»O sjeti se, sjeti se«

Zahvalan sam zboru na njihovom jutrošnjem prijenosu koji je bio vezan za Spasitelja te sam zahvalan što vidim da je riječi jedne od pjesama koju su pjevali, »This Is the Christ«, napisao predsjednik James E. Faust. Dok sam sjedio pokraj brata Newella, nagnuo sam se prema njemu i upitao: »Kako su vaša djeca?« Rekao je: »Kada je predsjednik Faust sjedio na toj stolici, to je ono što je on uvijek pitao.« Nisam iznenađen jer je predsjednik Faust uvijek bio savršen primjer učenika koji je opisan u današnjem izdanju Glazbe i nadahnute riječi. Uvijek sam se osjećao da kada odrastem želim biti poput predsjednika Fausta. Možda još ima vremena.

Kada su naša djeca bila mala započeo sam zapisivati neke stvari koje su se događale svaki dan. Dopustite mi da vam ispričam kako je to započelo. Kasno sam došao kući s crkvenog zadatka. Bilo je nakon sumraka. Dok sam hodao prema ulaznim vratima kuće iznenadio me je moj tast koji je živio u našoj blizini. Nosio je gomilu cijevi preko svojeg ramena, brzo hodajući odjeven u radnu odjeću. Znao sam da je gradio sustav crpljenja vode iz obližnjeg potoka do našeg posjeda.

Osmjehnuo se, tiho me pozdravio i zatim projurio pokraj mene u tamu kako bi nastavio sa svojim poslom. Napravio sam par koraka prema kući razmišljajući o tome što radi za nas i baš kada sam došao do vrata u mislima sam – ne vlastitim glasom – čuo sljedeće riječi: »Ne dajem ti ova iskustva zbog tebe. Zapiši ih.«

Ušao sam. Nisam otišao u krevet. Iako sam bio umoran, izvadio sam neki papir i počeo zapisivati. Dok sam to činio shvatio sam poruku koju sam čuo u svojim mislima. Trebao sam zapisivati da bi moja djeca mogla jednoga dana u budućnosti čitati kako sam vidio Božju ruku da blagoslivlja našu obitelj. Djed nije morao činiti što je činio za nas. Mogao je tražiti nekog drugog da to napravi ili uopće ne napraviti. No, on je služio nas, svoju obitelj, na način na koji sljedbenici Isusa Krista koji su pod savezom uvijek čine. Znao sam da je to istina. I tako sam to i zapisao, da bi moja djeca imala sjećanje na to jednoga dana kada će im biti potrebno.

Godinama sam svaki dan zapisivao po par redaka. Nikada nisam propustio niti jedan dan bez obzira koliko sam umoran bio ili koliko rano sam trebao započeti idući dan. Prije negoli bih pisao, razmišljao bih o sljedećem pitanju: ‘Jesam li danas vidio Božju ruku kako poseže prema nama da dotakne nas, našu djecu ili obitelj?’ Dok sam ustrajao u tome, nešto bi se počelo događati. Kada bih preletio u mislima kroz dan, vidio bih dokaze onoga što je Bog učinio za jednog od nas što nisam prepoznao u zaposlenim trenucima dana. Kada bi se to dogodilo, a događalo se često, shvatio bih da pokušaj sjetiti se dopušta Bogu da mi pokaže što je učinio.

U mojem je srcu počelo rasti više od zahvalnosti. Svjedočanstvo je raslo. Postao sam još sigurniji da naš Nebeski Otac čuje i odgovara na molitve. Osjetio sam više zahvalnosti za omekšavanje i oplemenjivanje koje je došlo zbog Pomirenja Spasitelja Isusa Krista. I postajao sam sve sigurniji da nas Duh Sveti može podsjetiti na sve – čak i stvari koje nismo primijetili ili na koje nismo obraćali pažnju kada su se dogodile.

Prošle su godine. Moji dečki su sada odrasli muškarci. Tu i tamo me jedan od njih iznenadi kad kaže: »Tata, čitao sam svoj primjerak dnevnika o tome kada…«, a zatim bi mi ispričao kako mu je, čitajući o nečem što se dogodilo davno, pomoglo primijetiti nešto što je Bog napravio u njegovo vrijeme.

Moj je cilj potaknuti vas da pronađete načine na koje ćete prepoznati i zapamtiti Božju ljubaznost. To će izgrađivati naša svjedočanstva. Ne morate voditi dnevnik. Ne morate dijeliti svaki zapis kojeg vodite s onima koje ljubite i kojima služite. No, vi i oni bit ćete blagoslovljeni kada se prisjećate što je Gospodin učinio. Sjećate se one pjesme koju ponekada pjevamo: »Blagoslove svoje prebroj sve. Gledaj što sad Bog učini za tebe.«²

Neće biti lako zapamtiti. Način na koji živimo s velom preko naših očiju ne omogućava nam sjetiti se kako je bilo živjeti s našim Nebeskim Ocem i njegovim ljubljenim Sinom, Isusom Kristom, u predsmrtničkom životu, niti možemo tjelesnim očima ili samim razumom vidjeti Božju ruku u našim životima. Potreban je Duh Sveti da bi se vidjele takve stvari. A nije lagano biti dostojan suputništva Duha Svetoga u opakom svijetu.

Zato je zaboravljanje Boga bio tako trajan problem među njegovom djecom od početka svijeta. Razmislite o vremenu Mojsijevom kada je Bog dao manu te na čudesan i vidljiv način vodio i štitio svoju djecu. Ipak, prorok je upozorio ljude koji su bili tako blagoslovljeni, kao što su proroci uvijek upozoravali i uvijek će upozoravati: »Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života.«³

Izazov da se zapamti uvijek je bio najteži onima koji su obilato blagoslovljeni. Oni koji su vjerni Bogu zaštićeni su i napreduju. To dolazi kao posljedica služenja Bogu i obdržavanja njegovih zapovijedi. No, s tim blagoslovima dolaze i kušnje da se zaboravi njihov izvor. Lako je početi osjećati da nam blagoslovi nisu dani od ljubljenog Boga o kojem ovisimo već da dolaze našom moću. Proroci su opetovano ponavljali ovu tužaljku:

»I tako možemo vidjeti kako su prijetvorna djeca ljudska, a i nepostojanost srdaca djece ljudske; da, možemo vidjeti kako Gospod u velikoj beskonačnoj dobroti svojoj blagoslivlja i obasipa napretkom one koji stave uzdanje svoje u nj.

Da, i možemo vidjeti kako upravo u ono vrijeme kad on obasipa napretkom narod svoj, da, u prirastu polja njihovih, sitnog i krupnog blaga njihova, i u zlatu, i u srebru, i u raznolikim dragocjenostima svake vrste i umijeća; štedeći živote njihove i izbavljajući ih iz ruku neprijatelja njihovih; smekšavajući srca neprijatelja njihovih tako da im ne objavljuju ratove; da, i ukratko, čineći sve za dobrobit i sreću naroda svojega; da, to je vrijeme kad oni otvrdnjuju srca svoja i zaboravljaju Gospoda Boga svojega, i gaze nogama svojim Sveca — da, i to zbog lagodnosti svoje i silno velika blagostanja svojega.«

Prorok nastavlja rekavši: »Da, kako su brza uznositi se u oholosti; da, kako su brza hvastati se, i činiti sve vrste onoga što je bezakonje; i kako su spora spomenuti se Gospoda Boga svojega, i prikloniti uho savjetima njegovim, da, kako su spora hodati stazama mudrosti!«⁴

Na žalost, blagostanje nije jedini razlog zašto ljudi zaboravljaju Boga. Može biti teško spomenuti ga se kada nam je teško u životu. Kada se, poput mnogih, mučimo u neimaštini koja nas drobi, kada nas neprijatelji nadvladaju ili kad bolest nije iscijeljena, neprijatelj naše duše šalje svoju zlu poruku da nema Boga ili ako postoji onda ne mari za nas. Tada može biti teško Svetom Duhu prisjetiti nas života punog blagoslova koje nam je Gospodin davao od najranije mladosti i usred naših poteškoća.

Jednostavan je lijek za strašnu bolest zaboravljanja Boga, njegovih blagoslova i poruka za nas. Isus Krist ga je obećao svojim učenicima prije svog raspeća, prije uskrsnuća i prije no što je trebao biti uzet od njih kako bi uzašao u slavi k svojem Ocu. Htjeli su saznati kako će moći izdržati kada više neće biti s njima.

Evo obećanja. Ispunilo se njima tada. Može se ispuniti i za sve nas sada:

»Ovo sam vam govorio boraveći s vama.

A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.«⁵

Ključ sjećanju koje donosi i održava svjedočanstvo je primanje Duha Svetoga kao suradnika. Sveti Duh je taj koji nam pomaže vidjeti što je Bog učinio za nas. Sveti Duh je taj koji će pomoći onima koje služimo vidjeti što je Bog učinio za njih.

Nebeski Otac dao je jednostavan obrazac po kojem možemo u buci naših svakodnevnih života primiti Svetog Duha ne samo jednom nego stalno. Uzorak se ponavlja u sakramentalnoj molitvi: Obećavamo da ćemo se uvijek sjećati Spasitelja. Obećavamo preuzeti njegovo ime na sebe. Obećavamo da ćemo obdržavati njegove zapovijedi. Nama je obećano da će njegov Duh biti s nama učinimo li to.⁶ Ta obećanja djeluju zajedno na predivan način da osnaže naša svjedočanstva, a s vremenom, kroz pomirenje, promijene našu narav kada obdržavamo svoj dio obećanja.

Sveti Duh je taj koji svjedoči da je Isus Krist ljubljeni Sin Nebeskog Oca koji nas voli i želi da imamo život vječni s njime u obiteljima. Čak sa samim početkom tog svjedočanstva osjećamo želju služiti ga i obdržavati njegove zapovjedi. Kada ustrajemo čineći to primamo darove Svetog Duha koji nam daju moć u našem služenju. Počinjemo jasnije uviđati Božju ruku, toliko jasno da s vremenom ne samo da ga se sjećamo nego ga i zavolimo, a kroz moć pomirenja postajemo sličniji njemu.

Možete upitati: »No, kako taj proces započinje kod nekoga tko ne zna ništa o Bogu i tvrdi da se uopće ne sjeća duhovnih iskustava?« Svatko je imao duhovno iskustvo kojega možda nije prepoznao. Svakoj osobi, nakon dolaska na svijet, daje se duh Kristov. U knjizi Moronijevoj se opisuje kako duh djeluje:

»Jer gle, Duh je Kristov dan svakomu čovjeku, da može raspoznavati dobro od zla; stoga vam pokazujem način kako suditi; jer sve što poziva da se čini dobro, i što nuka da se vjeruje u Krista, poslano je moću i darom Kristovim; stoga možete znati sa savršenom spoznajom da je to od Boga.

No, što god nuka ljude da čine zlo, i ne vjeruju u Krista, i niječu ga, i ne služe Bogu, tad možete znati sa savršenom spoznajom da je to od đavla; jer na taj način đavao djeluje, jer on ne nuka nijednog čovjeka da čini dobro, ne, niti jednoga; niti to čine anđeli njegovi; niti to čine oni koji mu se podlažu.

Stoga vas zaklinjem, braćo, da istražujete marljivo u svjetlu Kristovu kako biste mogli raspoznavati dobro od zla; a prigrlite li sve što je dobro, i ne osudite to, zacijelo ćete biti dijete Kristovo.«⁷

Dakle, oni imaju duhovna iskustva, čak i prije nego što ljudi prime pravo na darove Duha Svetoga kada ih se potvrđuje za članove Crkve, i prije nego im Duh Sveti potvrdi istinu prije krštenja. Duh Kristov ih je već od djetinjstva pozvao da čine dobro i upozorio ih protiv zla. Imaju sjećanje na ta iskustava čak i ako nisu prepoznali njihov izvor. Tog će se sjećanja prisjetiti kada će ih misionari ili mi podučavati o riječi Božjoj, a oni će je čuti. Sjetit će se osjećaja radosti ili tuge kada ih poduče o istinama evanđelja. To će sjećanje na Duha Kristova smekšati njihovo srce kako bi omogućilo Duhu Svetom da im svjedoči. To će ih voditi do obdržavanja zapovjedi i želje da uzmu ime Spasitelja na sebe. Kada to učine u vodama krštenja i kada čuju riječi »primi Duha Svetoga« koje će izgovoriti Božji ovlašteni sluga, moć da se uvijek prisjećaju Boga bit će uvećana.

Svjedočim vam da topli osjećaji koje ste imali dok ste slušali istinu koja je izgovarana tijekom ovog sabora dolaze od Duha Svetoga. Spasitelj, koji je obećao da će Duh Sveti doći, ljubljeni je, proslavljeni Sin našeg Nebeskog Oca.

Možda ćete se večeras i sutra navečer moliti i promišljati, postavljajući pitanja: Je li Bog poslao poruku koja je samo za mene? Jesam li vidio njegovu ruku u svojem životu ili životu svoje djece? Ja ću to učiniti. Zatim ću pronaći način da zadržim to sjećanje do dana koji ćemo ja i oni koje volim trebati kako bismo zapamtili koliko nas Bog voli i koliko ga trebamo. Svjedočim da nas on voli i blagoslivlja više nego što je većina od nas to prepoznala. Znam da je to istina i usrećuje me sjećati ga se. U ime Isusa Krista, amen.