Obraćeni na njegovo evanđelje kroz njegovu Crkvu

Volim evanđelje Isusa Krista i Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ponekada koristimo izraze evanđelje i Crkva naizmjenično, no oni nisu isto. Međutim, oni su međusobno povezani na izuzetan način i oba su nam potrebna.

Evanđelje je Božji veličanstveni naum kojim je nama, kao njegovoj djeci, dana prilika primiti sve što Otac ima (vidi NiS 84:38). To se zove vječni život, a opisan je kao “najveći od svih darova Božjih” (NiS 14:7). Zemaljsko iskustvo ključan je dio nauma - vrijeme da razvijemo vjeru (vidi Moroni 7:26), pokajemo se (vidi Mosija 3:12) i pomirimo s Bogom (vidi Jakov 4:11).

Zato što će naše smrtne slabosti i »oprečnosti u svemu« (2. Nefi 2:11) učiniti ovaj život zaista teškim i zato što ne bismo mogli očistiti vlastite grijehe, Spasitelj je bio potreban. Kada je Elohim, Vječni Bog i Otac naših duhova, predstavio svoj naum spasenja, jedan među nama rekao je: »Evo me, mene pošalji« (Abraham 3:27). Njegovo je ime bilo Jahve.

Rođen od Nebeskog Oca, i duhovno i tjelesno, posjedovao je svemoć da nadvlada svijet. Rođen od zemaljske majke, bio je podložan boli i patnjama smrtnosti. Velikom Jahvi dano je ime Isus, a dodatno mu je nadjenut naziv Krist, što znači Mesija ili Pomazanik. Njegovo najveće postignuće bilo je pomirenje kojim Isus – Krist »siđe u donje krajeve« (NiS 88:6), omogućujući mu da plati iskupljujuću otkupninu za svakog od nas.

Isus Krist uspostavio je Crkvu tijekom svojeg zemaljskog službeništva: »Nazidan[u] na pravom temelju – na apostolima i prorocima« (Efežanima 2:20). U ovoj »rasporedb[i] punine vremena« (NiS 128:18), Gospodin je obnovio ono što je jednom bilo, a proroku Josephu Smithu izričito je rekao: »Tvojom ću rukom osnovati crkvu« (NiS 31:7). Isus Krist bio je i jest glava svoje Crkve, koju na zemlji predstavljaju proroci koji obnašaju apostolsku ovlast.

Ovo je veličanstvena Crkva. Njezinu organizaciju, učinkovitost i puku dobrotu poštuju svi koji ju iskreno nastoje razumjeti. Crkva ima programe za djecu, mlade, muškarce i žene. Ima više od 18.000 predivnih sastajališta. Veličanstveni hramovi - sada ukupno 136 njih - smješteni su po svijetu s još 30 u izgradnji ili najavljenih. Snaga koju ima više od 56.000 cjelodnevnih misionara sastoji se od mladih i malo manje mladih koji služe u 150 država. Humanitarni rad Crkve diljem svijeta čudesan je prikaz velikodušnosti naših članova. Naš sustav socijalne pomoći skrbi za naše članove i potiče samodostatnost na način neponovljiv bilo gdje drugdje. U ovoj Crkvi imamo nesebične laičke vođe i zajednicu svetaca koji su voljni služiti jedni drugima na čudesan način. Nema ničega u svijetu poput ove Crkve.

Kada sam rođen naša je obitelj živjela u kolibici na zemljištu jednog od velikih i povijesnih sastajališta Crkve, Honolulu tabernakula. Sada se ispričavam svojim dragim prijateljima u Predsjedavajućem biskupstvu koji nadgledaju objekte Crkve, no kao dječak sam se penjao preko, provlačio ispod i kroz svaki dijelak tog posjeda, od dna vodom ispunjenog ribnjaka do vrha unutrašnjosti impozantnog, osvijetljenog tornja. Čak smo se i njihali (poput Tarzana) na dugim obješenim povijušama ogromnih stabala banana na zemljištu.

Crkva nam je bila sve. Išli smo na mnoge sastanke, čak i više nego što ih imamo danas. Prisustvovali smo Maloj školi četvrtkom poslije podne. Sastanci Potpornog društva održavani su utorkom ujutro. Zajedničke aktivnosti mladih održavane su srijedom navečer. Subota je bila za aktivnosti odjela. Nedjeljom ujutro muškarci i mladići išli su na svećenički sastanak. Popodne bismo prisustvovali na Nedjeljnoj školi. Navečer bismo se vratili za sakramentalni sastanak. S dolascima, odlascima i sastancima, činilo se kao da je naše vrijeme bilo utrošeno na crkvene aktivnosti cijelu nedjelju i većinu drugih dana u tjednu.

Koliko god sam volio Crkvu, tijekom tih dječačkih dana po prvi sam puta osjetio da postoji nešto više. Kada sam imao pet godina u tabernakulu je održan veliki sabor. Hodali smo ulicom u kojoj smo živjeli, preko mostića koji je vodio do otmjenog sastajališta te smo sjeli negdje u 10. red u velikoj kapeli. Predsjedavajući i govornik na sastanku bio je David O. McKay, predsjednik Crkve. Ne sjećam se ničega što je rekao, no slikovito se sjećam onoga što sam vidio i osjetio. Predsjednik McKay bio je odjeven u svijetlo odijelo i sa svojom valovitom sijedom kosom izgledao je kraljevski. U skladu s tradicijom otoka, nosio je lei vijenac crvenih karanfila. Dok je govorio osjetio sam nešto uistinu snažno i vrlo osobno. Kasnije sam shvatio da sam osjećao utjecaj Svetoga Duha. Pjevali smo završnu pjesmu.

Kako je gotovo 2.000 ljudi pjevalo te riječi, činilo mi se kao da je pitanje postavljeno samo meni te sam htio ustati i reći: »Ja sam!«

Neki razmišljaju o aktivnosti u Crkvi kao svojem najvećem cilju. U tome je opasnost. Moguće je biti aktivan u Crkvi, no biti manje aktivan u evanđelju. Dopustite mi da naglasim: aktivnost u Crkvi je uvelike poželjan cilj; međutim, nedovoljan je. Aktivnost u Crkvi je vanjski pokazatelj naše duhovne želje. Javnost primjećuje ako smo nazočni na našim sastancima, imamo i ispunjavamo crkvene odgovornosti te služimo drugima.

Nasuprot tome, ono što spada u evanđelje obično je manje vidljivo i teže za izmjeriti, no od veće vječne važnosti. Na primjer, koliko vjere uistinu imamo? Koliko smo se uistinu pokajali? Koliko su smislene uredbe u našem životu? Koliko smo usredotočeni na svoje saveze?

Ponavljam: potrebno nam je evanđelje i Crkva. Zapravo, svrha Crkve je pomoći nam živjeti evanđelje. Često se pitamo: Kako netko može biti u potpunosti aktivan u Crkvi kao mlada osoba, no onda ne biti aktivan kao stariji? Kako odrasla osoba koja je redovito prisustvovala na sastancima i služila može prestati dolaziti? Kako osoba koju je vođa ili drugi član razočarao može dopustiti da to prekine njezino sudjelovanje u Crkvi? Možda je razlog tomu što nisu bili dovoljno obraćeni na evanđelje — ono što je vječno.

Predlažem tri osnovna načina pomoću kojih evanđelje može biti naš temelj:

1. Produbimo svoje razumijevanje božanstva. Podržano znanje i ljubav za sva tri člana božanstva nezamjenjivi su. Pomno se molite Ocu, u ime Sina, i tražite usmjerenje od Duha Svetoga. Spojite molitve sa stalnim proučavanjem i poniznim promišljanjem kako biste stalno izgrađivali nepokolebljivu vjeru u Isusa Krista. »Kako, naime, poznaje čovjek gospodara… koji mu je stran i dalek od misli i nakana srca njegova?« (Mosija 5:13).

2. Usredotočite se na uredbe i saveze. Postoje li bilo koje ključne uredbe koje još trebate izvršiti u svojem životu, revno se pripremite kako biste ih primili. Tada trebamo uspostaviti stegu vjernog življenja prema svojim savezima, potpuno koristeći tjedni dar sakramenta. Mnogi od nas ne mijenjaju se redovito njegovom pročišćujućom moći zbog našeg nedostatka poštovanja prema toj svetoj uredbi.

3. Ujedinite evanđelje s Crkvom. Kada se koncentriramo na evanđelje Crkva će postati veći, a ne manji blagoslov u našem životu. Kada dolazimo na svaki sastanak pripremljeni »tražit[i] znanje, i to proučavanjem i vjerom« (NiS 88:118), Sveti Duh bit će naš učitelj. Dođemo li da bismo se zabavili, često ćemo biti razočarani. Predsjednik Spencer W. Kimball jednom je upitan: »Što činite kada se nađete na dosadnom sakramantalnom sastanku?« Njegov odgovor: »Ne znam. Nisam nikada bio ni na jednom« (citirao Gene R. Cook, u Gerry Avant, »Learning Gospel Is Lifetime Pursuit«, Church News, 24. ožujka 1990, 10).

U svojem bismo životu trebali željeti ono što se dogodilo nakon što je Gospodin došao narodu novog svijeta i uspostavio svoju Crkvu. Sveta pisma kažu: »I dogodi se: Oni [misleći njegovi učenici] tako prolažahu među svim narodom Nefijevim, i propovijedahu Evanđelje Kristovo svemu narodu po cijeloj zemlji. I oni se obraćahu Gospodinu, i pridruživahu Crkvi Kristovoj, i tako bijaše blažen narod onoga pokoljenja« (3.  Nefi 28:23).

Gospodin želi da se članovi njegove Crkve u potpunosti obrate na njegovo evanđelje. To je jedini siguran način da imamo duhovnu sigurnost sada i sreću zauvijek. U ime Isusa Krista. Amen.