sa svima onima koje nešto muči; i on ih iscjeljivaše, svakoga kojega privedoše k njemu.«³

Velika se snaga može naći u riječima »sve mnoštvo… krenu naprijed« – sve, braćo i sestre. Svi se mi suočavamo s iskušenjima. A zatim rečenica: »One koje nešto muči.« Svi se možemo poistovjetiti, zar ne?

Nedugo nakon što je ljubljeni Paxton rođen, znali smo da će nas Nebeski Otac blagosloviti i podučiti posebnim lekcijama. Kada smo njegov otac i ja staviti svoje prste na njegovu nježnu glavicu u prvom od mnogih svećeničkih blagoslova, u moje su misli došle riječi iz devetog poglavlja Ivana: »Da bi se na njemu očitovala Božja djela.«⁴

Božja djela svakako se očituju kroz Paxtona.

Učimo strpljenje, vjeru i zahvalnost kroz utjehu služenja, beskrajnih sati snažnih osjećaja, suza suosjećanja, te molitve i izraze ljubavi za drage osobe u potrebi, osobito za Paxtona i njegove roditelje.

Predsjednik James E. Faust, predsjednik okola iz moje mladosti, rekao je: »Imam veliko poštovanje za one brižne roditelje koji stoički nose i svladavaju svoju tjeskobu i patnju zbog djeteta rođenog s teškim psihičkim ili tjelesnim nedostacima ili koje je razvilo takve nedostatke. Ta se tjeskoba često nastavlja svaki dan, bez olakšanja, tijekom cijelog života roditelja ili djeteta. Nerijetko, roditelji ulažu nadljudske napore pružajući njegu koja nikada ne prestaje, dan i noć. Ruke i srca mnogih majki boljela su godinama, pružajući utjehu i ublažavajući patnje svog posebnog djeteta.«⁵

Kao što je opisano u Mosiji, svjedoci smo čiste Spasiteljeve ljubavi dane Paxtonovoj obitelji, ljubavi dostupne svima: »I tad se dogodi: Bremena što bijahu natovarena Almi i braći njegovoj postadoše laka. Da, Gospod ih okrijepi da uzmognu s lakoćom podavati bremena svoja, i oni se veselo i strpljivo podložiše svakoj volji Božjoj.«⁶

Jedne noći u Paxtonovim u ranim danima bili smo u neonatalnoj jedinici intenzivne njege na prekrasnom dječjem odjelu Medicinskog centra u Salt Lake Cityju, Utah, diveći se predanoj, neprekidnoj pozornosti liječnika, medicinskih sestara i njegovateljica. Upitao sam svoju kćer kako ćemo uopće platiti za to i usudio sam se pogađati koliki će biti trošak. Liječnik koji je stajao u neposrednoj blizini napomenuo je da nisam »niti blizu« te da će skrb malog Paxtona koštati znatno više nego što sam procijenio. Saznali da je veći dio troškova njege koju pruža ova bolnica pokriven velikodušnim darovima u vremenu i novcu drugih donatora. Njegove su me riječi učinile poniznim dok sam razmišljao o vrijednosti ove nježne male duše za one koji su tako pažljivo bdjeli nad njim.

Sjetio sam se poznatih misionarskih redaka koji su za mene dobili novo značenje: »Sjeti se, vrijednost je duša velika u očima Božjim.«⁷

Plakao sam razmišljajući o neograničenoj ljubavi koju naš Nebeski Otac i njegov ljubljeni Sin, Isus Krist, imaju za svakoga od nas, dok sam na snažan način učio koja je vrijednost duše, tjelesno i duhovno, Bogu.

Paxtonova je obitelj saznala da su okruženi bezbrojnim nebeskim i zemaljskim anđelima koji poslužuju. Neki su mirno došli kada je bilo potrebno i tiho se iskrali. Drugi su došli na vrata da bi donijeli hranu, oprali rublje, pobrinuli se o ostaloj djeci, uputili ohrabrenje i posebice da bi se molili za Paxtona. Tako je druga posebna lekcija naučena: Ako naiđete na nekoga tko se utapa, hoćete li ga pitati treba li pomoć – ili bi bilo bolje jednostavno skočiti i spasiti ga od dubokih voda? Ponuda, iako dobronamjerna i često izrečena, »Nazovi me ako ti mogu pomoći«, u stvarnosti nije nikakva pomoć.

Mi nastavljamo učiti veliku vrijednost svjesnosti i zainteresiranosti za živote onih oko nas, učiti ne samo o važnosti pružanja pomoći, već i o ogromnoj radosti koja dolazi od pomaganja drugima.

Dragi predsjednik Thomas S. Monson, koji je tako veličanstven primjer uzdizanja podjarmljenih, rekao je: »Bog neka blagoslovi sve one koji nastoje biti čuvari svoga brata, koji žele ublažiti patnje, koji nastoje sa svime što je u njima dobro učiniti svijet boljim. Jeste li primijetili da takvi pojedinci imaju vedriji osmijeh? Njihovi su koraci sigurniji. Oni oko sebe imaju auru spokoja i zadovoljstva… jer nitko ne može sudjelovati u pomaganju drugima bez da i sam doživi bogati blagoslov.«⁸

Iako ćemo se suočiti s iskušenjima, nedaćama, posebnim potrebama, patnjama i svakojakim nevoljama, naš brižni, dragi Spasitelj uvijek će biti tu za nas. On je obećao:

»Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama…

Mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce.«⁹

Kako smo zahvalni našim Ocem na Nebu za našeg borca Paxtona. Kroz njega je Gospodin očitovao svoja djela i nastavlja nas podučavati o tim vrijednim, svetim i posebnim lekcijama.

Htio bih završiti s riječima voljene pjesme:

Braćo i sestre, moja je nada i molitva da ćemo i dalje s dostojanstvom nositi naš teret i da ćemo doprijeti do onih među nama koji pate te trebaju biti uzdignuti i ohrabreni. Neka svatko od nas zahvali Bogu na njegovim blagoslovima te obnovimo predanost našem Ocu na Nebu da ćemo skromno služiti njegovoj djeci. U ime Isusa Krista. Amen.