1 Evo, dogodi se nakon kraja Korihorova, pošto Alma primi vijesti da Zoramci izopačuju putove Gospodnje, te da Zoram, koji bijaše vođa njihov, navodi srca ljudi da se klanjaju nijemim kumirima, srce ga njegovo ponovno poče boljeti zbog bezakonja naroda.

2 Jer bijaše razlogom velike žalosti za Almu saznati o bezakonju među narodom njegovim; zato srce njegovo bijaše silno žalosno zbog odvajanja Zoramaca od Nefijaca.

3 Evo, Zoramci se bijahu sabrali u zemlji koju nazvaše Antionum, koja bijaše istočno od zemlje zarahemalske, koja se prostiraše gotovo granično uz morsku obalu, koja bijaše južno od zemlje Jeršon, koja je također graničila s južnom divljinom, a ta divljina bijaše puna Lamanaca.

4 Evo, Nefijci se veoma bojahu da Zoramci ne uđu u vezu s Lamancima, i da bi to bilo uzrokom velikog gubitka na strani Nefijaca.

5 I evo, pošto propovijedanje riječi imaše veliku sposobnost navesti narod da čini ono što je pravično — da, ono imaše moćniji učinak na umove ljudi negoli mač, ili bilo što drugo što im se bijaše dogodilo — zato Alma pomisli kako je potrebno da iskušaju snagu riječi Božje.

6 Zato on povede Amona, i Arona, i Omnera; a Himnija ostavi u crkvi u Zarahemli; no, prvu trojicu on povede sa sobom, a također i Amuleka i Zezroma koji bijahu u Meleku; i on također povede dvojicu od sinova svojih.

7 Evo, najstarijega od sinova svojih ne povede sa sobom, a ime njegovo bijaše Helaman; no, imena onih koje povede sa sobom bijahu Šiblon i Korijanton; i ovo su imena onih koji pođoše s njime među Zoramce propovijedati im riječ.

8 Evo, Zoramci bijahu odmetnici od Nefijaca; dakle, riječ Božja bijaše im se propovijedala.

9 No, oni upadoše u velike zablude, jer se ne htjedoše truditi obdržavati zapovijedi Božje, niti propise njegove prema zakonu Mojsijevu.

10 Niti htjedoše poštivati obrede crkve, da ustraju u molitvi i prošnji Bogu svakodnevno, kako ne bi upali u napast.

11 Da, ukratko, oni izopačiše putove Gospodnje u veoma mnogim prilikama; zato, iz tog razloga Alma i braća njegova pođoše u zemlju propovijedati im riječ.

12 Evo, kad oni stigoše u zemlju, gle, na zapanjenost svoju otkriše da Zoramci bijahu sagradili sinagoge, i da se skupljahu jedan dan u tjednu, a taj dan nazivahu dan Gospodnji; i klanjahu se na način koji Alma i braća njegova nikad ne vidješe;

13 Jer oni odrediše da mjesto bude izgrađeno posred sinagoge njihove, mjesto za stajanje, koje bijaše visoko povrh glava; a vrh njegov primio bi samo jednu osobu.

14 Zato, tko bi se god želio klanjati, morao bi istupiti i stati na vrh njegov, te ispružiti ruke svoje prema nebu i zavapiti jakim glasom, govoreći:

15 Sveti, sveti Bože; vjerujemo da si Bog, i vjerujemo da si svet, i da si bio duh, i da jesi duh, i da ćeš biti duh zauvijek.

16 Sveti Bože, vjerujemo da nas ti odvoji od braće naše; i ne vjerujemo u predaju braće naše, što im bijaše predana djetinjarijama otaca njihovih; već vjerujemo da si nas odabrao da budemo sveta djeca tvoja; i također, ti nam otkri da neće biti Krista.

17 No, ti si isti jučer, danas i zauvijek; i ti nas odabra da budemo spašeni, dok su svi oko nas odabrani da budu bačeni gnjevom tvojim dolje u pakao; za koju ti svetost, o Bože, zahvaljujemo; i također ti zahvaljujemo što si nas odabrao da ne budemo zavedeni da slijedimo bezumne predaje braće naše, što ih vežu uz vjerovanje u Krista, što navodi srca njihova da lutaju daleko od tebe, Boga našega.

18 I ponovno ti zahvaljujemo, o Bože, što smo izabran i svet narod. Amen.

19 Tad se dogodi, nakon što Alma i braća njegova, te sinovi njegovi bijahu čuli ove molitve, zapanjiše se vrhu svake mjere.

20 Jer gle, svaki čovjek istupi i prinese ove iste molitve.

21 Evo, to mjesto oni nazvaše Rameumptom, što znači, kad se prevede, sveto stajalište.

22 Evo, s tog stajališta oni prinašahu, svaki čovjek, posve istu molitvu Bogu, zahvaljujući Bogu svojemu što ih on izabra, i što ih ne zavede da slijede predaje braće njihove, i što srca njihova ne bijahu namamljena da vjeruju u ono što će doći, o čemu oni ne znahu ništa.

23 Evo, nakon što sav narod prinese zahvale na taj način, oni se vratiše domovima svojim, nikada ne govoreći o Bogu svojemu ponovno, sve dok se ne skupiše ponovno kod svetog stajališta, kako bi prinijeli zahvale na svoj način.

24 Evo, kad Alma vidje to, srce se njegovo rastuži; jer on vidje da su oni opak i pokvaren narod; da, on vidje da im se srca priklanjaju zlatu, i srebru, i svakovrsnim vrijednim dobrima.

25 Da, i on također vidje kako su srca njihova uznesena sve do velika hvastanja, u oholosti njihovoj.

26 I on uzdignu glas svoj do neba, te zavapi, govoreći: O koliko ćeš dugo, o Gospode, dopuštati da sluge tvoji prebivaju ovdje dolje u tijelu, da promatraju tako grubu opačinu među djecom ljudskom?

27 Gle, o Bože, oni vape k tebi, a ipak su srca njihova zaokupljena ohološću. Gle, o Bože, oni vape k tebi ustima svojim, dok su naduti, sve do golemosti, ispraznostima svjetskim.

28 Pogledaj, o Bože moj, skupocjenu odjeću njihovu, i prstenčiće njihove, i narukvice njihove, i zlatne ukrase njihove, i sve dragocjenosti njihove kojima su ukrašeni; i gle, srca se njihova priklanjaju njima, a ipak vape k tebi i kažu — Zahvaljujemo ti, o Bože, jer smo izabran narod pred tobom, dok će drugi propasti.

29 Da, i kažu kako si im otkrio da neće biti Krista.

30 O Gospode Bože, koliko ćeš dugo dopuštati da tolika opačina i nevjernost budu među ovim narodom? O Gospode, hoćeš li mi dati snage da mogu podnijeti slabosti svoje. Jer slab sam, a tolika opačina među ovim narodom zadaje bol duši mojoj.

31 O Gospode, srce je moje silno žalosno; hoćeš li utješiti dušu moju u Kristu. O Gospode, hoćeš li mi udijeliti da mogu imati snage, da mogu trpjeti sa strpljivošću ove nevolje koje će doći na me, zbog bezakonja ovoga naroda.

32 O Gospode, hoćeš li utješiti dušu moju i dati mi uspjeha, i također suradnicima mojim koji su sa mnom — da, Amonu, i Aronu, i Omneru, i također Amuleku i Zezromu, i također dvama sinovima mojim — da, i sve njih hoćeš li utješiti, o Gospode. Da, hoćeš li utješiti duše njihove u Kristu.

33 Hoćeš li im udijeliti da mogu imati snage, da mogu podnijeti nevolje svoje koje će doći na njih zbog bezakonjā ovoga naroda.

34 O Gospode, hoćeš li nam udijeliti da možemo imati uspjeha privodeći ih ponovno k tebi u Kristu.

35 Gle, o Gospode, duše su njihove dragocjene, a mnogi su od njih braća naša; zato podaj nam, o Gospode, moć i mudrost da možemo dovesti ove, braću svoju, ponovno k tebi.

36 Tad se dogodi, kad Alma izreče te riječi, on položi ruke svoje na sve one što bijahu s njime. I gle, kako on položi ruke svoje na njih, oni se ispuniše Svetim Duhom.

37 I nakon toga oni se odijeliše jedan od drugoga, ne pomišljajući na sebe, što će jesti, ili što će piti, ili što će odjenuti.

38 I Gospod providje za njih da ne gladuju, niti da žeđaju; da, i također im dade snage da ne trpe nikakve nevolje, osim da to bude progutano u radosti Kristovoj. Evo, ovo bijaše u skladu s molitvom Alminom; i to zato što se on molio u vjeri.