Pokajanje: Radostan izbor
Pokajanje nije samo moguće, nego je i radosno zbog našeg Spasitelja.
Moja draga braćo i sestre, kad mi je bilo 12 godina, moja je obitelj živjela u Göteborgu, obalnom gradu u južnoj Švedskoj. Usput, to je rodni grad našeg dragog suradnika starješine Pera G. Malma1, koji je preminuo ovog ljeta. Nedostaje nam. Zahvalni smo za njegovu plemenitost i plemenitu službu te za primjer njegove iznimno drage obitelji. I svakako se molimo da najbogatiji Božji blagoslovi budu njihovi.
Prije pedeset godina, odlazili smo u crkvu koja se nalazila u velikoj preuređenoj kući. Jedne nedjelje moj prijatelj Steffan2, jedini drugi đakon u ogranku, pozdravio me u crkvi s određenim uzbuđenjem. Otišli smo u susjedni dodatni prostor kapele i on je iz svog džepa izvukao veliku prskalicu i nekoliko šibica. U činu dječačke hrabrosti uzeo sam prskalicu i zapalio dugi sivi fitilj. Namjeravao sam ugasiti fitilj prije nego što eksplodira. Ali kada sam opekao prste pokušavajući to, ispustio sam prskalicu. Steffan i ja gledali smo s užasom kako fitilj nastavlja gorjeti.
Prskalica je eksplodirala i sumporne su pare ispunile dodatni prostor i kapelu. Brzo smo pokupili raspršene ostatke prskalice i otvorili prozore kako bismo pokušali istjerati miris, naivno se nadajući da nitko neće primijetiti. Na sreću, nitko nije bio ozlijeđen i nije bilo štete.
Kad su članovi došli na sastanak, primijetili su snažan miris. Nije ga bilo teško osjetiti. Miris je omeo svetu narav sastanka. Budući da je bilo tako malo obnašatelja Aronovog svećeništva, i u onome što se može opisati samo kao podvojeno razmišljanje, podijelio sam sakrament, a ipak se nisam osjećao dostojnim blagovati ga. Kad mi je posuda sa sakramentom bila ponuđena, nisam uzeo niti kruh niti vodu. Osjećao sam se užasno. Bilo mi je neugodno i znao sam da ono što sam učinio nije drago Bogu.
Nakon crkve predsjednik ogranka, Frank Lindberg, otmjen stariji čovjek sijede kose, zatražio je da dođem u njegov ured. Nakon što sam sjeo, pogledao me ljubazno i rekao kako je primijetio da nisam blagovao od sakramenta. Upitao je zašto. Pretpostavljam da je znao zašto. Bio sam siguran da svi znaju što sam učinio. Nakon što sam mu rekao, upitao je kako se osjećam. Kroz suze, oklijevajući sam mu rekao da mi je žao i da znam da sam iznevjerio Boga.
Predsjednik Lindberg otvorio je istrošeni primjerak Nauka i saveza i zamolio me da pročitam nekoliko podcrtanih stihova. Počeo sam čitati naglas:
»Evo, tko se god obrati od grijeha svojih, tomu je oprošteno, i ja, Gospod, više ih se ne spominjem.
Po ovomu poznate da li se čovjek obratio od grijeha svojih – evo, ako ih ispovjedi i ako ih se okani.3
Nikada neću zaboraviti sućutni osmijeh predsjednika Lindberga kad sam podigao pogled nakon što sam završio s čitanjem. Osjećajno mi je rekao da smatra kako je u redu da nastavim uzimati sakrament. Dok sam odlazio iz njegovog ureda, osjećao sam neopisivu radost.
Takva je radost jedan od pripadajućih ishoda pokajanja. Izraz pokajati se podrazumijeva »shvatiti nešto poslije« i implicira »promjenu«.4 Na švedskom riječ je omvänd, što jednostavno znači »okrenuti se«.5 Kršćanski autor C. S. Lewis, napisao je o potrebi za promjenom i metodi promjene. Izjavio je da pokajanje uključuje »vraćanje na ispravnu stazu. Krivi zbroj može se ispraviti«, rekao je, »ali samo vraćanjem dok se ne pronađe greška i radom iznova od te točke, nikada samo nastavljajući.«6 Promjena našeg ponašanja i vraćanje na »ispravnu stazu« dio su pokajanja, ali samo dio. Pravo pokajanje također uključuje okretanje našeg srca i volje Bogu i odbacivanje grijeha.7 Kako je objašnjeno u Ezekielu, pokajanje znači »odvrati[ti se] od grijeha… i … raditi po zakonu i pravdi; vrati[ti] zalog… [i] živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja.«8
A ipak, i ovo je nepotpun opis. Ne prepoznaje primjereno moć koja čini pokajanje mogućim, pomirbenu žrtvu našeg Spasitelja. Pravo pokajanje mora uključivati vjeru u Gospodina Isusa Krista, vjeru da nas on može promijeniti, vjeru da nam može oprostiti i vjeru da će nam pomoći izbjeći više grešaka. Takva vrsta vjere čini njegovo Pomirenje učinkovitim u našem životu. Kada »shvatimo nešto poslije« i »okrenemo se« uz Spasiteljevu pomoć, možemo osjetiti nadu u njegovim obećanjima i radost oprosta. Bez Otkupitelja, pripadajuća nada i radost se rasplinjavaju, a pokajanje postaje jednostavno jadno prilagođavanje ponašanja. Ali primjenjujući vjeru u njega postajemo obraćeni na njegovu sposobnost i spremnost da oprosti grijeh.
Predsjednik Boyd K. Packer potvrdio je obećanja pokajanja ispunjena nadom u travnju 2015. na njegovom posljednjem Općem saboru. Opisao je moć Spasiteljeva Pomirenja da iscijeli u onomu što ja smatram sažetkom mudrosti stečene u pola stoljeća apostolske službe. Predsjednik Packer je rekao: »Pomirenje ne ostavlja otiske niti tragove. Ono što popravi jest popravljeno… Ono jednostavno iscjeljuje, a ono što iscijeli ostane iscijeljeno.«9
Nastavlja:
»Pomirenje, koje može vratiti svakoga od nas, ne nosi nikakve ožiljke. To znači da bez obzira što učinili ili gdje se nalazili ili što god se dogodilo, ako se uistinu pokajemo, [Spasitelj] nam je obećao da će nas pomiriti. A kada nas je pomirio, bilo je dovršeno…
Pomirenje… nas može oprati od svake mrlje bez obzira koliko bila teška ili kako duga ili koliko se god puta ponavljala.10
Doseg Spasiteljevog Pomirenja je beskrajan u širini i dubini, za vas i za mene. Ali ono nam nikada neće biti nametnuto. Kao što je prorok Lehi objasnio, nakon što smo »dostatno podučeni… razazna[ti] dobro od zla«11 mi smo »slobodni odabrati slobodu i vječni život po velikom posredniku svih ljudi, ili odabrati ropstvo i smrt«.12 Drugim riječima, pokajanje je izbor.
We can—and sometimes do—make different choices. Takve se odluke ne moraju same po sebi činiti intrinzično krivima, ali nas sprečavaju da postanemo istinski raskajani i tako zaustavljaju naše traženje pravog pokajanja. Na primjer, možemo odabrati kriviti druge. Kao 12-godišnjak u Göteborgu, mogao sam okriviti Steffana. On je bio onaj koji je donio veliku prskalicu i šibice u crkvu. Ali okrivljavanje drugih, čak i opravdano, omogućava nam da pronalazimo izgovore za svoje ponašanje. Čineći to, mi prebacujemo odgovornost za svoje postupke na druge. Kad se odgovornost prebacuje, mi umanjujemo i potrebu i našu sposobnost djelovanja. Pretvaramo se u nesretne žrtve umjesto u vršitelje sposobne za neovisno djelovanje.13
Još jedna odluka koja sprečava pokajanje je umanjivanje naših grešaka. U događaju s prskalicom u Göteborgu nitko nije bio ozlijeđen, nije se dogodila trajna šteta i sastanak je svejedno bio održan. Bilo bi lako reći da nije bilo razloga za pokajanje. Ali, umanjivanje naših grešaka, čak i ako neposredne posljedice nisu očite, uklanja motivaciju za promjenu. Ovo nas razmišljanje sprečava da vidimo kako naše greške i grijesi imaju vječne posljedice.
Privlačno je misliti da naši grijesi nisu važni zato što nas Bog voli bez obzira što činili. Iskušenje je vjerovati onomu što je prijevarni Nehor podučavao ljude u Zarahemli: »Da će se u posljednji dan spasiti sav rod ljudski, i da se ne moraju plašiti ni drhtati… i na svršetku svi će ljudi imati život vječni.«14 Ali ova je zavodljiva ideja lažna. Bog nas doista voli. Međutim, ono što činimo važno je i njemu i nama. Dao nam je jasne smjernice o tome kako se trebamo ponašati. Nazivamo ih zapovijedima. Njegovo odobravanje i naš vječni život ovise o našem ponašanju, uključujući našu spremnost da ponizno tražimo pravo pokajanje.15
Osim toga, mi ne ostvarujemo pravo pokajanje kada odabiremo odvojiti Boga od njegovih zapovijedi. Zapravo, da sakrament nije svet, ne bi bilo važno da je miris prskalice ometao taj sakramentalni sastanak u Göteborgu. Trebamo biti pažljivi da ne zanemarujemo grešno ponašanje umanjujući ili odbacujući Božje autorstvo njegovih zapovijedi. Pravo pokajanje zahtijeva prepoznavanje Spasiteljeve božanske naravi i istinitosti njegovog djela posljednjih dana.
Umjesto izgovora, odaberimo pokajanje. Kroz pokajanje, možemo doći k sebi, poput izgubljenog sina u usporedbi16, i razmišljati o vječnoj važnosti naših postupaka. Kada razumijemo kako naši grijesi mogu utjecati na našu vječnu sreću, mi ne samo da postajemo istinski raskajani, već također nastojimo postati bolji. Kada smo suočeni s iskušenjima, vjerojatnije ćemo se upitati, riječima Williama Shakespearea:
Što osvajam, ako steknem ono što tražim?
San, dah, talog prolazne radosti:
Tko kupuje trenutno veselje da bi plakao tjedan dana?
Ili prodaje vječnost da bi dobio igračku?17
Ako smo izgubili vječnost iz vida radi igračke, možemo odabrati pokajati se. Zbog Pomirenja Isusa Krista imamo još jednu priliku. Metaforički gledano, možemo zamijeniti igračku koju smo najprije tako nepromišljeno kupili i ponovno zadobiti nadu u vječnost. Kako je Spasitelj objasnio: »Jer, gle, Gospod, Otkupitelj tvoj podnese smrt u tijelu. Podnese on, dakle, bol svih ljudi da se svi ljudi obrate i k njemu dođu.«18
Isus Krist može oprostiti jer je platio cijenu za naše grijehe.19
Naš Otkupitelj bira oprostiti zbog svoje neusporedive sućuti, milosrđa i ljubavi.
Naš Spasitelj želi oprostiti jer je to jedna od njegovih božanskih odlika.
A kao Dobri Pastir on je radostan kada odaberemo pokajati se.20
Čak i kada osjećamo božansku tugu zbog naših postupaka21, kada odaberemo pokajati se, odmah pozivamo Spasitelja u svoj život. Kao što je Amulek podučavao: »Pristupite i… odsele ne otvrd[njujte] srca svoja. Jer, gle, sad je vrijeme i dan vašega spasenja. I stoga, obratite li se i ne otvrdnete li srca svoja, smjesta će se na vama obistiniti taj velebni naum otkupljenja.«22 Mi možemo osjetiti božansku tugu zbog naših postupaka i istovremeno osjetiti radost primanja Spasiteljeve pomoći.
Činjenica da se možemo pokajati jest dobra vijest evanđelja!23 Krivnja se može »ukloniti«.24 Možemo biti ispunjeni radošću, primiti otpust naših grijeha i imati »mir savjesti«.25 Možemo biti oslobođeni osjećaja očaja i ropstva grijehu. Možemo biti ispunjeni čudesnim svjetlom Božjim i »više ne podnaša[ti] boli«.26 Pokajanje nije samo moguće, već i radosno zbog našeg Spasitelja. Još uvijek se sjećam osjećaja koji su me preplavili u uredu predsjednika ogranka nakon događaja s prskalicom. Znao sam da mi je bilo oprošteno. Moji su osjećaji krivnje nestali, moje se tmurno raspoloženje popravilo i moje se srce osjećalo lakim.
Braćo i sestre, na završetku ovog sabora pozivam vas da osjetite više radosti u svom životu, radosti u spoznaji da je Pomirenje Isusa Krista stvarno; radosti u Spasiteljevoj sposobnosti, spremnosti i želji da oprosti i radosti u odabiru da se pokajemo. Slijedimo uputu da »s radošću… crp[imo] vodu iz izvora spasenja«.27 Odaberimo pokajati se, odbaciti naše grijehe i okrenuti svoja srca i volju kako bismo slijedili našeg Spasitelja. Svjedočim o njegovoj živućoj stvarnosti. Svjedok sam i opetovani primatelj njegove neusporedive milosti, sućuti i ljubavi. Molim se da otkupljujući blagoslovi njegovog Pomirenja sada mogu biti vaši – iznova i iznova tijekom vašeg života28, kao što su bili moji. U ime Isusa Krista. Amen.