1 O, kad bih bio anđeo, i mogao primiti želju srca svojega, da mogu poći i govoriti trubljom Božjom, glasom što potresa zemlju, i vikati pokajanje svakom narodu!

2 Da, navješćivao bih svakoj duši, kao glasom grmljavine, pokajanje i naum otkupljenja, da se moraju pokajati i doći Bogu našemu, da ne bi bilo više žalosti na svemu licu zemaljskomu.

3 No gle, čovjek sam, i griješim u želji svojoj; jer moram biti zadovoljan onim što mi Gospod dodijeli.

4 Ne smijem lomiti željama svojim čvrsti proglas pravednoga Boga, jer znadem da on udjeljuje ljudima u skladu sa željom njihovom, bilo to na smrt ili na život; da, znadem da on dodjeljuje ljudima, da, proglašava im proglase koji su nepromjenjivi, u skladu s voljom njihovom, bila ona na spasenje ili na propast.

5 Da, znadem da dobro i zlo dođoše pred sve ljude; onaj koji ne razaznaje dobro od zla bez krivnje je; no, onaj koji raspoznaje dobro i zlo, njemu se daje u skladu sa željama njegovim, bilo da želi dobro ili zlo, život ili smrt, radost ili grižnju savjesti.

6 Evo, videći da znadem sve to, zašto bih želio više nego izvršiti djelo na koje sam pozvan?

7 Zašto bih želio da sam anđeo, da mogu govoriti svim krajevima zemaljskim?

8 Jer gle, Gospod udjeljuje svim narodima, iz naroda i jezika njihova, da podučavaju riječ njegovu, da, u mudrosti, sve što on smatra prikladnim da imaju; zato vidimo da Gospod savjetuje u mudrosti, u skladu s onim što je pravedno i istinito.

9 Znadem ono što mi Gospod zapovjedi, i ushićen sam time. Nisam ushićen sam sobom, već sam ushićen onim što mi Gospod zapovjedi; da, i ovo je slava moja, da možda mogu biti oruđe u rukama Božjim, kako bih priveo koju dušu k pokajanju; i to je radost moja.

10 I gle, kad vidim mnoge od braće svoje istinski raskajane, i kako dolaze Gospodu Bogu svojemu, tad je duša moja ispunjena radošću; tad se sjetim što Gospod učini za me, da, doista kako on ču molitvu moju; da, tad se sjetim milosrdne ruke njegove koju on ispruži prema meni.

11 Da, i također se sjetim sužanjstva otaca svojih; jer zasigurno znadem da ih Gospod izbavi iz ropstva, i time osnova crkvu svoju; da, Gospod Bog, Bog Abrahamov, Bog Izakov, i Bog Jakovljev izbavi ih iz ropstva.

12 Da, uvijek se sjećah sužanjstva otaca svojih; i onaj isti Bog koji ih izbavi iz ruku Egipćana izbavi ih iz ropstva.

13 Da, i onaj isti Bog uspostavi crkvu svoju među njima; da, i onaj me isti Bog pozva svetim pozivom da propovijedam riječ ovomu narodu, i dade mi mnogo uspjeha, u čemu je radost moja potpuna.

14 No, ne radujem se jedino uspjehu svojemu, već je radost moja potpunija zbog uspjeha braće moje, koja bijahu gore u zemlji Nefijevoj.

15 Gle, oni se potrudiše silno, i urodiše mnogim plodom; i kako li će velika biti nagrada njihova!

16 Evo, kad pomislim na uspjeh te braće svoje, duša je moja ponesena, sve do odvajanja njezina od tijela, naizgled, tako je velika radost moja.

17 I evo, neka Bog udijeli toj braći mojoj da mogu sjesti u kraljevstvu Božjemu; da, i također svi oni koji su plod truda njihovih da ne izađu više nikada, već da ga mogu hvaliti zauvijek. I neka Bog udijeli da to može biti učinjeno u skladu s riječima mojim, i to onako kako govorah. Amen.